Nisam bio nikakav heroj, majka je željela da igram

HEROJ. Veliki čovjek. Srbijo, budi mu vječno zahvalna. Neki od krupno štampanih medijskih naslova ispod kojih je bila napisana vijest o jednoj ljudskoj odluci. Odluci Vasilija Micića da ostane do kraja sa košarkaškom reprezentacijom Srbije na Svjetskom prvenstvu u Kini, nakon što je dan uoči četvrtfinalne utakmice sa Argentinom primio poruku da je njegova majka Vesela preminula od bolesti s kojom se borila godinama.

On se nije osjećao kao neko ko je tim gestom zadužio naciju. Bio je samo čovjek koji prolazi kroz najteži period u životu radeći posao koji voli. Posao za koji je rođen.

“Mislim da su mediji pretjerivali u tome. Nisam ja heroj, niti sam se osjećao kao heroj. Ništa spektakularno nisam uradio. Mirne glave sam donio odluku da ostanem sa reprezentacijom, to je i ona željela. Saigrači su bili zatečeni kada sam tog dana primio vijest, nisu ni imali predstavu koliko je stanje ozbiljno. Nisu ni mogli da imaju, jer nisam mnogo pričao o tome. Sale Đorđević mi je rekao: “Idi kući”. Rekao sam mu da ne želim i otišao u sobu. Željela je da igram. Mislim da sam doni”o pravu odluku”, rekao je na početku razgovora za “Novosti” Micić.

Razlog zbog kojeg je svoja osjećanja držao podalje od saigrača i javnosti, trebalo bi da bude svima razumljiv.

“Ne želim da me iko žali. To su najteže stvari koje mogu da ti se dogode, one koje mijenjaju pogled na život, ali čovjek mora da ide dalje. Ne možeš da znaš kako je dok ne osjetiš. Tokom mamine bolesti koja je trajala dvije-tri godine naslušao sam se priča; “Brate, znam kako ti je”. Ne, niko ne može da razumije kako ti je. Ne ljutim se ja na njih, svi su to govorili iz najbolje namjere. Ali, samo čovjek koji je i sam prošao kroz to može da zna kako ti je. Još teže je mojoj sestri, iako smo mama i ja bili bliskiji, jer je ona sve vrijeme bila uz nju. Svih tih godina ja uglavnom nisam bio tu, morao sam da igram košarku”.

Dok se borila sa opakom bolešću igrao je u timu Efesa najbolju sezonu u karijeri. Kao ni ona, ni Vasa nije želio da propusti Svjetsko prvenstvo u Kini.

“Od januara je počela priča da ćemo imati najbolju reprezentaciju u istoriji. Moja želja je bila da budem tu od početka priprema, ali je njeno stanje postajalo sve gore. Još tokom finalne serije turskog prvenstva sa Fenerbahčeom stanje se pogoršalo. Uprkos svemu, bio sam fokusiran na košarku i tokom priprema i za vrijeme Svjetskog prvenstva. Već tri godine sam igrao sa tim saznanjem. Nisam mogao da budem srećan, ali sam uspijevao da se koncentrišem na košarku”.

Možda bi sjaj zlatne medalje, kojoj su se svi reprezentativci nijemo nadali, bacio nešto drugačije svetlo na veliki gubitak Vase Micića.

“Iskreno, mislim da ne bi. Ne posmatram stvari kroz rezultate. Mnoge druge stvari su mi smetale u svemu tome. Svaki put kad smo prethodnih godina pravili uspjehe, nismo bili u prvom planu. Sada smo prvi put imali zaista ogroman kvalitet i bili favoriti. Ne sjećam se kada se naša reprezentacija našla u poziciji da bude veći favorit i od Amerike, koja je imala veoma ozbiljne igrače. U Srbiji se stvorila pogrešna slika o američkom timu. Nisu se poklopile neke stvari, od devet utakmica odigrali smo loše jednu. Da kažemo i onu sa Španijom, ali je četvrtfinalna sa Argentinom bila presudna”.

Imali smo kvalitet, imali smo povoljnu takmičarsku šemu. Šta nismo imali?

“Smatram da smo imali toliko kvaliteta da ga je bilo i više nego što je potrebno za ovu vrstu takmičenja. Osim što smo imali kvalitet, svaki igrač iza sebe je imao vrhunsku klupsku sezonu. Milutinov, Gudurić, Jokić i ja, kao nešto mlađi, izašli smo iz najboljih sezona u karijeri. Nije neophodno imati 12 najboljih igrača, bolje je imati 12 zadovoljnih i da se zna ko je lider. Da ne bi bilo nezadovoljnih i nesrećnih. Kada svako od nas želi da bude “taj”, a trener treba sve to da prihvati, desi se da nešto ne klikne. Španija je imala četiri igrača koji po kvalitetu nisu naša klasa, i trojicu koji su radili za njih. Nadam se da su svi igrači shvatili da ego mora da se povinuje interesu tima”.

U sportu je nekad od pomoći i ako se igrači “posvađaju”, kažu u lice jedan drugom šta misle.

“Ja to ne podržavam. Oni nezadovoljni svojim statusom ostaće nezadovoljni i poslije svađe. Mislim da je bolje da svako krene od sebe. Van terena je sve funkcionisalo super, ali na terenu nešto nije štimalo. Poslije neuspjeha to bude posebno upečatljivo. Ipak, ne doživljam neusjpeh u Kini kao neku tragediju. Bez obzira na to što imam 25 godina, znam kako funkcionišu stvari i sa medijima i sa komentarima ljudi. Uvijek sam na zemlji, i kad je dobro i kad je loše. Znam da iza ugla uvijek vreba neuspjeh. Ovaj u Kini zabolio je svakog od nas, ali imamo kvalitet i ne bojim se za budućnost reprezentacije”.

EVROLIGU OSVAJAJU NAJZDRAVIJI

Poslije fenomenalne klupske sezone sa Efesom, naredna će biti još izazovnija za turski tim i Micića, koga je portal “Jurohups” svrstao među deset najboljih igrača Evrolige.

“Bilo je pritiska i prošle sezone, uprkos tim pričama iz prošlosti o Efesu kao o timu bez hemije u koji svi dolaze zbog novca. Lijepo je što će nas sad drugačije posmatrati. Favorit u Evroligi biće onaj tim koji bude imao više zdravih igrača, a ne više kvaliteta. Zato želim da nas posluži zdravlje, a imamo kvalitet da odigramo još jednu vrhunsku sezonu”.

ALEKSANDAR Đorđević otišao je sa mjesta selektora Srbije ispraćen komentarima kakve sigurno nije zaslužio.

“Reprezentacija je uradila sjajne stvari tokom ovih pet godina dok je bio na mjestu selektora. Osvajala je medalje i to ne može da pomuti taj poraz od Argentine u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva, poslije kojeg je osjetio potrebu da ode sa pozicije selektora”.

SRBIJU na ljeto očekuju kvalifikacije za Olimpijske igre u Tokiju. Za Micića se ne postavlja pitanje da li će biti na raspolaganju i budućem selektoru.

“Mislim da svako od nas želi da igra na Olimpijskim igrama. Biće dosta kvalitetnih ekipa u tim kvalifikacijama, neke je na površinu izbacilo i Svjetsko prvenstvo u Kini”.

foto:euroleague

About The Author