Brajs Džons: Čim sam ušao, sve se odjednom utišalo. Bilo je ekstremno tiho i ljudi su samo gledali u mene

Brajs Džons plejmejker Igokee govorio o svom živtnom putu.

Brajs Džons najbolji je igrač Igokee ove sezone. U ABA ligi dva puta je izabran za igrača mjeseca.

Protiv Partizana odigrao sjajan meč sa 21 poenom i sedam asistencija, dok je u pobjedi nad Krkom u subotu zabilježio rekord karijere sa 35 poena i indeksom 46, uz sedam podeljenih, šest ukradenih i tri uhvaćene lopte.

Igokea je trenutno peta na tabeli ABA lige i igraće plej-of.

“Kao takmičar, uvijek veruješ da možeš još bolje. Biti među pet u ovako jakoj ligi je vrlo dobra stvar. Bilo je nekih utakmica koje su nam promakle kroz prste, u prvom dijelu sezone, izgubili smo neke mečeve koje je trebalo dobiti. Ali, sve je to proces učenja. ABA liga je prepuna talenta i ako zadržimo poziciju na kojoj smo za plej-of, možemo da budemo zadovoljni. Ali, definitivno svi vjerujemo da smo mogli da budemo još bolji”, rekao je Brajs Džons za Mozzartsport.

Regionalnu ABA ligu igra sezone, a šest je na Balkanu. Kakvo ti je dosadašnje iskustvo?

“Sada već dosta toga poznajem i lakše mi je, ali svakako mogu da kažem da mi je kompletno iskustvo pozitivno. Pošto dolazim iz Bruklina, jasno je koliko je velika razlika. Ali, uspio sam da se adaptiram na ovdašnju kulturu i ljude. Postoje određene sličnosti, prije svega koliko su ljudi strastveni i emotivni, ali i što se tiče košarke, ljudi mnogo vole igru. Navijači te obožavaju, razumiju košarku, uvek su tu za klub, prate te u stopu.

Ovde je košarka više od igre, to je jedan od razloga zašto igramo, da između ostalog osjetimo tu ljubav i strast. Sviđa mi se takođe i fizikalnost i čvrstina sa kojom se košarka ovde igra. Svi igraju sa određenom dozom agresivnosti, želje, čvrstine… Počev od trenera, pa sve do igrača. Ovde je svaka utakmica važna i ne smiješ da se opustiš nijednog trenutka, a taj fokus i odlučnost su dobre stvari, treba ih imati i ići sa istim stavom kroz život, ne samo kroz utakmice i treninge”.

Vjerovatno si dosta toga takođe pokupio iz rodnog Bruklina, s obzirom na to da često slušamo priče o tome koliko se i tamo igraju čvrsti, fizički zahtijevni basketi na ulicama grada?

“Definitivno. Odrastao sam igrajući košarku u parku. To je moj prvi kontakt sa igrom, to me je i privuklo da nastavim dalje da se bavim košarkom. Imao sam park bukvalno preko puta kuće u kojoj sam odrastao, što mi je značajno pomoglo. Igrao sam svaki dan, uglavnom protiv momaka starijih od mene i znaš kako to obično ide…

Nema sudija, moraš da pokažeš čvrstinu, da si spreman da se nosiš sa udarcima i pritiskom, znaš i da ti neće uvijek uvažiti faul koji si tražio, malo hoće i da pokažu nepoštovanje prema tebi, ali ti kao klinac sve to želiš da istrpiš, ako želiš da budeš poštovan.

Iz toga sam crpeo veliko samopouzdanje, nisam dao na sebe. Poslije uličnog basketa, kada odeš da igraš košarku sa sudijama i publikom, bude ti lakše. Navijači jesu neprijateljski nastrojeni prema tebi, ne vole te, ali ti si već na to navikao. Mene je ulični basket očvrsnuo, naučio kako da se ne plašim duela i buke. I sve to sam prošao još kao klinac.

