Igranje za reprezentaciju BiH nije bilo dobro za moju karijeru

Nemanja Gordić

foto:KK Partizan/Dragana Stjepanović

U BIOGRAFIJI Nemanje Gordića podebljane su dve titule ABA lige, priznanje za MVP finala regionalnog takmičenja, pet sezona u Evroligi i čak 18 osvojenih pehara u nacionalnim kupovima i prvenstvima Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Takav si-vi bio je sjajna preporuka za povratak srpskog plejmejkera u Humsku, sa neuporedivo bitnijom ulogom u odnosu na ono koju je imao sedam godina ranije.

Njegovo iskustvo i kvalitet bi trebalo Partizanu da pomognu da lakše izađe na kraj sa izazovima u najvažnijem dijelu sezone, koji će, nadamo se svi, početi kada se smiri situacija koju je izazvao virus korona.

“Trenutno smo u šoku. Ali na nama je da slušamo ljude koji su nadređeni za to. Šta je tu je, nadamo se da će uskoro da se sredi”, počeo je Gordić priču za “Novosti” od goruće teme.

Crno-bijeli su osvajanjem prvog mjesta u regularnom delu ABA lige obezbijedili prednost domaćeg terena u plej-ofu, baš kao i u Evrokupu, jer su bili najbolji tim u top 16 fazi. U četvrtfinalu ih čeka duel sa Uniksom, ali tek pošto se budu stekli uslovi za igranje…

“Kada pogledam ekipe koje su prošle među osam u Evrokupu, ne vidim izrazitog favorita. Sve su to dobri, tvrdi timovi i mislim da svako svakog može da dobije. Mi smo već otišli korak dalje u odnosu na prethodnu godinu, na dobrom smo putu da napravimo odličan rezultat. Imamo kvalitet da se nosimo sa svima i ne treba previše da obraćamo pažnju na protivnike. Meni lično, poslije naporne sezone u Evroligi, baš prija igranje u Evrokupu”.

Gordić je ubijeđen da njegov sadašnji tim posjeduje šampionski gen.

“Bio sam dio ekipa koje su osvajale trofeje i mislim da imamo to nešto u sebi što je potrebno da bi se došlo do vrha. Karakterni segment je veoma važan. Na terenu smo mnogo jači tim nego što izgleda kada se druge ekipe pogledaju pojedinačno. To je naš najveći kvalitet. A drugi je velika rotacija… Intenzitet košarke je sve veći, tako da je bitno što se koristi svih 12 igrača i što se svako od nas stavio u funkciju tima, a individualne brojke ostavio sa strane”.

Za sada su u klupske vitrine unijeli dva pehara namenjena pobjednicima ABA superkupa i Kupa Radivoja Koraća.

Klub kao što je Partizan ne smije da se zadovolji time, već mora da pokuša da osvoji i preostala tri takmičenja (Evrokup, ABA, KLS). Težak je put pred nama”.

Do poslednje titule na regionalnoj sceni “valjak” je stigao u sezoni 2012-2013, simbolično baš u toj takmičarskoj godini crno-bijeli dres nosio je Gordić.

“Tad je bila posljednja – začuđeno je upitao Nemanja. – Prošlo je mnogo godina, vrijeme je da se titula vrati u Humsku”.

Kada napravi paralelu između tog tima i sadašnjeg sastava, jedna stvar mu upada u oči.

 “Od svih ljudi koji su dio najuže ekipe, ostao je samo Nidža ekonom (Nikola Tomašević) – nasmijao se, pa nastavio. – Tada je zaštitni znak bila mladost, a sada je to, ipak, iskustvo. Trener je stranac, iako priča na srpskom. Sve je drugačije, ali drago mi je što sam opet tu i nadam se da ćemo ponoviti uspjeh”.

Kod Duleta Vujoševića, Gordić je sa 24 godine bio među najiskusnijima, sada je ponovo isti slučaj i kod Andree Trinkijerija.

Nemam neki osjećaj da sam stariji, ali svjestan sam da imam mnogo utakmica u nogama. Igrao sam u ekipama koje pobjeđivale i gubile finala. Znam koja je razlika i kada vidim neke stvari mogu da sugerišem saigračima, zajedno sa Novicom Veličkovićem. Imamo ekipu u kojoj nema sujete, možda se nekome ne svidi kritika dok je vruća glava, ali u suštini nema ljutnje”.

