Kalinić: Od Đorđevića sam dobio glupav, banalan razlog

Zašto mu velika minutaža ne pada teško? Na koji način se Radonjić promijenio? Šta misli o Pešiću kao novom selektoru Srbije? Kakav mu je odnos sa Đorđevićem i zašto nije išao na Mundobasket 2019? Zbog čega dvije godine nije govorio za srpske medije i zašto ne planira da se vraća na tviter?

To su neka od pitanja na koja je u intervjuu za Sport klub odgovor dao Nikola Kalinić, 29-godišnji košarkaš Crvene zvezde, koji se letos vratio u klub s kojim je u sezoni 2014/2015. osvojio triplu krunu.

Poslije pet sezona u Fenerbahčeu, s kojim je 2017. godine postao prvak Evrope, i jedne u Valensiji, rođeni Subotičanin rešio je da se vrati u crveno-bijeli dres u zenitu karijere, što predstavlja veliko priznanje i za Zvezdu kao klub.

Kao i uvijek, otvoreno i koherentno, Kalinić je govorio o novoj ulozi u timu, o tome šta dobra atmosfera u timu podrazumeva, o „turbulentnom odnosu“ sa Sašom Đorđevićem, o tome zašto misli da će biti sve više otkaza pred reprezentativna takmičenja…

„Mnogi vole da igraju za Radonjić a, ‘olabavio’ je malo sada“

Pred početak sezone rekao si da će ti biti malo drugačije jer si sada lider tima. Sad kad je prošlo nekoliko utakmica, koliko si zadovoljan u tom smislu?

“Jeste nova uloga u mom životu i karijeri, povjerenje trenera (Dejana) Radonjića. Sviđa mi se, uživam u svemu tome. Osim poraza u Laktašima, izgledamo dobro i sve ide kako treba. Borimo se sa povredama, možda je to razlog zašto igramo „ružnije“ i tvrđe, ali takva je situacija – moramo da se stisnemo i da pobjeđujemo kako znamo i umijemo”.

Igraš u prosjeku više od 30 minuta. To jeste i posljedica povreda, ali duga je sezona – koliko možeš u takvom ritmu da izdržiš?

“Kao što si rekao, to nije bilo planirano, barem ne na samom početku. Zasad se osjećam dobro. Bude malo umora, ali više psihičkog, zbog toliko utakmica, analiza, skautinga. Svaka dva-tri dana novi sistem, novi igrači, novi trener. Ipak, odradili smo dobar pripremni period i spremili smo se kako treba. Uz to, nije novost da igram toliko, i prethodnih sezona sam igrao 25-30-35 minuta. U neku ruku sam i navikao”.

U intervjuu za Sport klub, rekao si da se Radonjić promijenio i da se više prilagodio igračima. Možeš li da nam daš neki konkretan primjer toga?

“Počev od nedeljnih planova, slušanja igrača i njihovih ideja u vezi sa igrom, ali i njihovih problema. U tom smislu se još više otvorio, liberalniji je. Mislim, uvijek se kod Radonjića vrlo dobro zna šta se smije, a šta se ne smije – to je ono što ga čini, po mom mišljenju, dobrim trenerom, i zato mnogo igrača voli da igra za njega.Kažem, malo je ‘olabavio’, i on je nakupio godine novih iskustava, promijenio timove – vidio je neke druge stvari. Još nije prošlo mnogo utakmica, možda nije mjerodavno, ali zasad imamo sjajan odnos, i mislim da ćemo tako da nastavimo do kraja sezone”.

„Važno da postoji poštovanje; Luka mi je prvi pik za šah“

Spomenuo si da je dobra atmosfera u timu pošto se mnogi od vas poznaju odranije. Kako se manifestuje ta dobra atmosfera na terenu i van njega?

