Žarko Milaković: Kontrola kao iluzija

Jedna od najvećih zabluda savremene košarke, naročito u našem okruženju, jeste uvjerenje da se igra može u potpunosti kontrolisati.

Da se svaka situacija može nacrtati, svaka odluka predvidjeti i svaka greška spriječiti. Na papiru to djeluje sigurno. U praksi – to je iluzija. Košarka je po svojoj prirodi nepredvidiva. I što je nivo viši, to je ta nepredvidivost izraženija.

Brzina igre, kvalitet igrača, pritisak prostora i vremena – sve to briše granice između plana i improvizacije. Ipak, i dalje postoji snažna potreba za potpunom kontrolom: produženi set-napadi, beskrajna ponavljanja istih pick-and-roll situacija i ideja da za svaku moguću varijantu mora postojati unaprijed pripremljen odgovor.

U takvom sistemu igrač ne uči da razmišlja – uči da sluša. Na Balkanu je kontrola postala filozofija. Ne zato što je nužno najefikasnija, već zato što je najsigurnija. Ona smanjuje broj grešaka, smanjuje individualnu odgovornost i stvara osjećaj reda. Ali red nije isto što i razvoj.

Kada se igra svede na to da jedan igrač donosi većinu odluka, dok ostali čekaju svoju unaprijed određenu ulogu, dobija se privid stabilnosti. Taj privid traje samo dok sistem funkcioniše u idealnim uslovima. Čim se poremeti – jačim pritiskom, većom brzinom ili kvalitetnijim protivnikom – sistem se raspada. I tada se krivica najčešće traži u igračima.

Savremena košarka, posebno ona u jačim evropskim ligama, kreće se u suprotnom smjeru. Manje crteža, više principa. Manje kontrole, više odgovornosti. Ideja više nije da se predvidi svaka situacija, već da se igrači osposobe da se snađu u nepredvidivom.

To ne znači haos bez pravila. Naprotiv. To znači jasno postavljene principe igre, ali slobodu unutar njih. Razlika je suštinska: igrač koji razumije zašto nešto radi uvijek će imati prednost nad onim koji zna samo kako. Kontrola koja dolazi sa klupe traje onoliko koliko traje plan. Kontrola koja dolazi iz razumijevanja traje cijelu utakmicu.

Najveći izazov u tom procesu nije taktički, već psihološki. Prihvatiti da će greške postojati. Da su one dio učenja. Strah od greške proizvodi pasivnost, a pasivnost ubija kreativnost. Bez kreativnosti, savremena košarka ne može opstati. Igrač koji stalno gleda prema klupi ne gleda prema košu. Igrač koji čeka instrukciju već kasni.

Najbolji timovi nisu oni koji su najstrože kontrolisani, već oni koji se najbolje sami kontrolišu. Timovi u kojima postoji zajedničko razumijevanje igre, a ne stalna potreba za vanjskom korekcijom. Kontrola je nekada bila alat. Danas je često štit. Štit od odgovornosti, od promjene i od priznanja da se igra promijenila brže nego sistemi koji pokušavaju da je zadrže u okvirima prošlosti.

Na kraju, košarka se ne dobija na tabli. Dobija se u trenucima kada tabla više ne pomaže. U tim trenucima postaje jasna razlika između iluzije kontrole i stvarnog razumijevanja igre.

Piše: Žarko Milaković