Aleksandar Đorđević o povratku u Partizan: Sve je moguće, ali mora da bude pravi trenutak i prava prilika

Aleksandar Đorđević ne isključuje da jednog dana preuzme Partizan.

Igračka legenda crno-bijelih, koji je trojkom u Istanbulu donio Partizanu trofej Kupa šampiona, trenutno je bez angažmana. Za špansku Marcu govorio je o trenerskoj budućnosti.

“Nemojte da se iznenadite ako me jednog dana vidite na nekom terenu. Imao sam ponude, neke sam odbio, druge se nisu realizovale. Veoma sam strpljiv. Ali istina je da svaki put kada kročim na parket, prorade vatra i strast koju imam. Ipak, dovoljno sam zreo da sačekam pravi trenutak i pravi projekat. Nisam trener koji ide negdje samo da bi trenirao. Moram da budem uključen u projekat da bih prihvatio klupu.

Prošlog novembra imao sam operaciju, drugu na kuku, tako da sada imam oba vještačka. To su „pokloni“ koje mi je ostavila igračka karijera. Bio je to veoma težak period, jer nije bilo lako fizički se oporaviti poslije svega. Još prije Olimpijskih igara u Seulu imao sam problem sa artrozom kuka i tada sam operisan, proveo sam deset dana u bolnici. Prije deset godina operisao sam prvi kuk, sada i drugi. To su „pokloni“ narandžaste lopte”, rekao je Aleksandar Đorđević, koji je u bogatoj karijerio igrao za oba španska velikana Real Madrid i Barselonu.

“Ja sam španski državljanin i to je pitanje ponosa, jer je ova zemlja prepoznala ono što sam dao tokom šest-sedam godina koliko sam igrao ovde, u Barseloni i Real Madridu. Veoma sam zahvalan oba kluba, dva najveća za mene. Jedna moja ćerka rođena je u Barseloni, druga u Madridu. Veoma sam vezan za ovu zemlju i volio bih jednog dana da se vratim.

Oba kluba sada imaju sjajne trenere. Ja sam profesionalac i uvijek biram mirno i profesionalno, jer se u našem poslu vrednuje profesionalizam, a ne emocija”.

Upitan je i da li će sjesti za kormilo tima sa kojim se 1992. godine popeo na krov Evrope.

“I to je hipotetički, ali možda realnije. Sve je moguće, ali mora da bude pravi trenutak i prava prilika. Trenerski posao mjeri se po onome što ostavite iza sebe. Ako je tim bolji nego prije vašeg dolaska, onda ste uradili dobar posao. Želim da budem zapamćen po tome. Emocije su jedno, ali mi smo profesionalci”.

Trojka u finalu Evrolige 1992. i ona za pobjedu protiv Hrvatske 1997. godine obilježili su njegovu karijeru. Koji je draži?

“Pa, imao sam sreće, prije svega, što sam imao priliku da igram te utakmice na taj način, da ostanem na terenu u tim trenucima. A onda su tu i snovi koje svako dijete ima kada počne da igra u školi, uvijek pogađajući posljednje šuteve, odbrojavajući: 5, 4, 3, 2..One koje sam ja ostvario bile su u veoma posebnim vremenima za našu zemlju, veoma posebnim; bio je to veoma težak period.

Svijet nas nije tretirao baš ljubazno; nosili smo ogorčenje zbog bombardovanja, rata. Postoji film koji govori o tome, o tome kako je tokom Evropskog prvenstva u košarci, u posljednja tri dana, izbio rat sa Slovenijom i Hrvatskom.

Tako smo se vratili sa zlatnom medaljom, a da nismo znali šta se dešava, a da nismo znali ništa. Sletjeli smo u Split (Hrvatska) i vidjeli smo tenkove i oklopna vozila. Bilo je veoma, veoma intenzivno. Još uvijek nismo u potpunosti shvatili šta se dogodilo. Možda je zato svi ti trenuci bio tako jedinstven. Moj šut protiv Hrvatske bio je prvi meč između Jugoslavije i Hrvatske u bilo kom sportu, i završavajući ga na taj način, možete zamisliti euforiju i radost koju je donio mom narodu.

Ali šta se vrti, to se vrti. Moj posljednji meč se završio poslednjim šutem protiv Milana sa Fortitudom. Tako je moja karijera završena… to je bila karma” zaključio je Aleksandar Đorđević.

Inače, koga vidite kao favorita za Evroligu?

“Trenutno navijam za Fenerbahče, zbog tima i trenera, Jasikevičijusa. Mislim da će i Real Madrid i Olimpijakos biti dobri, ali moj favorit trenutno je Fenerbahče”.

Uvijek je pokazivao divljenje prema španskoj košarci.

“Kada sam preuzeo srpsku reprezentaciju, koristio sam Španiju kao primjer i kao motivaciju. Govorio bih svojim igračima: „Hajde da pobijedimo Španiju“, a oni bi me čudno gledali. Rekao sam im da moramo da pobijedimo najbolje”.

Šta je bio veći pritisak, vođenje tima poput Srbije ili vođenje Kine?

“Srpska reprezentacija. Došlo je do smjene generacija, ali sam stigao želeći da osvojim titulu, medalju. Ne postavljam druge ciljeve, ali ne nose se svi sa tim na isti način, sa lakoćom igranja na opušten, veoma smiren način bez osjećaja tog pritiska kao neki iz moje generacije ili neki od nas koji su to mogli da urade u određenim trenucima, jer je taj pritisak možda najveći neprijatelj koga igrač može imati”.