“Uvijek je to specifično, svi govore o hemiji, timskom druženju… Ja stvarno nisam pobornik toga da ljudi moraju da provode vrijeme skupa i da sve što rade, rade zajedno kako bi bila prava atmosfera. Mnogo vremena smo jedni s drugima i na putovanjima i na sastancima. Nekada kada dobiješ slobodan dan, želiš samo da se isključiš iz svega, i da provedeš vrijeme sa nekim svojim ljudima koji nemaju veze sa košarkom.Treba da postoji osnovno poštovanje i da je zalaganje uvijek tu, da prvenstveno na terenu to izgleda uvijek kako treba. Mi ovde imamo sreću da se mnogo igrača poznaje odranije, igrali smo i u reprezentacijama i u prethodnim timovima Zvezde. Jako dobro se kapiramo, tu smo negdje i po godinama, sem Simketa (Marka Simonovića) čiče nema nikog ko se izdvaja, ha-ha-ha.Dobra atmosfera se manifestuje kroz neke naše priče, interno zezanje i podbadanje, društvene igre… Ovi su na virtuelnim igricama, ja sam na šahu, pa pokušavam nekoga da kibicujem, da ga približim tome – Luka Mitrović mi je tu prvi pik, ali vidjećemo. Kada smo bliski jedni drugima, onda sve prolazi lakše i bezbolnije”.

„Kari je veliko ime srpske košarke, videćemo se“

Svetislav Pešić je preuzeo mjesto selektora reprezentacije Srbije, kako gledaš na svoju budućnost u Orlovima?

“Ne znam šta se dešavalo u toku ljeta, bilo je dosta priča hoće li ili neće. Drago mi je, Kari je veliko ime srpske košarke, sa ogromnim iskustvom i uspjesima iza sebe. Kvalifikacije su se završile kako su se završile, malo je bio i nesrećan splet okolnosti, ali šta da se radi, idemo dalje, čekaju nas naredna takmičenja.Pitanje je za selektora da li sam dio tih planova ili nisam, a ja ću još jednom da ponovim ono što uvijek tvrdim: u ovom kalendaru takmičenja biće sve više otkaza. Ako bude tako, reprezentacija će vremenom da postane sporedna stvar za većinu košarkaša.Dok god vodeći ljudi u košarci ne sjednu, ne porazgovaraju i ne naprave ozbiljan kalendar koji svima odgovara – klubovima, organizacijama i pogotovo igračima – dotad će da bude sve više otkaza, dok se to ne svede na neki razumniji nivo”.

Vratićemo se na to, ali zanima me da li si se čuo sa selektorom Pešićem?

“Sad kad me pitaš, evo danas sam dobio poruku od njega (prošle nedelje). Mislim da je on u Beogradu, dogovor je da se čujemo i vidimo nekom prilikom. Predosjetio si ga, ha-ha”.

Razgovor sa Đorđevićem: Sve izokola, ništa mi nije bilo jasno

Prošlo je dvije godine, dovoljna vremenska distanca da govorimo o tome. Koliko si teško podnio to što nisi išao na Svjetsko prvenstvo 2019. godine?

“Na samom početku ne toliko. Teže mi je padalo kad sam gledao utakmice, pa vidim gdje sam mnogo da doprinesem svojim zalaganjem, borbenošću i energijom prije svega, a potom i košarkaškim kvalitetima i iskustvom.S jedne strane mi je bilo loše, ali s druge sam imao slobodno ljeto. Konačno sam se smjestio u svom stanu u Novom Sadu, vidio neke ljude koje nisam vidio godinama, proveo vrijeme sa porodicom, posjetio babe, ujake i sve.Hoću da ti kažem, bilo mi je loše, ali mi je s druge strane leglo idealno. Oporavio sam i tijelo, poslije toga sam imao dvije dobre sezone, pogotovo ova u Valensiji – bio sam svjež, željan i odmoran. Uvijek postoje dvije strane medalje”.

Šta je bio razlog tvog neodlaska?

“Nisam „neotišao“, ja nisam bio pozvan. To je pitanje za Saleta Đorđevića. Nisam nikada dobio… U stvari, dobio sam neki banalan, glupav razlog koji ni meni nije bio jasan. Ne znam stvarno, ne znam šta da ti kažem, ne znam razlog”.