Kada sam došao ovde i počeo da igram profesionalno košarku, sve mi je to već bilo poznato i nije me doticalo. Odrastao sam sa tim. Dolaskom ovde, proces adaptacije je prošao dosta lagano, nije mi bila velika promjena u životu s te strane, prosto navikneš na to da će navijači bodriti svoj tim i da će da urade sve kako bi tebe izbacili iz balansa. I dobro je sve to, sviđa mi se”.

Posle završetka studija na Marej Stejtu, imao si jednu ‘praznu’ godinu prije nego što si zaigrao za Ulcinj 2018.

“Poslije Marej Stejta počeo sam svoju prvu profesionalnu godinu. Imao sam agenta koji mi obezbedio probu u Grčkoj. Kao ruki, nisam razmišljao, odmah sam prihvatio. Proba je bila u grčkom Panioniosu. U to vrijeme, čini mi se da je taman ušao u najviši rang grčke košarke, da je osvojio drugu ligu. Zvali su me i otišao sam na probao. Igrali smo utakmicu protiv kluba iz istog ranga, ne mogu iskreno da se setim imena, ali ukratko, izgubili smo i već sledećeg jutra su me otpustili.

Kada su me otpustili, osjetio sam kao da sam udario o zid, mentalno nisam bio na pravom mjestu. Pokušavao sam i dalje da nađem angažman, ali nažalost kroz cijelu sezonu nisam dobio ugovor. Otišao sam kući i proveo sam cijelu godinu tamo. Kada je došlo lijepo vrijeme, po cijeli dan sam bio napolju i igrao basket. Išlo mi je jako dobro, domiirao sam celim Njujorkom, a onda je stigao poziv iz Ulcinja”.

Kakav je osjećaj bio otići iz metropole u mali grad u Crnoj Gori?

“Prvi put u životu mi je nedostajala kuća. Bukvalno, nikada prije toga mi nije nedostajala kuća, kao tada. Uvijek sam bio prvi u porodici koji izlazi iz kuće, prvi sam je i napustio kada sam odrastao, bilo zbog koledža ili putovanja. Nikad me nije bilo kod kuće. E, sad, kada sam otišao u Ulcinj, bio je to pravi kulturološki šok za mene. Nisam znao nijednu riječ, sve mi je bilo drugačije.

Apsolutno ništa nisam razumio, a malo ko je znao da priča engleski i osjećao sam se izgubljeno. Bilo je dana kada sam razmišljao da neću preživjeti cijelu sezonu tamo, nisam imao sa kim da razgovaram, baš loš osjećaj.

Znate one scene iz filmova, ako ti se nešto dogodi, kako će porodica i prijatelji da znaju. To mi je bukvalno bio najveći strah. Ipak, shvatio sam da ne mogu da se nerviram oko toga, da moram da promijenim stav. Počeo sam da se fokusiram samo i isključivo na košarku, trenirao jako, trudio se da upijam svaku izgovorenu riječ koju su treneri i igrači izgovarali iznova i iznova… Počeo sam da postavljam pitanja, pošto sam neke stvari slušao redovno, ali nisam znao šta znače.

Svako moje pitanje, otvaralo je samo još više pitanja, ali to mi je pomoglo. U toj prvoj godini sam samo slušao, nisam mnogo pričao. Trudio sam se da čitam govor tijela saigrača i trenera, kako bih shvatio da li je nešto dobro ili ne, smešno ili ozbiljno, kako bih znao da reagujem u određenim situacijama. Na kraju dana, samo sam igrao i trenirao. Trener je bio dosta tvrd prema meni, ali bio sam psihički jak i znao sam da mogu to da iznesem. Sve to me je dovelo ovde, gdje sam danas”.

Da li je istina da si u Ulcinju igrao za 500 evra?

