Vujošević nije trener, on je akademija

Zvezdan Mitrović ostavlja iza sebe godinu koju sigurno dugo neće zaboraviti u zaista sjajnoj karijeri. Mladi strateg je izborio sa Crnom Gorom plasman na Mundobasket, a sa Asvelom osvojio duplu krunu.

Međutim, godina koja se bliži kraju donijela je posebno emotivnu nagradu Mitroviću koji je u međuvremenu morao da napusti državni tim zbog obaveza sa Asvelom u Evroligi, gdje je šampion Francuske prigrabio epitet najprijatnijeg iznenađenja. Naime, Košarkaški savez Crne Gore je tradicionalnu nagradu Goran Poli Bojanić, koja se dodjeljuje najboljem treneru godine, uručio upravo bivšem selektoru Crne Gore.

“Emotivno, baš emotivno sam doživeo nagradu. Tačno je da smo plasmanom na Mundobasket ostvarili istorijski uspjeh, tačno je da sam srećan zbog duple krune u Francuskoj, ponosan sam na momke koje sam vodio u državnom timu, kao i momke u Asvelu, koji bilježe nestvarno dobre rezultate u elitnom društvu. Međutim, nagrada za najboljeg trenera koja nosi ime jednog od najboljih stručnjaka i čovjeka kojeg sam imao čast da upoznam Gorana Polija Bojanića, koji je za mene košarkaški otac, je od neprocenjivog znača”, rekao je Zvezdan Mitrović za Sport Klub i nastavio, “Jako mlad sam odlučio da završim košarkašku i započnem trenersku karijeru. Poli Bojanić je bio čovjek koji me je iz amaterskih razmišljanja i voda, postepeno uvodio u profesionalnu priču. Nikada neću zaboraviti sa koliko je entuzijazma i napora nabavljao video kasete sa NBA i NCAA utakmica i treninga, kako bi svi mlađi treneri na seminarima imali priliku da vide kako veliki svjetski stručnjaci vode treninge. Uspio je čak da nam obezbijedi i prevode kako bi nam sve bilo jasnije. Tada, kao sada nije bilo savremene tehnologije. Učeći od Polija Bojanića i kasnije od vrhunskih stručnjaka kakvi su Aleksandar Nikolić, Željko Obradović, Dušan Ivković, Božidar Maljković, Duško Vujošević, Bogdan Tanjević shvatio sam da se trudom, radom i odricanjima može stići do cilja. Samo treba vjerovati i biti spreman na ogroman rad, trud i odricanja. Bio sam spreman na sve to i sada mogu da se pohvalim da već 19 godina radim u inostranstvu, da sam bio selektor Crne Gore, da vodim ekipu u Evroligi”.

Pitanja nije bilo potrebno postavljati…

“Od Polija Bojanića, Duška Vujoševića, kao i iz životnog iskustva kasnije, naučio sam da u sportu i životu ne postoji minuli rad. Svaki dan, svaki trening, svaka utakmica je prilika za novo dokazivanje. Od stare slave se ne živi. Slušao sam često, ali tek vremenom sam shvatio da je lakše stići do vrha, nego ostati na njemu i sugurnim koracima ići putem koji ste uspeli da nacrtate. Motiv koji vas je vukao da stignete do vrha mora da ostane isti i kada ste na njemu. Uvijek morate da postavljate sebi, nove, više ciljeve jer u životu i sportu uvek može bolje”, ističe Mitrović.

Bivši selektor Crne Gore i trener Asvela iz Vilerbana stekao je trenersko ime koje se sa poštovanjem izgovara u Evropi. Put kojim je išao mogao bi da bude primjer svim mladim trenerima, iako put nije bio ni malo lak, naprotiv.