Koji je taj „banalni, glupavi“?

“Ne sjećam se tačno formulacije, zato neću da citiram, ne sjećam se tačno, ali znam da ništa konkretno nisam dobio tipa „radio si loše ovo“ ili „želim drugog čovjeka na tvojoj poziciji“ ili „ovo mi se sviđa, ovo mi se ne sviđa“… Sve je bilo nešto izokola, ništa mi nije bilo jasno poslije tog razgovora”.

„Svesniji sam svojih bubica, povreda mi otvorila oči“

Spomenuli smo sad taj razgovor, ali generalno tvoj odnos sa selektorom Đorđevićem – sa strane se čini kao da je bilo uspona i padova. On te na neki način i lansirao, ali je i 2017. godine već bilo govora o tome da imaš minutažu manju nego što i zaslužuješ. Kako bi opisao taj odnos?

“Jeste, bilo je uspona i padova, turbulentno. Ima sad tu razloga koji nisu za javnost, još nakon mog dolaska iz Radničkog u reprezentaciju… Vrhunac smo doživjeli na Olimpijskim igrama u Riju, gdje mi je on vjerovao, a ja sjajno igrao. Poslije toga ne znam šta se izdešavalo – opet ti kažem, sa svoje strane sam se trudio da uvijek budem maksimalno posvećen i da se maksimalno zalažem. U redu, ja imam neke svoje bubice, svjestan sam toga, još svjesniji sada kako godine prolaze, znam da bih u nekim situacijama postupio drugačije, ali sve je to bilo u žaru, borbi i želji da što bolje prođemo. Mislim da su sve to pitanja za Saleta Đorđevića, ne znam šta se dešavalo u njegovoj glavi – zašto jednog ljeta igram više, sljedećeg manje, ne znam”.

Dao si mi dobar šlagvort za sljedeće pitanje spominjanjem svojih bubica itd. U posljednjih pet-šest godina, u čemu si postao zreliji i koje greške sada ne bi opet pravio?

“Često sam znao da reagujem na prvu loptu i impulsivno. Sada znam da dam sebi nekoliko sekundi, pa tek onda reagujem. Zatim i odnos sa sudijama, taj moj vječiti problem, mislim da sam i to malo iskontrolisao konačno. Shvatio sam da nije nekad do toga šta im govorim, već način na koji govorim – dosta tehničkih grešaka u životu sam dobio zbog reakcije, a ne zbog nečeg što sam rekao. To me je tjeralo u još veću kontru i inat, dok nisam shvatio da ne mogu tu da pobijedim, i da treba da utičem na sljedeću odluku, ova je gotova.Takođe, život profesionalca. Dosta dugo sam shvatao košarku kao nešto usputno, do prije nekoliko godina, a pogotovo poslije povrede leđa. Ona mi je otvorila oči da moram da pazim na sopstveno tijelo, na to šta radim prije treninga, koliko spavam, kad ustajem, šta jedem, koliko sjedim/ležim… Da kucnem u drvo, osjećam se dobro, mislim da se to i vidi na terenu.Najvažnija stvar u profesionalnom sportu jeste da u kontinuitetu budeš zdrav. Kada je tako, sve drugo dođe prirodno”.

„Svako može da kopira, izmeni izjavu, naslov…“

Mnogo se bure podiglo u vezi sa tvojom izjavom o Kosovu. Kako sada gledaš na sve to?

