Dragan Aleksić: Žalim što s Borcem nisam osvojio titulu

Iako je u Banjaluci odigrao samo jednu sezonu, bek Dragan Aleksić ostao je u lijepom sjećanju starijih ljubitelja košarke.

Lakoća sa kojom je postizao poene, gotovo baletski skok šut i liderska uloga u tada mladom timu Borca u regionalnom košarkaškom takmičenju ostavili su trag u gradu na Vrbasu, pa ga se ljubitelji košarke često sjete.

Borac Nektar je te sezone igrao prvi put regionalnu ligu koja je brojala 12 klubova, a većinu ekipe činili su domaći momci uz samo tri iskusnija košarkaša. Aleksić je bio jedan od njih i brzo se kvalitetom nametnuo kao lider tima. Period proveden u BiH za sjajnog beka je jedan od najljepših tokom igračke karijere.

Borac Nektar je te sezone 2002/2003 prvi put dobio šansu da igra regionalno takmičenje i sa mladim sastavom nije razočarao.

“Banjaluka mi je ostala u prelijepom sjećanju. Jedino za čime žalim je titula šampiona BiH, koju smo po meni izgubili porazima u ligaškom dijelu. Imali smo mlad tim sastavljen pretežno od domaćih igrača. Bili su tu Marko Šćekić, Boris Blagojević, Saša Vujasinović, Feliks Kojadinović i još mladih igrača. Od iskusnijih smo na početku bili Meksikanac Dejvid Kruz, Nenad Bukumirović, Bojan Gnjato, koji se nije dugo zadržao, kasnije Nenad Pištoljević i ja.

Povrede igrača, između ostalog i mene, promjena trenera uticali su da izgubimo prvo mjesto i onda nas je Široki dobio u finalu plej -ofa. Domaći teren je tih godina bio zaista velika prednost. Mi smo ih, ako me sjećanje dobro služi, dva puta ubjedljivo dobili kad smo bili domaćini, ali nismo uspjeli da ih iznenadimo na gostovanjima pa smo poraženi 2:3“, rekao je Aleksić za Glas Srpske.

Da li ste u kontaktu sa saigračima iz te generacije?

“Čujemo se i vidimo ponekad. Ranije sam se često čuo sa Borom (Blagojevićem, op.a) ali smo zatim zbog obaveza prorijedili. Viđao sam i Šćeku (Marka Šćekića) u ABA ligi tako da obnovimo uspomene na taj period”.

Borac je te godine dao šansu svojim mladim košarkašima. Šta pamtite iz perioda u Banjaluci?

“U toj sezoni ostvarili smo šest pobjeda, a savladali smo i kasnijeg šampiona lige Zadar. Tada smo im baš nanijeli težak poraz, bilo je gotovo 30 razlike za nas. U sjećanju svakako su ostale i utakmice protiv Makabija, Crvene zvezde, a savladali smo i tada veoma talentovanu ekipu Splita za koju su igrali Ukić i Žižić. Bila je sjajna atmosfera na našim mečevima, pun “Borik”.

U BiH ste tokom igračke karijere čini se pružali najbolje partije ako se izuzme period u Bosni?

“Ta prvenstva BiH su bila veoma zahtijevna. Prve sezone u Slobodi smo baš jako trenirali kod Velimira Gašića. Vjerujem da mi je to bila najbolja i najteža sezona. U ABA ligi ili kako se tad zvala dobili smo Cibonu, a u prvenstvu BiH smo ostali bez titule zbog poraza od Brotnja. Tuzla mi je uz Banjaluku ostala u prelijepom sjećanju. Odlično su me primili i bio sam iznenađen koliko su ljudi prijatni i otvoreni.

Čak su mnogi nastavili da navijaju za Zvezdu i Partizan, pa sam iz Beograda donosio majice prijateljima. I danas imam prijatelje u tom gradu. Nažalost, klub je imao problema i nismo se dogovorili oko saradnje, pa nismo sačuvali tim koji je imao potencijal za veliki rezultat”.

Vladimir Jovanović: Neke stvari možemo mijenjati i to ćemo uraditi

Tokom igračke karijere protiv Zadra ste pružali neke sjajne partije i u dresu Borca i Slobode. Sa Tuzlacima ste ubacili 41 poen. Šta Vas je inspirisalo baš protiv te ekipe?

“Zadar je i u bivšoj Jugoslaviji bio među vodećim timovima, a igrali su u hali Jazine koja je zaista bila vruć teren. Publika blizu terena, veliki pritisak sa tribina, ali volio sam da igram u takvoj atmosferi. U dresu Slobode i Borca sam imao sjajan učinak. Spomenuo sam ubjedljivu pobedu Borca kad su bili šampioni. Desila se zanimljiva scena kada sam gostovao sa Atlasom.

