Dimitris Itudis: Ne koristim tu riječ, ne želim heroje, ali on je herojčina!

Dimitris Itudis, trener Hapoel Tel Aviva, govorio je eksluzivno za Basketball Sphere poslije osvojenog trofeja u Evrokupu.

Njegovo košarkaško putovanje počelo je davne 1990. godine i to u Zagrebu, a danas 34 godine kasnije koliko je već u trenerskom poslu, kada se osvrne iza sebe i te kako ima šta da vidi. Oni “preko bare” to vole da zovu “legacy”, dok je prava riječ za naše podneblje – nasljeđe.

Legitimno ga je to nasljeđe svrstalo u krug najboljih evropskih trenera svih vremena. Ipak, mora se priznati da je nakon osvojenog trofeja Evrokupa s ekipom koju je preuzeo u toku sezone, a nikada ranije nije daleko dogurala u evropskim takmičenja, čitavo to nasljeđa i priča o karijeri Dimitrisa Itudisa poprimila nove obrise.

Hapoel Tel Aviv imao svečani prijem kod predsjednika Izraela što su zaslužili osvajanjem Evrokupa i plasmanom u Evroligu, ali kako u životu, pa ni u sportu ono što se već dogodilo je prošlost i neophodno je zasukati rukave za sve predstojeće izazove, čega je svjestan i Dimitris Itudis:

“Sve je prošlo fenomenalno! Predsjednik Izraela nas je primio i onda smo imali jednu privatnu zabavu sa igračima i porodicama kod Jam Madara. Nema mnogo vremena za proslavu, okrećemo se utakmicama u Izraelskoj ligi i spremamo se za plej-of”.

Samo tri imena prije Grka uspjela su da objedine pehare Evrolige i Evrokupa – Dušan Duda Ivković, David Blat i Ergin Ataman:

“Nisam to znao odmah, rekao mi je Havijer Gansedo iz Evrolige nakon što smo osvojili titulu u Evrokupu. Ogromna čast, biti tu uz još trojicu kolega, a posebno što je tu Dušan Duda Ivković. Svi znaju za moj odnos sa njim koji smo imali, tako da mi je posebna čast i zadovoljstvo što sam u takvom društvu”.

Dimitris Itudis tek četvrti sa trofejom Evrolige i Evrokupa: Znate moj odnos sa pokojnim Dudom i njegovom porodicom

Poslije 13 plodnih godina u Panatinaikosu gdje je sarađivao sa Željkom Obradovićem, odlučio se se na novi korak u karijeri i postao prvi trener Banvita. I ranije je imao ponude da samostalno vodi klubove.

“Bile su tri veoma ozbiljne ponude. Jedna je ponuda za koju se zna i kojoj se pisalo je od Baskonije, odnosno iz Vitorije. Vodili smo razgovore da preuzmem ekipu 2007. godine, ali ja sam to odbio i bio sam ponosan što sam dobio tu ponudu. Bila su tu još dva kluba, koja ne želim da imenujem, uz ozbiljne ponude da budem prvi trener. Radi se o dva elitna tima u Evroligi, ali sam odlučio da ostanem u Panatinaikosu. Dao sam riječ da ću ostati, čekalo nas je dosta velikih izazova.

Bio sam svjestan da imam znanje da budem prvi trener, ali imao očigledno izvanrednu i ozbiljnu rolu koju mi je dao Željko Obradović. To ne znači da nisam želio da radim samostalno. Bio sam potpuno zadovoljan i kreativan, nisam se odrekao toga i nije mi žao što tada nisam otišao. Osvojili smo mnoge titule kasnije. Željko Obradović i ja smo se dogovorili 2012. godine da pauziramo, a onda je došla ponuda Banvita.

Razgovarao sam sa porodicom i sa Željkom, bilo je dosta godinu dana pauze, a nije bilo jasno da li će on tada ići u Fenerbahče ili ne. Željko i ja smo imali izvanrednu saradnju, mnogo sam naučio od njega. Sarađivali smo 13 godina, postali smo kumovi i ostali prijatelji što je još bitnije od svega.

Kada sam otišao u Banvit, informisao sam Željka, a sve kasnije što se dogodilo bilo je istorija. Zahvalan sam Banvitu na tome, ponuda je bila tri godine, međutim u toku sezone, nakon dva mjeseca rada sa Banvitom moj agent je dobio još tri ponude iz Evrolige”

Kada kao elitni trener svoju ekipu odvedete šest puta na Fajnal For Evrolige, osvojite dvije titule, a potom u toku sezone preuzmete ekipu u Evrokupu, košarkaška javnost na to posmatra kao potencijalno neki korak nazad u smislu samog posla.

“Ne bih se složio da je potpis za Hapoel Tel Aviv bio korak unazad ili nivo ispod. Drugo takmičenje pod okriljem Evrolige, ali to ne znači da je to korak nazad. Teže je i izazovnije da vodiš tim koji nema iskustvo, a da praviš stvari ispočetka. Moja odluka je bila veoma teška.