“Žao mi je što je moja izjava oko Kosova i Metohije pogrešno prenijeta, shvaćena i protumačena. Zbog svega toga se loše osjećam i to me kao mladog čovjeka boli. Nisam imao namjeru da bilo koga povrijedim, bilo kojom svojom izjavom i potezom, i ako se to dogodilo, izvinjavam se. Moram da naglasim da je za mene Kosovo i Metohija neizostavni dio Srbije i da tako treba da ostane zauvijek.Mislim da je važno da podsjetim javnost da sam sa reprezentacijom svoje države Srbije osvojio srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Madridu 2014. godine, kao i na Olimpijskim igrama u Riju 2016. godine. Osvajač sam Evrolige 2017. godine u Istanbulu, gdje sam po završetku finalne utakmice stavio na sebe zastavu svoje države Srbije. U prilog svemu ovome, odlučio sam da doniram jednu svoju mjesečnu platu crkvi namjenski za pomoć srpskom narodu na Kosmetu”.

I ti si imao period od godinu-dvije tokom kojeg nisi govorio za ovdašnje medije, znaš i sam koliko smo ovaj intervju dugo dogovarali. Nije to nešto što je karakteristično samo za tebe, najeksponiraniji primjer jeste Nikola Jokić, koji nije razgovarao sa srpskim medijima prije i tokom Mundobasketa prije dvije godine. Sve više je igrača koji bojkotuju medije, i to sve medije – zašto misliš da je tako i da li je to budućnost nas kao novinara i vas kao sportista?

“Pa, vjerovatno da jeste. Shvatam koliko je teško izdvojiti se i u vašoj profesiji, kao i u svakoj drugoj. Ipak, dokle god je takva situacija da svako može da kopira, promijeni izjave, naslove, ne citiraš izvor… Dokle god je tako u medijima u Srbiji… Mislim, vjerovatno je u čitavom svijetu tako, ali mi živimo u Srbiji, i rekao bih da je kod nas za nijansu to izraženije.Dok je tako, mislim da će sve više sportista da se odlučuje za to (da ne govori). Na kraju krajeva, mi smo košarkaši i svoj hljeb zarađujemo tako što igramo košarku. Ovo sa medijima nam je uglavnom samo neka usputna, dodatna stvar koja nas ne zanima ili nas čak umara. Nismo mi političari da treba da dopremo do što šireg kruga ljudi, ili pjevači, glumci koji žele svoju publiku. Mi igramo košarku, pa neko dođe da gleda ili ne dođe. Na mom primjeru, ništa nisam ni dobio ni izgubio time što nikome nisam davao izjave dvije godine. Samo sam htio da se udaljim od svega, ali sad sam se vratio u Srbiju i očigledno da to neće ići tako lako. To je to, ne znam jesi li zadovoljan odgovorom, ha-ha”.

Šta novinari da pitaju Kalinića?

Na istom tragu – koje te novinarsko pitanje u dosadašnjoj karijeri najviše nerviralo, a koje bi volio da ti je neko postavio, a nikad nije?

“Uglavnom su to neka pitanja tipa: očekivanja prije utakmice, komentar posle utakmice. To me umara. Ako imaš nešto konkretno, pitaj. Ako ne, nemam komentar, ne znam… Ranije su novinari odmah poslije utakmice ulazili u svlačionicu – ne možeš ni da proslaviš ili istuguješ poslije neke emotivne utakmice, a već ti je mikrofon turen pod lice. Svjestan sam da je svima to intrigantno i da bi željeli da dobiju izjavu koja će da zapali, da ti nešto sad kažeš… To su pitanja koja me iritiraju.A koje bih pitanje želio da dobijem… Volio bih neka stručnija pitanja. OK, svjestan sam koji su mediji za šta, ne možeš da dobiješ stručno pitanje o košarci od nekoga ko ne prati košarku. Možda tako nešto, da se svako bavi svojom profesijom – ako si sportski novinar, budi upućen u sport, prati sport, znaj šta se dešava. Nemoj da dođeš tek da odradiš, jer onda nećeš dobiti to što želiš – niti će tebi biti ugodno niti meni. Ako pričamo o košarci, hajde da pričamo o košarci.

„Neću nazad na tviter, previše je ovih što prazne frustracije“

Evo sada jedno krajnje nekošarkaško pitanje – hoćeš li se vraćati na tviter?

