Dejan Bodiroga: Govorili su da sam spor, a ja osvojio više trofeja kad su napad smanjili na 24 sekunde

Jedan od rijetkih sportista kome će cijela nacija skinuti kapu. Na igrama i ponašanju. Kakav je bio na parketu, takav je i van njega. Veličina. Ne (samo) fizička. I ne samo u Srbiji.

Poštovanje izgrađeno tokom skoro dvodecenijske karijere na lokalu i u inostranstvu (Italija, Grčka, Španija), Dejan Bodiroga uživa i danas, iako je prošlo 14 ljeta otkako je poslednji put probacio loptu kroz obruč. Valjda zato što je teško odrediti da li se publici više dopao kao košarkaš ili kao čovjek.

Ta dva segmenta, igrački i ljudski, prelamaju se tokom razgovora za atinsku Gazetu, u kome se Bodi Bond dotakao različitih tema.

Ako sagledam karijeru, ništa ne bih mijenjao. Ispunjen sam i zahvalan Bogu na svakom trenutku koji sam proživio na košarkaškom terenu i koji mi se posljednjih godina vraća u mislima. Kad sam prekinuo karijeru osjećao sam se srećnim, znam na koji način sam postigao sve čemu sam težio. Tih 20 godina mi je ispunilo dušu. Bog mi je podario talenat da dostignem visine iz snova i zato sam mu zahvalan“, priča nekadašnji kapiten jugoslovenske reprezentacije, dvostruki svjetski i trostruki evropski prvak prenosi mozzartsport.

Lista klupskih dostignuća je znatno duža. Arhivirana.

Od trenutka kad sam okončao karijeru, druge ideje su mi se vrzmale po glavi. Svijet košarke se neprestano menja, ali život nije samo košarka. Cijelog sebe sam davao sam igrao, želio sam da iskusnim neke druge stvari“.

Od nekih ne može da pobjegne, iako je utisak da želi. Ili da mu je, u najmanju ruku, neprijatno dok sluša kako i danas odzvanja skandiranje kreirano devedesetih godina prošlog veka: „Mi imamo svoga Boga, ime mu je Bodiroga“.

Tražio sam od medija i navijača da prestanu sa tom vrstom pretjerivanja. U redu, lijepo je čuti pohvalne, razumijem da sam bio miljenik publike, kako u Srbiji, tako i u drugim dijelovima Evrope, međutim, postoje drugačiji načini da se izrazite i kažete neku lijepu riječ o meni“.

S druge strane, države u kojima je igrao prepoznatljive su po strasti prema sportu, mada nekadašnji as traži otklon od onoga što je bilo i definiše uspjeh ne samo košarkaškom terminologijom.

Biti svoj je za mene apsolutna sreća. Identično kao provoditi vrijeme u društvu porodice i prijatelja. Osjećaj ispunjenosti među bliskim ljudima. Povrh svega, uživati u sitnicama, osjećati zadovoljstvo iznutra. To mi je najvažnije“.

Autor intervjua vraća Bodirogu na početak karijere, kad ga je kao velikog talenta Bogdan Tanjević doveo u Trst, kasnije sa sobom poveo u milanski Stefanel.

Krešimir Ćosić me je doveo u Zadar kad mi je bilo 16 godina, kasnije sam završio sam u Stefanelu kad je bilo moguće da u italijanskim klubovima igraju najviše dva stranca. Tanjević mi je pružio veliku šansu, svi su pričali o meni kao velikom talentu, međutim, ne zaboravite da sam u tom trenutku tek postao punoljetan i da je Toni Kukoč bio u Benetonu, Dino Rađa u Romi, Predrag Danilović u Virtusu, Saša Đorđević u Fortitidu, izuzetni Amerikanci u ostalim klubovima. Morao sam protiv njih! Odmah da se dokažem. Trener Tanjević mi je vjerovao, štitio me, što mi je bilo važno, morao sam da shvatim kako stvari funkcionišu u inostranstvu. Nisam mogao da priđem i kažem: „Daj mi malo vremena, mlad sam“. Morao sam odmah da doprinesem igrama i rezultatima. Osjećao sam potrebu da sazrevam brže od drugih“.