Nemanja je u karijeri uglavnom igrao u regionu – za Budućnost (2005-2010, 2016-2019), Igokeu (2013-2014), Cedevitu (2014-2016) i Partizan (2012-2013, 2019-). Jedina dva kluba van ABA lige čiji je dres nosio su italijanska Lotomatika (2010-2012) i ukrajinski Azovmaš (2012).

Tako se prosto namjestilo. Uvijek sam birao novu sredinu po osjećaju. Postoje igrači koji vole da igraju u inostranstvu, jer biti tu negdje blizu kuće nije baš jednostavno. Mnogo je više obaveza, tu su drugovi, porodica, traže se karte za utakmice konstantno… Ne može svako da izdrži pritisak. Meni je porodica najveća podrška, prija mi što sam tu. Bio sam član ekipa koje su u vrhu, igrao Evroligu, ne vidim da je minus”.

Kada sabere i oduzme sve što je prošao u karijeri, zaključak je da je najbolja sezona za njega 2017-2018, kada je sa Podgoričanima bio šampion regiona, postao MVP i obezbijedio učešće u Evroligi.

“Taj tim me izuzetno podsjeća na ovaj sadašnji u kome sam. Kad pogledam kao iskusan košarkaš, jasno mi je da u karijeri rijetko imate ulogu kakvu vi mislite da zaslužujete. Igrača je 12, trener je jedan, mnogo je drugačiji pogled iz ta dva ugla. Meni je tokom te sezone u Budućnosti baš bilo sve po ukusu, leglo mi je potpuno. Teško mlad igrač shvati da se to možda dešava jednom u životu. Veći dio karijere je borba da se uklopite, da izvučete najbolje iz uloge koju ste dobili u određenom sistemu. Drago mi je što su trenutno igrači Partizana svjesni te činjenice i što prihvataju dio koju su dobili, pa dobro funkcionišemo kao tim”.

Krajem septembra će napuniti 32 godine, pa logično s vremena na vrijeme u misli doleti rečenica: “Šta poslije karijere?”.

“Pomišljam sve više na tu temu. Prošao sam mnogo klubova, vidio stvari koje bih mijenjao… Mislim da mladim igračima treba da se omogući prilika za bolji razvoj, i košarkaški, a i same ličnosti. Eto, možda bih počeo radeći sa mladima. Nije lak trenerski posao, ne bih sigurno krenuo od seniorske košarke… Za razvoj su sjajni sada u Partizanu Matović i Šćepanović, veliko su bogatstvo za Trinkijerija. Sviđa mi se taj način rada. Ali da ne planiram previše unaprijed, imam ja još mnogo da igram”.

VELIKA čast za Gordića je prva pozicija na vječnoj listi ABA lige kada su poeni i asistencije u pitanju.

Nažalost, poslije toliko godina izgubimo osjećaj za neke stvari, pretvori se sve ovo u profesionalizam, rutinu, svakodnevnicu, posao. U prvi mah kad su mi rekli za oba rekorda, reakcija je bila: “U redu, super”. Sad vidim da nije mala stvar jer liga je jaka, mnogo dobrih igrača je prošlo kroz nju. Retkost je da košarkaš bude prvi i po poenima i po dodavanjima, i na to sam ponosan”.

PLEJMEJKER Partizana je rođen u Mostaru, odrastao u Gacku, a sada živi na relaciji Beograd – Podgorica.

” Takva je sudbina nas koji smo se zadesili na tom području u vrijeme rata. Mnogi ljudi kažu: “On je Bosanac”, jer ne znaju. Ja sam Srbin iz Hercegovine i tu nema nikakve zabune. Dobio sam poziv da igram za reprezentaciju BiH i sa ove tačke gledišta vidim da to nije bilo dobro za moju karijeru. Koštalo me je mnogo toga, ali nije mi žao, ponosno nosim dres zemlje u kojoj sam rođen… Prosto, kad igrate za nacionalni tim koji nije predodređen da pravi rezultate, ružno je da kažem, ali nemate koristi nikakve. Meni je karijera pošla uzlaznom putanjom kad sam uzeo slobodo ljeto, posvetio se sebi i individualnom radu sa Acom Matovićem. Da sam to uradio ranije, bio bih bolji igrač”.

ZA Nemanju je košarka jedina profesija u kojoj sebe može da zamisli.

“To je sport koji najviše volim, ušlo mi je u krv, pa čak i u slobodno vrijeme sjedim i gledam Evroligu ili NBA utakmice. Kad sam bio mali, govorio sam da ako ne budem košarkaš biću pilot. To mi je zanimljivo i baš kul zanimanje”.

foto: KK Partizan/Dragana Stjepanović

About The Author