Milica Deura završila karijeru: Gdje god da sam bila, bilo mi je super, osim možda u Slovačkoj
foto: FIBA
Milica Deura završila je igračku karijeru.
Košarkašica iz Banjaluke, koja je bila i kapiten reprezentacije BiH, završila je igračku karijeru u 34. godini jer ima želju da se posveti nekim drugim stvarima u životu.
“Jednostavno, došlo je do zasićenja i ovu odluku sam donijela prije početka ove sezone. Nisam to nigdje zvanično objavila, ali svi to uglavnom znaju“, izjavila je Milica Deura na početku razgovora za “Glas Srpske”.
Kako provodite prve “penzionerske” dane nakon kraja karijere?
“Mislila sam da ću imati mnogo slobodnog vremena kada završim sa košarkaškom karijerom i da će mi biti toliko dosadno da neću znati šta ću od sebe, međutim, sad imam manje vremena i ne znam gdje ću prije, što mi je pomalo šok. Naučila sam da budem organizovana i da organizujem svoje vrijeme, ali ne na ovaj način, već na neki drugi.
Malo sam uključena u Pokret “Marina Maljković” i tu sam da pomognem šta treba. Želim da svoje iskustvo prenesem, bilo djevojčicama ili dječacima, da im kažem s čime se sve mogu susreti jer sam prošla mnogo toga. Pohađam i FIBA program u saradnji sa Univerzitetom u Njukaslu pa sada ponovo studiram uz moje pravo”.
Karijeru je počela u Mladom Krajišniku, nakon čega je otišla u Partizan.
“Bila sam u Mladom Krajišniku do 2012, kada sam otišla u Partizan i jednu sezonu sarađivala sa Marinom Maljković koja je okupila tadašnje reprezentativke Srbije jer je htjela da napravi reprezentaciju u malom, uz nekoliko cura sa strane.
Bili smo baš dominantni, osvojili prvenstvo i Kup Srbije kao i regionalnu ligu bez poraza, igrali Evrokup. To mi je bila prva sezona van kuće i dobro iskustvo. Malo su me povrede omele i sezona nije bila kakvu sam očekivala jer sam prije toga baš dobro igrala”.
Poslije toga uslijedio je prelazak u Budućnost.
“Prilikom dolaska u Budućnost nisam znala šta da očekujem, ali je klub bio stvarno organizovan, profesionalan i ništa mi nije falilo. Dobro sam se snašla, ljudi su me prihvatili i Podgorica mi se svidjela kao grad. Imali smo baš dosta uspjeha, igrali Fajnal for Jadranske lige i sve je bilo super.
Jedna svijetla sezona u odnosu na prethodnu koja je rezultatski bila uspješna, ali sam imala mnogo pehova sa povredama i nije mi ostala u lijepom sjećanju. U Budućnosti je bila sezona povratka”.
Potom je bila član Crvene zvezde, gdje se nije dugo zadržala.
“Za Budućnost sam igrala do pred kraj sezone i kada su oni počeli da igraju prvenstvo Crne Gore, koje nije tražilo poseban kvalitet ekipe, meni je uprava izašla u susret pa sam otišla u Crvenu zvezdu sa kojom sam odigrala završnicu plej-ofa”.
Zatim je uslijedio odlazak u Rumuniju. Klub je bio Alba Julija
“Prvo pravo inostranstvo i različiti izazovi, domaći igrači, strani igrači. Rumunija je tada bila popularna za igračice sa naših prostora i Amerikanke, a pored pet Amerikanki, bila sam šesti stranac. Trener je bio Srbin Miroslav Popov i to mi je u neku ruku bilo olakšanje, ali i neka obaveza jer radiš sa nekim ko govori tvoj jezik.
Bili smo treći u prvenstvu i igrali finale Kupa, što je za taj mali klub bio veliki uspjeh. Bila je to dobra sezona i ostala mi je u sjećanju po nekim prijateljstvima koja sam stekla i koja su mi ostala i dan-danas. Na kraju sezone, kada smo se rastajali i kretali svojim kućama, bilo je suza i plakanja, što se kasnije nikada nije desilo”.
Nakon toga je otišla u turski Edirne.
“To mi je došlo kao veći stepenik u karijeri jer je klub igrao Evrokup. Bila sam iznenađena nivoom na kojem je klub organizovan. Osjećala sam se kao zvijezda i držali su me kao malo vode na dlanu. Sve je bilo isplanirano do detalja i tvoje je bilo samo da se posvetiš treningu i utakmicama. Odsjedali smo u najboljim hotelima, putovali svuda, imali opremu, trenere i sve moguće uslove… Bio je to jedan malo viši nivo.
Došle smo do top osam Evrokupa i igrale protiv Basketlenda. Prvu utakmicu za prolazak na F4 kod kuće smo dobile sa sedam poena razlike. Revanš u Francuskoj odlučen je nekoliko sekundi prije kraja, kada je našoj igračici sviran prekršaj koji, po meni, nije bio, pa su pogodili jedno slobodno bacanje i slavili sa osam poena razlike, dok smo mi ispali. Ko zna, možda smo mogle i osvojiti Evrokup”.
Onda se desio odlazak u Španiju.
“Tu sam bila dva mjeseca. Bio je to klub sa dna tabele i trebao im je neko da ih “pogura” da ostane u ligi. Uspjeli smo i bilo je super. Španija mi se svidjela kao zemlja, jezik je super, ali gdje god da sam bila, bilo mi je lijepo i ne mogu reći da je bilo loše, tako da se smatram srećnom zbog toga”.