Između ostalog zbog načina na koji su ga oblikovali otac Vaso i majka Milka.

Roditelji su me naučili osnovama i vrijednostima života. Zauvijek i veliko im hvala na tome što su me usmjerili. Sve što su mi usadili pokušavam da prenesem nasljednicima. Kako godine prolaze, učite, sazrevate, neke stvari gledate iz drugačije perspektive, ali osnova poneta iz kuće ostaje“.

Djetinjstvo mu se značajno razlikovalo od dječaka njegove dobi.

„Sazrio sam brže od vršnjaka. Morao sam, kako bih opstao. Sa 16 godina sam se odselio od kuće, trenirao po sedam, osam časova dnevno, mlad shvatio principe profesionalizma. Postao sam čovjek. Naročito što smo odrastali u vrijeme kad je rat zavladao na prostoru bivše SFRJ. Bilo je to doba kad u normalnim okolnostima djeca mog uzrasta maštaju o putovanjima, budućnosti, zaljubljivanju, a mi smo usljed ratnih dejstava morali na drugi način da sazrijevamo“.

Mogao je u tom kovitlacu emocija Bodiroga da drži do sebe, ne poklekne pred izazovima, kad su neki od naših sportista menjali državljanstvo, prihvatili grčki pasoš, kako bi osigurali svijetliju budućnost.

Nije baš bilo tako prosto. Na teritoriji nekadašnje Jugoslavije je buknuo rat, odlazili smo na turnire na kojima bi nam neki ljudi iz drugih saveza prilazili i nudili pasoše drugih zemalja. Vjerovao sam u sebe, vjerovao mi je i trener Tanjević, Ćosić me je od prvog časa štitio, gurao ka Stefanelu. Želio sam da odradim stvari na svoj način. Možda je bilo rizično, ali sam od prvog trenutka vjerovao u sebe“.

Jednom prilikom Bogdan Tanjević je Krešimiru Ćosiću opisao Bodirogu kao Bijelog Medžika. Bilo mu je tad 18 godina. Pritisak od kog pucaju bubne opne.

„Tokom karijere mogao sam na ramenima da ponesem 100 kilograma pritiska. Jeste to bila lijepa Bošina rečenica, razgovor poslije kog sam shvatio da želim da dokažem sebi, protivnicima, novinarima i navijačima da je u pravu“.

Kolekcija uspjeha ilustruje da jeste. Bogatstvo, u profesionalnom i ljudskom smislu.

„Sjećanja su samo dio mog života. Često su poželjna. Ponekad premotam film neke velike utakmice i tad naviru uspomene. Derbi mečevi, finala, medalje sa reprezentacijom. Sve je dio mene. U svakom trenutku sam uživao, međutim, to je prošlost. Želim da se neprestano mijenjam. Nisam čovjek koji će poslije osvajanja Evrolige da kaže: „U redu, sad sam srećan“. Želio sam još jednu titulu, pa treću, četvrtu. Isto je i sa Prvenstvom svijeta, kad jednom podigneš taj pehar, želim i drugi put. Ne želim da mislim šta bi se desilo da sam birao drugačiji put. Nekad se setim prošlosti, ali me ne interesuje da u njoj živim“.

Na pitanje kako bi sebe opisao djetetu koje nikad nije uživo gledalo Dejana Bodirogu, odgovara slikovito.

Lako je sad, uz Jutjub. Svima je sve dopstupno. Recimo da bih kazao kako je Bodiroga bio košarkaš sposoban da pokriva četiri pozicije. Kompletan igrač, koji može da šutira, asistira, igra jedan na jedan. Predstavnik sam generacije koja je bila bolja u tehničkom smislu, danas se košarka dosta zasniva na fizičkim karakteristikama“.