Pogotovo što sam preuzeo ekipu u toku sezone što nikada ranije nisam uradio. Za mene je to bio korak naprijed, jedan veliki pozitivan izazov. Imao sam ponude iz Evrolige, koje sam odbio, zato što nisam želio da radim do kraja sezone.

Onda me predsjednik Hapoel Tel Aviva, Ofer Janaj, nagovorio svojom vizijom, idejom i motivacijom. Izjavio sam tada da će mi biti drago da vodim jedan koji se nikada nije takmičio u Evroligi, a ima ambicije, finansijsku stabilnost i želju da se klub proširi, da se napravi iskorak i ide u tom pravcu da se igra Evroliga.

Moja misao i želja bili su da uvedem tim u elitno takmičenje. Hvala Bogu, pa smo uspjeli odmah u prvoj sezoni, iako nisam očekivao to. Dali smo sve od sebe, igrači su se dosta žrtvovali, napravili neka odricanja, da slušaju i rade i tu nema neke tajne. Dosta rada, pomjerili smo sopstvene granice, ali tako je kada se takmičiš”, objasnio je svoju odluku Dimitris Itudis.

Postoje različiti tipovi trenera i igrača, oni koji će nakon osvojenog trofeja ili na drugoj strani teškog poraza sakriti emocije i ostati u potpunosti mirni. Nakon osvojenog trofeja Evrokupa, Vi ste značajno proslavili i niste krili radost zajedno sa svojim igračima. Koliko je teško u takvim momentima na neki način ostati hladan, a opet s druge strane ljudski je pokazati emociju, posebno kada je nečemu došao kraj?

U svijetu sporta nebrojeno puta smo mogli da čujemo kako je osvojeni trofej na kraju dana nešto što padne kao veliki teret s leđa, jer svi su svjesni kroz koliko naporan proces je neophodno proći da bi ste uopšte bili u prilici da se borite za titulu:

“Radio sam zajedno sa Željkom Obradovićem, kasnije sam radio samostalno i sa drugim trenerima, osvojili smo mnoge trofeje. Međutim, svaki put je taj izazov takav da se osjećaš kao da ti je taj trofej prvi, jer nikada ne znaš da li će ti biti posljednji. Zato se i igra, da neko osvoji trofej.

Ja i dalje imam veliku vatru, volim i poštujem košarku, sanjam da košarka bude još atraktivnija, da se igra u širem svijetu, u punim halama i drago mi je što sam dio istorije Hapoel Tel Aviva i što sam takođe dio evroligaške košarke zajedno sa igračima, trenerima i navijačima”.

Šta je za Vas košarka?

“Košarka i posao trenera nisu samo sport. To je nešto što zahtijeva dosta interakcije i donošenje mnogih odluka, posebno kada ste igrač. Cijela suština je kako trenersku teoriju prevesti na parket i to pretvoriti praksu.

Košarka je dio socijalizacije i kulture. Ovde se radi o međusobnoj saradnji. Dosta ljudi doprinose, neki malo manje, neki više kako bi se došlo do rezultata. Zato ja volim svoj posao i saradnju sa igračima, trenerima, medicinskim osobljem, pa i sa novinarima.

Košarka te uvijek unapređuje, kao trenera, oca i prijatelja. Imaš priliku da radiš sa različitim ljudima, karakterima, vjerama, kulturama i u različitim zemljama – to je privilegija. Ovih 5 000 kontakata koje imam u telefonu, to je najveći trofej. Čak i vi novinari kada me pozovete za intervju, bilo da radite na televiziji, radiju ili na internetu, za nas je najveći uspjeh svakodnevni rad.

To je pehar, jer vidiš da na neki način unapređuješ košarku kao igru. Ne tražim svaki dan na pričam u novinama, ali svi koji se bavimo sportom na neki način, dobijamo pehare ispred publike i pune hale zato što smo naporno radili pred praznim tribinama. Ono što vi ne vidite, što se radi iza zatvorenih vrata, dodatni treninzi, video analize i sve ostalo dolazi kao nagrada za uloženi rad ispred publike i javnosti. Rad uložen iza zatvorenih vrata donosi trofej”, nije štedio riječi Dimitris Itudis.

Plejmejker Jam Madar, je odlučio da igra povrijeđen i to ne samo da igra, već da prikaže fenomenalna izdanja u finalnoj seriji Evrokupa:

“Heroj, heroj! Ne koristim tu riječ, ne želim heroje, ali on je herojčina! Stavio je sebe na raspolaganje ekipi i treneru, s obzirom da je imao ozbiljnu povredu. Rekao je da nema šanse da ne igra. Ne samo da je igrao, već je bio izvanredan.

Bio je ozbiljan faktor na oba kraja terena. On voli košarku i uživa na parketu. Kada vidim takve igrače koji vole što rade, ulažu ekstra napore mimo redovnih treninga, to je moja motivacija da ustajem u sedam ujutru i da budem u hali sa njima. To je velika stvar i to je taj pehar o kojem sam pričao”.