Po dolasku u Njemačku nije očekivala da će ostati pet i po godina.
“Bila sam dvije sezone u Vaserburgu koji je tada bio najbolji, a sada je malo pao. Osvojili smo prvenstvo i Kup, igrali Evrokup, plasirali se u top 16 i bilo je sve super. Kod Nijemaca mi se sviđa to što, ako se ti njima dopadaš i ako te planiraju za narednu sezonu, odmah u januaru ti nude ugovor za sljedeću sezonu pa sam tako potpisala i ostala. Imala sam dogovor i za treću godinu, međutim, tokom ljeta njima se promijenila uprava, povukao se glavni sponzor pa mi je ugovor propao.
Ostala sam iznenađena jer u tom trenutku nisam imala neku rezervnu opciju pa sam otišla u rumunski Arad, gdje sam bila dva mjeseca i onda me zvao Keltern za kojeg sam igrala tri sezone. U tim momentima možda liga nije bila kvalitetna, ali sada, kada pogledam, vidim dosta igračica koje su otišle u WNBA i koje su igrale Evroligu. Njemačka je bila dobra odskočna daska za dalje i iz nje sam ponijela sedam trofeja”.
Odlazak u Slovačku nije ostao u prijatnom sjećanju.
“Gdje god da sam bila, bilo mi je super, osim možda u Slovačkoj. Imala sam drugačija očekivanja. Prvo sam mislila da će taj narod biti sličniji nama po mentalitetu, ali se pokazalo totalno drugačije. Bila je tu jedna djevojka iz Prijedora, jedna Amerikanka i ja, ali su domaće igračice imale barijeru prama nama i jednostavno nas nisu prihvatile. Nije bilo nekih ekscesa i čini mi se da su se one osjećale ugroženo jer prije toga nisu imale strance pa je to za njih bio veliki šok.
Nisu shvatale da smo došle da im pomognemo i da radimo svoj posao. Izborili smo Evrokup kroz kvalifikacije kada smo izbacili grčku ekipu, ali se na kraju utakmice niko nije radovao, što me mnogo zbunilo. Slavim prolazak dalje, a oni ravnodušni kao pokisli pa sam se pitala gdje sam ovo došla. Nismo se kasnije proslavili jer smo dobili tešku grupu.
Možda bi bilo bolje da je bila bolja hemija u ekipi, a promijenili smo tri trenera u tri mjeseca. Tu sam imala i problema sa vizom jer je oni nisu sredili na vrijeme pa sam otišla. Dobila sam ponudu iz Grčke i odmah otišla tamo da uživam, ha-ha-ha. Bila je to dobra promjena u mom životu”.
Toplu Grčku zamijenila je hladna Bjelorusija.
“Vagala sam da li da prihvatim ponudu iz Bjelorusije ili ne. Put do tamo je težak jer se ide avionom iz Istanbula preko Rusije do Minska nekih pet sati, što je bilo veoma teško kada sam dolazila u reprezentaciju.
Horizont je bio reprezentacije Bjelorusije u malom i sve su pričali na ruskom jezik, kojeg i ne znam baš najbolje, pa šta pohvatam, pohvatam. Klub nije davao mnogo prilike strancima koji su imali manju minutažu i nisu bili glavni, već mi se činilo da smo tu da popunimo mjesto, što mi nije bilo jasno”.
Onda je uslijedila Poljska.
“Nakon osvojenog Kupa Bjelorusije dobijem ponudu iz Poljske koju sam vidjela kao veći izazov jer je liga među najboljima u Evropi. Tu sam igrala pleja, što nisam nikada igrala iako su svi treneri insistirali da budem plej, ali nisam to praktikovala jer nisam osjećala da je to moja prirodna pozicija. Ipak, bilo je dosta lijepo i opušteno”.
Može li se živjeti od košarke?
“Može dok se baviš njome i da živiš lagodno bez stresa. Ipak, nakon karijere moraš gledati šta dalje jer je malo ko zaradio velike pare pa da ne mora baš ništa da radi”.
Da možete nešto promijeniti u svojoj karijeri, šta bi to bilo?
“Promijenila bih to da budem malo hrabrija i odlučnija u nekim situacijama. Da sam se odlučivala na neke veće korake, ali sam uvijek išla na sigurno i nisam željela da rizikujem. Možda to ne bi donijelo nešto specijalno, ali možda je u nekim situacijama trebalo da malo više vjerujem u sebe. Ipak, sve je onako kako treba da bude. Ne žalim ni za čim, ne kajem se i radila sam onako kako sam u tom trenutku osjećala da treba”.
Sarađivaa je sa mnogim trenerima.
“Nezahvalno je da izdvojim jednog. Zoran Mikeš me najviše naučio o košarci, tehnički i taktički, a najduže mi je bio trener. Miroslav Ajder me naučio da zavolim košarku i da ne odustanem. Sarađivala sa Marinom Maljković koja je krem de la krem svjetske košarke, dok moram istaknuti Elmedina Omanića iz Poljske koji ima harizmu i energiju. Tu je i Georg Ajhler iz Vaserburga jer je odličan čovjek i znao je košarku. Ima ih još i žao mi je ako sam nekoga preskočila”.
Najbolje kvote vas očekuju u Meridianbet poslovnicama.
About The Author
