Jaka Lakovič: On te prosto uvede u taj režim da stalno razmišljaš o košarci

Jaka Lakovič, slovenački stručnjak koji je već četvrtu sezonu na klupi Gran Kanarije.

Tihi kontinuitet u moru trenerskih smjena širom Evrope – možda je to najbolji izraz za upotrebiti kada je njegov trenerski put u pitanju. Iz košarkaških patika u trenerske cipele uskočio je u sredini u kojoj je i osvojio najveći trofej u karijeri, Evroliga sa Barselonom.

Bio je dio razvojnog tima katalonskog velikana, potom je kao asistent radio u Bilbau i kratko kao glavni trener, potom u Huventudu nakon čega je odlučio samostalno preuzeti Ulm i to uz jako dobre rezultate za tri godine provedene u Njemačkoj. To mu je trasiralo put na Kanarska ostrva, gdje je sa Gran Canarijom ostvario puno povjerenje uprave kluba, trenersku stabilnost, a to je donijelo i do sada najveći trofej u njegovoj trenerskoj karijeri – Evrokup.

Zašto trenerska karijera nakon fenomenalnih igračkih ostvarenja? Poznato je da velika većina plejmejkera koji su bili sjajni igrači, u istom ritmu nastave i kao treneri.

“To je došlo postepeno sa godinama, kad je moja igračka karijera išla prema kraju sve više sam razmišljao o tome. Košarka je moj život, studirao sam i dobio diplomu DIF-a. Imao sam preduslove da se okrenem na trenerskoj karijeri. Volim košarku, volim takmičenje, biti u tome i to je bio neki prirodan slijed događaja i logičan korak naprijed”, rekao je Jaka Lakovič za BasketballSphere.

Nastupajući za Panatinaikos i Barselonu, samo u ta dva kluba osvojili ste impresivnih 15 trofeja od čega je svakako najvažniji onaj Evrolige 2010. godine. Trenirao vas je Željko Obradović, kao i Ćavi Paskval od kojih ste vjerovatno učili i još kao igrač.

Da li je upravo neko od njih bio prevaga da se odlučite za trenerski posao i koliko je taj vremenski interval uticao na vas kao osobu? Poznato je da nakon Vašeg odlaska u Barselonu iz Panatinaikosa odnos nije najbolji, ali svakako da određena vrsta uticaja postoji.

“Naravno da su uticali svi ti ljudi na moj razvojni put, kako igrački, tako i trenerski, uz mentalnu pripremu za razmišljanje o košarci. Oni su treneri sa kojima sam radio na najvišem nivou, ali tu bih želio posebno da izdvojim Željka Obradovića. Četiri godine u Panatinaikosu pod njegovom trenerskom palicom su nešto što veoma dobro pamtim.

On te prosto uvede u taj režim da stalno razmišljaš o košarci. Kako gledaš na stvari, zašto tako razmišljaš, koji su razlozi tog stava, šta se može uraditi drugačije?. Sve te stvari su mnogo uticale na moj razvoj kao igrača, ali i mentalno kako gledam zbivanja na parketu i kako čitam situacije. Tu je upravo Željko Obradović imao veliku ulogu da sam na kraju i ja odlučio da idem ovim putem”.

Nakon samo tri mjeseca sezone u Evroligi je šest timova promijenilo trenere. U Evrokupu su takođe neki odlučili da povuku takav potez. Vi ste ipak pojedinac koji je imao tihi kontinunitet rada, ali i napretka, posebno u Ulmu i sada u Gran Kanariji. Često možemo da čujemo onu priču o tome kako treneri žive uz obavezno spakovan jedan kofer u slučaju takvog epiloga. Koji je Vaš pogled na sve to?

“Imao sam kao što si i sam rekao stabilnost rada u jednoj sredini, tri godine u Ulmu, a ovo mi je četvrta godina u Gran Canariji. To je nešto pozitivno što može da govori o jednom dobrom i kvalitetnom radu. Takođe, dobra stvar je što sam uživao u takvoj stabilnosti, a druga stvar je što se dešava neki manjak stabilnosti u svim sredinama. Pogotovo zato što svi žele da pobjeđuju danas, bez dugoročnih planova ili bez toga da su svjesni da svaka stvar u životu ima svoj proces.

Moraš naporno da radiš na tome kako bi bio uspješan. Najveći klubovi koji se bore u Evroligi, za njih toga nema. Na kraju krajeva, to je realnost, što se mene tiče ne treba da bude tako. Ja kao trener na sve kolege gledam sa maksimalnim respektom, da li je promijenjen ili nije, svi su oni odlični u svom poslu.

Desi se momenat gde se klub odluči za neki potez s kojim se vjerovatno većina ne bi slagala, ali to mora da se poštuje. Jedina realnost je da sve te situacije ne smanjuju ničiji kvalitet svih tih trenera i da kao što si rekao svi treneri treba da budu spremni na te momente koji se dešavaju u karijeri”, mišljenja je Lakovič.