Tokom karijere bio ga ja glas da mu nešto nedostaje.

„Mnogi su govorili kako sam dobar, da imam ovo ili ono, ali da sam – spor. Samo ću vam reći da sam više trofeja osvojio kad se napad ograničio sa 30 na 24 sekunde. Još nešto, Ćosić je jednom prilikom rekao: „Bodiroga jeste malo sporiji, ali misli brže od drugih“. To je najvažnije. Mišići mogu da pomognu da budeš kvalitetan igrač, ali sve je do brzine razmišljanja i donošenja odluka. Za kraj, visok sam 2,05. Drugi su s tom visinom bili centri, ja sam igrao van reketa“.

I taj sporać je postao legenda. Srpske košarke i Panatinaikosa.

„PAO predstavlja najljepšu stanicu karijere, izuzimajući reprezentaciju. Posebna, istinska i snažna povezanost. Panatinaikos je klub bogate tradicije, sjajnih igrača i trenera, ali u periodu kad sam došao Olimpijakos je bio dominantan. Okrenuli smo situaciju u našu korist, doprinijeli novom mentalitetu Zelenih, kreirali mentalitet pobjednika. Počeli smo da dominiramo, ne samo u Grčkoj, već i u Evropi. Stvorili smo veliku familiju koja je odrasla zajedno. Udarili smo temelj kasnijim uspjesima“.

Sve pod patrnonatom braće Tanasisa i Pavlosa Janokopulosa, vlasnika Zelenih čija su ulaganja dovela do probija u vrh evropske košarke.

Nikad neću zaboraviti utakmicu u Zagrebu, četvrtfinale Evrolige protiv Cibone. Tanasis je pred meč pretrpio srčani napad. Završio je u bolnici i tražio da mu u sobu donesu televizor kako bi gledao meč. Pa onaj zagrljaj u Solunu poslije finala Evrolige. Njegov brat Pavlos je bio drugačijeg karaktera. Obojica su dijelila istu strast prema Panationaikosu, ali su je drugačije ispoljavali. Divni ljudi. Poslije poraza od AEK-a u finalu kupa, Pavlos me zagrlio i šapnuo: „Sine, ne budi tužan. Nema veze“. Za takve ljude dajete sve. Njima je Panatinaikos porodica. Tako ga doživljavaju. Predstavljalo mi je ogromno zadovoljstvo da igram za takve ljude“.

Kako i ne bi, kad se dok je bio član Barselone vratio u OAKA arenu i sačekao ga je navijački transparent: „Jedan si od nas“.

Teško je objasniti kako sam se tad osjećao. I sad se naježim. Mogao bih satima da pričam o toj večeri i opet ne bih našao dovoljno kvalitetne reči da se izrazim. Možda je to ljubav. Kad bi mogao samo jednu riječ da izaberem, valjda bi to bila ljubav. Želio sam sve da ih zagrlim. Neku djecu jesam, međutim, htio sam prisan kontakt sa svim navijačima. Kad ljubav osjetite, želite da uzvratite. Prava rijetkost. Ne dešava se često i zato je lijepo. Rekli su mi da sam jedan od njih. I danas se tako osjećam. To su trenuci kad niste u stanju da kontrolišete emocije. Uglavnom mogu, tad nisam“.

Povezanost zauvijek:

„Nisam otišao u apoteku, odneo recept i rekao: „E, hoću ovakvog da me pamte“. Nešto smo osjećali jedni prema drugima. Bili smo iskreni. Vidim šta se danas dešava u svijetu društvenih mreža, igrač okači fotografiju na Instagram, kaže da voli klub i da će zauvijek biti njegov deo, ali nije tako. Dajte mi nešto istinski, nešto stvarno. Ne govorim o hali, nego o doživljavaju van terena. Ako me pitate, ja sam kreten zelene krvi. Uvijek ću biti“, citirao je Dejan Bodigora slogan pristalica atinskih Zelenih.

foto:printscreen/youtube