Međutim, staro je pravilo da uspjeha bez rada, odricanja i ljubavi prema onom što radite i želite nema. Mitrović je sada već daleke 1992. godine odlučio da završi igračku karijeru i da počne da radi na sebi kao treneru. Prihvatio je prijedlog tada prvog trenera Pikadilija Baneta Vukićevića, sjeo pored njega, postao asistent i priča je krenula. Mitrović je tri godine proveo u Pikadiliju koji je poznat i kao OKK Titograd, a zatim se preselio u Budućnost gdje je nastavio usavršavanje, učenje…

Zvezdan je dugi niz godina radio kao asistent u Budućnosti, ali i u reprezentaciji. Bio je zadužen za rad sa mlađim selekcijama. U periodu kada je imao priliku da sarađuje, tačnije uči od Vujoševića, bio je period kada je jedan od najboljih trenera Evrope, bio u stručnom štabu Crne Gore, a Mitrović radio sa kadetima.

“Duško Vujošević nije trener, on je košarkaška akademija. Svaki trening, svaki razgovor sa njim je bio lekcija, kako životna, tako i košarkaška. Ponavljam još jednom, Goran Poli Bojanić i Duško Vujošević su me usmjerili, objasnili šta treba i kako treba da radim, ako želim da uspem. Neizmerno sam im zahvalan na svakoj košarkaškoj i životnoj lekciji. Napravili su od mene boljeg trenera i čovjeka u svakom smislu. Uz sva iskustva koja sam skupljao kao asistent sa mnogim trenerima sa kojima sam radio, uz lekcije koje sam naučio na seminarima i klinikama, uz ogroman induvidualni rad, odlučio sam da se osamostalim. U Crnoj Gori su tada postojala dva ozbiljna kluba Budućnost i Lovćen. Za mene kao mladog trenera nije bilo mjesta, pa sam se otisnuo u Ukrajinu”, istakao je Mitrović.

Mladi stručnjak je u Ukrajini vodio Himik, Krivbas, Budiveljnik, Azovmaš. U tom periodu je bio i asistent Luki Pavićeviću na Evropskom prvenstvu 2013. godine. Mnogi su u trenutku kada je Mitrović krenuo put Ukrajine konstatovali da će se brzo vratiti. Postavljali su pitanje, ko je karijeru napravio u Ukrajini? On je uspio.

“Nisam imao strah jer me je vodila ogromna želja i motiv. Bio sam odlučan u namjeri da dam sve od sebe, da sve što sam naučio od trenera čija sam imena pomenuo iskoristim i da napravim nešto od karijere, da ostanem u košarci, da pokažem da mogu da budem trener. Imao sam i ogromnu obavezu prema ljudima od kojih sam učio jer nisam želio da ih razočaram i iznevjerim. Ukrajina je u tom periodu bila relativno nerazvijena kada je košarka u pitanju. U timu ste mogli da imate samo dva stranca, mogli ste da se oslonite samo na domaće igrače, na stvaranje tima, na stvaranje košarkaša. S obzirom na to da sam veći dio karijere proveo u radu sa mlađim igračima bilo je to za mene pravo zadovoljstvo. Veliki rad, predanost, uz sva odricanja i posvećenost momaka sa kojima sam radio je donio i željene rezultate. U Ukrajini sam proglašen za najboljeg trenera, osvojio sam titulu sa Krivbasom, Kup sa Budiveljnikom. Radio sam sa mnogo mladih igrača iz Ukrajine koji su kasnije napravili vrhunske karijere i jako sam ponosan na to”, naglasio je Mitrović.

Poslije sjajne decenije u Ukrajini, Mitrović je odlučio da je vrijeme za korak dalje i to veliki. Stigla je ponuda od Monaka i Mitrović je stigao u Kneževinu. Sa Monakom je osvojio tri trofeja Kupa, dva puta je izabran za najboljeg trenera Francuske, dva puta je igrao u finalu FIBA Lige šampiona, dobio je poziv da peti put bude učesnik Ol star vikenda u Francuskoj, a od princa Alberta zajedno sa celom ekipom koju je vodio dobio orden za velike zasluge na sportskom polju.