“Nije, ali jesam za 800. Nije to bio novac za neki normalan život, ali da vam kažem… S obzirom na trenutak u kojem sam živio, novac nije bio razlog zašto sam igrao košarku. I to mi nikada nije bila namjera, da igram košarku zbog para. Kada završiš koledž, ponese te u startu ta misao, da želiš da juriš novac dok igraš košarku. Međutim, Bog me je blagoslovio i oduvijek sam bio skroman. Nisi morao da mi nudiš novac, da bih igrao košarku.

Uvijek sam bio spreman, u svakoj situaciji. Novac mi nikada nije bio pokretački faktor. Moram da pomenem mog čovjeka, Delroja Džejmsa, sa njim sam počeo da igram ulični basket i on me je naučio da, kada odem preko okeana, nikada ne brinem zbog novca. Tako da, znao sam već šta me čeka i prije nego što sam došao u Evropu. I, značilo mi je to mnogo.

Znao sam da ne treba da očekujem nikakav novac, već da samo treba da se trudim mnogo, da igram košarku najbolje što znam. Tako sam pokazivao svoju vrijednost. Sada se sve to promijenilo, naravno, drugačije je sa godinama i statusom. Ali, kada se prvi put pojaviš, moraš da pokažeš koliko vrijediš”.

Prelazak u Borac iz Čačka 2019. godine bio je veliki korak naprijed.

“Dosta je interesantno bilo u Čačku, mada opet i donekle slično kao i prethodno iskustvo. Bio sam prvi stranac koji je potpisao za klub, opet sam doživio kulturološki šok. Kao jedini stranac tamo, momci iz ekipe nisu nužno morali sa mnom da razgovaraju, da se druže i slično. Nismo imali slična interesovanja na početku, što mi je bilo dosta čudno na početku. Bio sam sam sa sobom uglavnom, pokušavao sam da provalim stvari, da hvatam konce u ekipi.

Tako je bilo na početku, a kasnije, kada smo počeli da pobjeđujemo, momci su me više prihvatali. A, pobeđivali smo dosta, baš dosta utakmica. Bilo je dobro. Tada su i navijači počeli da me više prihvataju, što mi je baš prijalo i bilo je jako dobro”.

Verovatno ti je bilo mnogo lakše da se na svakodnevnom nivou uklapaš na život u Čačku?

“Ispričaću vam jednu priču… Jedan dan smo izašli u jednu lokalnu piceriju, Rimini se zove lokal. Čim sam ušao, sve se odjednom utišalo. Bilo je ekstremno tiho i ljudi su samo gledali u mene. Bio sam šokiran, a Malina (Marko Marinović pr. au) mi je samo rekao da se pripremim, da će takve stvari da se dešavaju često, dok me ne upoznaju.

Navikao sam se brzo, ali čim su ljudi počeli da gledaju kako igram, čim su me malo upoznali, odmah su me prihvatili. Baš su me brzo zavoljeli. Dešavalo mi se čak da dobijam besplatnu hranu i piće, kada sjednem negdje. Bilo mi je sjajno u Čačku. Kao što znate, vratio sam se da odigram i drugu godinu tamo, pošto se prva završila prerano, zbog korone”.

Poslije Čačka, uslijedio je poziv iz FMP-a? Imao si priliku da se preseliš u Beograd, da tu živiš i igraš košarku. Vjerovatno je i to bila velika promjena za tebe, poslije boravka u dvije manje sredine?

“Bio sam vrlo uzbuđen, kada sam dobio šansu da se preselim u Beograd. Posle Ulcinja i Čačka, dolazak u Beograd je bio baš velika promjena, jer kao neko iz Njujorka, navikao sam da živim u gradu koji je stalno u pokretu, gdje se stalno nešto dešava.

Osjećao sam se više kao kod kuće, opuštenije. Beograd nije veliki kao Njujork, ali nikada ne spava i mnogo me je podsjećao na Njujork. Iskreno, u to vrijeme sam znao da ću biti bliži mom bratu Kevinu Panteru, što je takođe bilo jako dobro”.

Kako pamtiš vrijeme u FMP-u i koliko je brzo napredovao tvoj odnos sa Nenadom Stefanovićem?