Slavnić nas je vodio i dobio je veliki aplauz. Na predstavljanju sam i ja dobio aplauz. Moka je bio zbunjen. Možda su vidjeli da pritisak ne prolazi kod mene pa su pokušali na drugi način da smanje moj učinak haha”.

Jedino u Bosni niste ostavili značajniji trag.

“U Bosni je atmosfera bila čudna od starta. Imali smo kvalitetan tim, ali nešto nije štimalo unutar ekipe. Jednostavno nije to bilo to. Doveden sam kao zamjena za legendarnog Nenada Markovića. Znaš kako ide, kad Neno pogađa onda se ne vadi iz igre.

Kad ga ne ide, onda čekaju da proradi, tako da sam malo igrao i najbolje je bilo da se raziđemo. Baš šteta jer se publika vratila, ali jednostavno ekipa nije kliknula kako treba i to se osjetilo na parketu”.

Svoju profesionalnu karijeru ste počeli u Crvenoj zvezdi, ali ste igrali samo godinu dana.

“Prvi profi koraci su bili u sjajnoj generaciji Crvene zvezde. Zajedno sa mnom trenirali su Saša Obradović, Rastko Cvetković, Mlađan Šilobad. Već tada je Sale odskakao i pokazivao da će napraviti sjajnu karijeru. Plan je bio da pređemo u seniore kod Zorana Moke Slavnića, ali nisam dobio šansu i otišao sam u Spartak. Prava odluka za to vrijeme i klub u kojem sam se najduže zadržao”.

Prvenstvo Jugoslavije je tih godina bilo veoma kvalitetno sa puno odličnih igrača.

“Tadašnja YUBA liga je bila odlično takmičenje, puno talentovanih mladih igrača. Imali su klubovi tada trpljenja da sačekaju mlade igrače, nisu se tražili odmah rezultati. Bilo je mnogo odličnih ekipa. Evo u Spartaku su sa mnom igrali Dejan Koturović, Vojkan Benčić, Dejan Mišković, Oliver Popović koji su imali uspješne karijere.

Tada smo imali manje mečeva i više se treniralo pa su i oni napredovali kroz jaku ligu. Igrači su dobijali pravu šansu i na kraju to je stvorilo puno reprezentativaca. Kad se samo sjetim tih duela. Kakvih sjajnih ekipa je bilo pored Zvezde i Partizana gotovo da nije bilo terena gdje si mogao da upišeš bodove. BFC, Beobanka, Radnički, Borovica, Ibon Nikšić”.

Bruno Kaboklo: Željko mi stalno pokazuje Lesorove snimke, u glavi ima 1.000 akcija

Nakon Spartaka niste se dugo zadržali u klubovima, a uslijedili su i prvi odlasci u inostranstvo.

“Nakon Spartaka otišao sam u Radnički gdje sam imao problema sa povredom, a onda kad sam se vratio u formu uslijedilo je bombardovanje, pa sam prihvatio ponudu iz Haife Izrael. Tu sam doživio šok, jer se puno manje treniralo. Domaći igrači su radili, školovali se pa smo praktično imali samo trening dnevno, a bilo je dozvoljeno pet stranaca.

Lijepe uspomene sam tu doživio. Zatim sam otišao u Rusiju gdje sam sa ekipom Lokomotiva Mineralne vode (danas Lokomotiv Kubanj) osvojio treće mjesto. Savladali smo tada CSKA Moskva za koji je igrao Andrej Kirilenko i to je sigurno nešto što se pamti”.

Vjerujem da prilikom prvog odlaska u Solnok niste pomislili da ćete se u ovoj zemlji zadržati evo gotovo 20 godina.

“Nakon BiH, otišao sam u Solnok i nisam ni sanjao da ću u Mađarskoj ostati toliko dugo. Odigrao sam prvo godinu, a onda sam prešao u Pečuj i tu sam već nakon četiri godine odlučio da se vratim za Beograd. Praktično sam bio spakovao stvari, donio odluku s porodicom. Dijete je trebalo da krene u školu i odlučio sam da se vratim u Srbiju. Ipak, predsednik Solnoka je došao i insistirao da ostanem i odigram za njih još jednu sezonu i nagovorio me. Nakon toga je počela i trenerska karijera i eto u Mađarskoj sam već 19 godina”.

Zanimljivo je da niste uopšte ni planirali da se bavite trenerskim poslom? Na kraju ste bili veoma uspješni u Mađarskoj i osvojili ste tri titule šampiona i četiri Kupa.

“Tako je, nisam to planirao. Kad sam završio igračku karijeru ostavili su me u Solnoku da radim kao pomoćnik i pomognem svojim iskustvom. Na kraju sam postao i glavni trener. Mogu da se pohvalim da je klub u kojem sam igrao i zatim bio trener ostvario značajne rezultate.