“Neću se vraćati kao Nikola Kalinić košarkaš. Tviter generalno volim i imam svoj neki profil na kojem pratim novine i gledam šta se dešava. Svaka društvena mreža, u zavisnosti od toga kako je koristiš, može da bude sjajna ili katastrofalna. U svojstvu javne ličnosti, ne pada mi na pamet”.

Pitam te jer je bilo tu nekih super interakcija s navijačima i s ljudima koji prate košarku.

“Jeste, bilo je, ali sve to se otrglo kontroli, jer ima mnogo ljudi koji nisu pozitivno nastrojeni, nisu spremni na šalu itd. Dosta je ljudi koji su tamo samo da bi provocirali i istresli svoje frustracije, i onda sam shvatio da nema potrebe da budem dio toga. Mada, kao što si rekao, jesam volio da se ponekad dopisujem s navijačima, bilo mi je zanimljivo jer je to način da razmijenimo mišljenja i utiske iako se nikada nećemo vidjeti na ulici. Ali, kao i uvijek, postoji druga i glasnija strana, pa sam odlučio da nema više potrebe da provodim vrijeme tako”.

„Neću da ‘mračim’, ali sve će manje košarkaša igrati za reprezentacije“

Malo smo odlutali, ali vratio bih te sada na ono što si rekao u vezi sa kalendarom. Sada si angažovan u Uniji igrača Evrolige (ELPA), potpredsjednik si – koliko misliš da time igrači mogu da ostvare realan uticaj na promene u kalendaru i druge stvari?

“Mislim da mogu mnogo. To je sve proces koji će trajati dugo. ELPA je osnovana prije tri godine i već smo došli – svojataću malo ovim „smo“ – do toga da su nas prihvatili Evroliga i klubovi. Naš glas barem je na neki način dio donošenja odluka – nije to najbitniji glas, ali zasad se bar nešto pitamo. Igrači igraju i oko njih se sve vrti. Ako kažemo da smo umorni i da nam treba više odmora u toku ljeta…Prvenstveno se sve svodi na prevenciju povreda, jer je zdravlje najbitnije. Ako kažemo da je klizava reklama, ona naljepnica na terenu, i nakon toga se povrijedi pet igrača u sezoni, onda mi to njima pošaljemo, i te reklame se uklone. Nije to ništa nenormalno, samo nešto što smo mi vidjeli, a oni nisu.Još smo daleko, ali nadam se da ćemo jednog dana doći do toga da nas pitaju šta bi moglo i kako bi moglo da se igra, kad je riječ o kalendaru. Nije problem u reprezentaciji i ko hoće, ako neće, stvar je kalendara. Jednostavno, neko je, čovječe, umoran – dosta mu je košarke i svega, hoće malo da se odmori, a treba da putuje… Još u ovim vremenima sa karantinima i PCR testovima, 70-80 puta ti guraju ono čudo u nos. Ne volim da budem neko ko „mrači“, ali mislim da će sve manje ljudi da se odaziva”.

„Ne može baš 60 trojki po utakmici…“

Za kraj, šta misliš da će biti sledeći veliki trend u košarci?

“Baš smo se šalili pre neki dan, šta bi se desilo kad bi ostavio jednog igrača u napadu, a da igraš odbranu s četvoricom, da li bi imalo smisla, vjerovatno ne, ha-ha-ha.Mislim da sve ide u ciklusima, uzmimo plejmejkere za primer. Bio je trend visokih plejmejkera, pa su ih niski izbacili, a sada opet dolaze veći i jači momci koji polako preuzimaju. Isto je i sa centrima – prvo su svi igrali s visokim, pa bez visokih, sada su opet visoki na cijeni. Igra se sve brže, ali mi se čini da je usporio, čak i izumro trend šutiranja 60 trojki po utakmici. Ljudi su shvatili da će to donijeti neku pobjedu, ali konstatne pobjede vjerovatno neće. Sem Golden Stejta, koji je tih godina uz te trojke imao i izvanrednu odbranu, niko nije pobjeđivao samo šutirajući trojke.

foto:fiba

About The Author