“Jedino mi je žao što nismo osvojili titulu iako smo dvije sezone bili neprikosnoveni posle ligaškog dela takmičenja. U prvoj sezoni nas je Asvel izbacio odmah na startu doigravanja, a zatim smo poraženi u velikom finalu potpuno nezasluženo, uz neke svari koji nemaju veze sa korektnim ponašanjem na terenu. Podatak da je princ Albert odlučio da nas odlikuje iako nismo osvojili titulu, a da su to odlikovanje do sada dobili jedino fudbaleri kada su bili šampioni Francuske, dovoljna je satisfakcija, iako sam bio baš ljut i bijesan poslije finala. Moram da naglasim da sam ljut i bijesan, samo kada se dešava nešto što nije pravedno”, naglasio je Mitrović i nastavio,

„Pomešanih osjećanja sam napustio Monako, isto kao i Ukrajinu. Ostvario sam sjajne rezultate, stekao mnogo dobrih prijatelja, ali ponuda Asvela je jednostavno bila prilika da napravim korak naprijed. To se jednostavno ne odbija. Sezona je bila fenomenalna. Osvojili smo duplu krunu, stigli do Evrolige u kojoj je cilja bio da svaku pobjedu slavimo kao da smo osvojili medalju, jer imamo ekipu koja je daleko od finansijskih moćnijih giganata, ali uspjeli smo da stignemo do sedam medalja, a kompletna ekipa je i dalje gladna uspjeha i ne želi da stane”.

Prošle godine, Mitrović je uoči Nove godine imao ogromnu želju da izbori plasman na Mundobasket, a želja ili san je postao java.

“Nisam razmišljao nijednog trenutka kada je stigla ponuda. Nisam razmišljao o tome da li je rizik veliki ili nije, da li to može da bude loše za moju karijeru ili ne. Meni je selektorsko mesto državnog tima čast i obaveza. San koji je postao java. Zajedno sa momcima sanjao sam da se nekako izborimo sa Bjelorusijom i prođemu u drugu ili ti glavnu fazu. Dobili smo Bjelorusiju u meču koji je bio biti ili ne biti, a zatim rasterećeni i puni samopouzdanja i Sloveniju. Uslijedila je još jedna utakmica sa prefiksom biti ili ne biti. Dobili smo Ukrajinu, a onda su stigla dva čuda u vidu velikih pobjeda nad Turskom i Letonijom. Zatim smo poslije čudesne utakmice i triler završnice protiv Letonije u Podgorici stigli do Mundobasketa. Borili smo se na Svjetskom prvenstvu, momci su dali sve od sebe i zaista sam ponosan na ekipu koju sam vodio”, naglasio je Mitrović i dodao, „Izbor Boška Radovića za selektora je logično rješenje koje potpuno podržavam. U pitanju je mlad trener koji je već dugi niz godina član reprezentacije. Sarađivao je sa Duškom Vujoševićem, Lukom Pavićevićem, Bogdanom Tanjevićem, meni je mnogo pomogao na putu ka Mundosketu. Bio je selektor mlađih selekcija, odlično zna, kako treba pripremati ekipu tokom neugodnih FIBA prozora. Iako je grupa jako teška, verujem da će Radović uspeti sa reprezentacijom Crne Gore da izbori plasman na šampionat Evrope u konkurenciji sa Francuskom, Njemačkom i Velikom Britanijom”.

U međuvremenu, Mitrovića očekuju obaveze u Francuskoj gdje je primarni cilj osvajanje titule, mada će Asvel sigurno nastojati da stigne i do trofeja u Kupu francuske, a ima ih dva. Što se Evrolige tiče, momci iz Vilerbana će svaku pobedu slaviti kao medalju, a ako nastave da pobjeđuju kao do sada, možda dobiju i krunu u vidu plasmana u četvrtfinale.

foto:fiba

About The Author