Solnok je igrao ABA ligu, ULEB kup. Osvajali smo trofeje. Ipak tražio sam mirniji posao i to sam dobio sada u Honvedu gdje sam mentor košarkaške Akademije. Pomažem svim trenerima u klubu, radim sa mladima i tu sam se baš pronašao. Mogu mnogo da pomognem. Nema stresa kao na mjestu glavnog trenera. Generalno, sport ovde nije pitanje života i smrti, tako da je puno lakše raditi nego kod nas. Prija mi mirnoća i veoma uređen sistem u Mađarskoj”.

Sport u Mađarskoj je u ekspanziji. Imaju odlične rezultate, kako su došli do toga?

“Oni su pokrenuli poseban fond u koji firme mogu da uplate dio prihoda i nakon toga dobijaju određene poreske olakšice. Mađari su odredili sedam prioritetnih sportova i odziv je bio sjajan. Mislim da su i oni bili iznenađeni. Taj fond namijenjen je mlađim kategorijama i može da se koristi za nabavku opreme, troškove takmičenja izgradnju infrastrukture, prevoz.

Dostavi se plan i onda se odobre sredstva. Moram priznati da je taj fond pun pogodak i da je sport, posebno u mlađim kategorijama, u ekspanziji. Omasovili su bazu tih sportova i prave zdravu naciju. Navešću samo primjer da se djeca ne mogu upisati u školu ako ne znaju da plivaju. Imaju bazene na svakom koraku i to je dalo rezultate. Naravno da bi se njihov sistem mogao primjeniti i kod nas, ali opet znamo svi kako to ide”.

Trener Honveda u novoj sezoni je Zlatko Jovanović još jedan mladi trener koji je tokom karijere igrao u Srpskoj i nosio dres Borca. Kako ocjenjujete njegov rad?

“Jovanović je veoma talentovan trener. Počeo je uspješno karijeru i zaista je veoma posvećen poslu. Živi košarku 24 časa i tu sam da mu pomognem, jer mu naravno na startu nedostaje iskustvo. Nastojim da ga smirim, da se manje nervira i vjerujem da će biti uspješan. Pričamo nekad i o vremenu koje smo proveli u Banjaluci i Tuzli gdje smo ostavili trag”.

Sve češće se priča o formiranju profesionalne lige u Srbiji, te odlasku iz ABA. Kako Vi gledate na te najave?

“Iskreno ja sam za ABA ligu, jer je ona ispravna priča. Nerealno je očekivati da se napravi profesionalna liga Srbije posebno u ovoj situaciji gdje Zvezda i Partizan dominiraju. Jedino što mi se ne sviđa u regionalnom takmičenje je broj stranaca. Klubovi u želji da ostvare što bolje rezultate dovode strance koji su jeftiniji i kratkoročno su bolje rješenje, ali treba misliti dugoročno.

Mora se ulagati u mlade, imati strpljenja za njih i to je problem. Da se pitam limitirao bih broj stranaca na 4 ili 5 i onda bi morali klubovi da misle na svoju djecu i da ih istrpe”.

Crvena zvezda i Partizan ove godine imaju velike budžete, ali rezultati na startu Evrolige nisu u skladu sa očekivanjima.

“Što se tiče evroligaša Zvezde i Partizana vidimo i tu koliki je pritisak. Sa ovim ulaganjima traže se instant rezultati i tu domaći igrači ispaštaju. Obe naše ekipe imaju velike budžete i pritisak na trenere je preveliki i onda se oni odlučuju za provjerene evroligaške košarkaše. Ni Zvezda ni Partizan nemaju sreće sa povredama.

Hangu znam iz Mađarske, on puno nedostaje Zvezdi, pa Nejpir , Lazić, kod Partizana Panter, Avramović. Svi misle da je jednostavno da se nadoknadi na parketu, ali u situaciji kad se meč igra na dva – tri dana teško je to ispraviti i uigrati ekipu bez njih”.

U Mađarskoj ste gotovo 20 godina, da li ste savladali jezik? Mnogi kažu da je gotovo nemoguće.

“I dalje ga ne znam baš najbolje haha iako sam već gotovo 20 godina u zemlji. Kao trener sam najčešće koristio engleski, pa mi je to olakšalo sve. Mogu da komuniciram, ali je mađarski baš težak. Evo navešću da imate riječi koje su identične, ali da od načina na koji ih izgovoriš one imaju potpuno drugačije značenje. Na primjer o sa preglasom se izgovara na četiri različita načina. Kad god vidim da me sagovornik ne razumije odmah se prebacim na engleski”.

About The Author