“Naš odnos je rastao svakodnevno. Nisam znao šta da očekujem kada sam potpisao, nisam mogao ni da pretpostavim da ću imati tako dobru godinu, kakvu sam zapravo imao. Nisam čak očekivao ni da ću biti prvo lice tima, nisam znao da će tako biti kada sam dolazio. Kada je vidio kako igram, koliko se trudim i radim, samo mi je dao ključ ekipe u ruke.

Sa takvom ulogom, mogao sam igram svoju igru, dobio sam još više samopouzdanja. Kada trener dozvoli igraču da bude ono što jeste, odnos mora da bude sjajan. Neša mi je sada više od trenera. Sa njim možeš da razgovaraš uvijek i o svemu, uvek možeš da mu se obratiš. Možda zvuči kao kliše, ali stvarno je tako. Mogao si uvijek sa njim da razgovaraš, da kažeš sve što misliš i to mi je mnogo značilo”.

Poslije FMP-a je potpisao za Limož, pa Kluž i uslijedio je poziv Igokee.

“Iskreno, prva stvar je bila da ponovo igram sa svojim trenerom. Znao sam odmah da bi igranje pod njegovom palicom na evropskom nivou bilo nešto veliko za mene, da bi mi mnogo pomoglo. Na kraju je bila to dobra stvar za obojicu. Ali, to je definitivno jedan od glavnih razloga zašto sam se vratio u ABA ligu, da bismo obnovili saradnju”.

Kako je počela cijela priča oko tvog dolaska u Igokeu?

“Čim se završila sezona u Klužu, otišao sam u SAD i on mi je jednog dana poslao poruku: ‘Hoćemo da radimo zajedno ponovo?’ U tom trenutku još nisam znao da je potpisao za Igokeu, pa kada mi je poslao poruku, bio sam zbunjen. On mi je samo poslao još jednu poruku, da bi volio da ponovo radimo zajedno, što me je baš obradovalo.

Uhvatio me je pomalo nespremnog, ali čim sam saznao da je u Igokei, samo sam mu tražio nekoliko dana da razmislim. S obzirom na to koliko je dobra osoba, pustio me je da razmislim i nije me pritiskao, bio je jako strpljiv. Jednog jutra sam se probudio i rekao sebi: ‘Idemo, ponovo’. Izabrao sam Igokeu i da ponovo radim sa Nenadom”.

Nekoliko puta si pomenuo Kevina Pantera. Vas dvojica imate vrlo duboko prijateljstvo, kako je sve počelo?

“Znamo se još iz Njujorka, dok smo odrastali zajedno. On je iz Bronksa, ja iz Bruklina. Takođe, AAU (Amaterski sportski savez) nas je zbližio. Često smo se viđali, a onda nas je viša srednja škola (Junior college) približila. Željeli smo jako da igramo jedan protiv drugog, ali nažalost njegov koledž je bio poražen i nismo dobili tu priliku. Mi smo te godine osvojili trofej. To je bila jedina šansa da igramo jedan protiv drugog tada, ali nije se dalo.

Kevin će biti kršteni kum mog djeteta. Uskoro ću postati otac. Tokom reprezentativne pauze otišao sam u Barselonu kako bismo se vidjeli i tada sam ga pitao da bude kum mom djetetu”.

Za kraj, kako bi volio da Igokea završi sezonu?

“Pobjednik sam u duši i naravno da bih volio da vidim Igokeu kako osvaja titulu. Pokušaćemo da damo sve od sebe u plej-ofu, ići ćemo utakmicu po utakmicu. Ako bismo osvojili ABA titulu, bila bi to daleko najbolja stvar koja mi se desila u karijeri.

Ali, ako ne uspijemo, vraćamo se na parket, da treniramo i radimo još jače, da vidimo šta možemo da uradimo kako bismo bili još bolji. Tako vidim Igokeu, kao tim koji hoće da pobijedi i osvoji trofej. Želim da pobijedimo, da nastavimo ono što smo radili u većem dijelu sezone”.