Bez te jedne sekunde, rođene iz duha Partizana, istorija naše košarke ne bi bila crno-bijela: Panterov skok

Jedna sekunda. Tačno tolika je razlika između Partizana i Zvezde, u košarci. Sekunda iz Istanbula, Zagreba, Madrida.

Ona sekunda u kojoj su Đorđević, Kecman, Panter. Ona koja u sebi sadrži svu istoriju, i čitavu, crno-belu, večnost.

Ta trojka, koja pada u poslednjoj sekundi, koja se ponavlja, koja je trejd mark, jeste ono što pravi razliku, što izdvaja, stvara pobednički mentalitet i velike timove.
I nije to samo sreća. To je niz, reakcija, sadržaj, vrednost koja je postala temelj. I kada je Panter šutnuo, nije on to uradio u Madridu. Ne, šutnuo je u Istanbulu, i Zagrebu, i sa njim zajedno su šutnuli i Đorđević i Kecman, i Jaramaz, Naneli…

Trojku je pogodio taj pelcer, koji se dobija samo u Partizanu. Panter je, ne zaboravite, igrao i u Zvezdi, i igrao dobro, odlično, ali taj šut, tu sekundu, tamo nije imao.

Zvezda je organizovana sila, takvom je stvorio još Dedijer, da bude sila, i ona ne zna za neizvjesnost, nije joj to u krvi, ne snalazi se kada joj nije sve potaman.

Partizan je nastao kao siroče, kopile, vječno gladno, ali i spremno da igra do posljednjeg trena.

Iz te gladi nastala je veličina. Sa Kićom i Prajom, stvorena je dinastija. Sa Divcem i Paspaljem – NBA podružnica. Sa Đorđevićem, Danilovićem – istorija. Sa Panterom i Lesorom – Inglourious Basterd, tim koji kao da je Tarantino pravio, da se mota po Evropi i otkida krunisane glave, pravde radi.

Osvojena je ta sekunda.

I za to je, i prvi put, baš kao i juče, samo naizgled bilo dovoljno da postoje jedan ludi trener, jedan ludi igrač i jedan od vremena otrgnuti tren.Maleni, gotovo neprimetni sekund, u koji staje sve. To sve se ne vidi kada Panter šutne. Ali je jasno kada sirena označi kraj. Neprekidni, vječni sekund.

I jeste da je on sastavljen od sati i sati treninga, litara znoja, beskrajnog ponavljanja, ali, još više, od tog nasleđa, od traga, duha, i istorije koja se pretvara u način, u gen. Bez Saše i Dušana, Kevin ne bi postojao. Bez Istanbula, Zagreba, ne bi bilo Madrida.
Bez te jedne sekunde, istorija naše košarke ne bi bila crno-bijela.

I biće takva dok Zvezda ne osvoji tu svoju sekundu, važniju i veću i od titula i od Kampaca.

Sekundu zbog koje košarkaški bogovi nose crno bijeli dres. I zbog koje je Arena puna. Toliko da se vrijeme zaustavi. I svede, na sekundu. Vječnu, bez obzira na to ko će, na kraju, da pobijedi.

OKO Magazin.

About The Author

Kosarka 24

See author's posts