Vukčević će igrati za Srbiju
Krv nije voda. Veliki evropski talenat Tristan Vukčević (17), sin Dušana, nekadašnje zvijezde Olimpijakosa, Reala i Montepskija, krenuo je očevim stopama… Prije dvije godine stigao je do madridskog kluba, a uskoro će dosanjati još jedan san – reprezentativni.
Iako može da bira na koji poziv će da se javi od sijaset nacionalnih selekcija (Grčka, Španija, Italija, Švedska…) odlučio je da to bude u dresu Srbije, 17 godina pošto je njegov otac zaigrao za reprezentaciju SCG.
“Mnogi su pitali, od Švedske, Grčke, pa nadalje, ali odučili smo, naravno presudna je bila Tristanova volja i želja da igra za Srbiju. Želimo da njegova reprezentativna budućnost bude u dresu Srbije”, kaže Dušan Vukčević tokom razgovora za Nova.rs
Tristan, koji je rođen u Italiji, gdje je i odrastao zbog očevih košarkaških obaveza, provodio je leta u Grčkoj. Sada igra u Španiji. Priča nekoliko jezika, među kojima i naš, bez obzira što je tokom svih godina malo vremena proveo u Srbiji.
“Prvo sam bio na širim spisku, a posle sam opstao u 12 i igrao u nacionalnom timu (SCG) na Evrobasketu u Švedskoj 2003. Tada sam ostvario san i želju svakog klinca. To nije bio samo moj san, već moje majke, oca, dede… Nije bilo uspješno ljeto za reprezentaciju, ali uvek kada se setim tih dana, naviru samo super emocije, društvo, čak iako ništa nismo značajno uradili za naše standarde. Jednostavno, reprezentacija je nešto drugo”, dodaje Dušan koji je odavno u kontaktu sa srpskim savezom.
U početku je razgovarao sa Sašom Đorđevićem, doskorašnjim selektorom Srbije i saigračem iz Reala, zatim bivšim generalnim sekretarom KSS Dejanom Tomaševićem, pa potpredsjednikom Igorom Rakočevićem…
“Uskoro bi Tristan trebalo da dobije srpski pasoš, pa će se ostvariti naša želja, moja i njegova.”
A jedna druga želja, za košarkom, dovela je svojevremeno Dušana u evropsko sazvežđe ka kome je krenuo iz rodnog Sarajeva, kao član izuzetne generacije Bosne, kojoj je rat surovo oduzeo priliku da talenat demonstrira u seniorskom timu.
“Brkić, Ovčina, Vesa Petrović, Glintić… Imali smo strašnu ekipu, ali kada je počeo rat, svako je našao svoj put u karijeri”, kaže Dušan.
Za trenutak zastaje…
“Sa Brkićem sam odrastao. Drugari smo iz komšiluka, zajedno počeli košarku… Velika tuga. Sramota šta se dešavalo. Niko nažalost i ne zna šta se desilo”, osjeća se u glasu starijeg Vukčevića ogromna žalost zbog izgubljenog prijatelja i velikog talenta jugoslovenske košarke koji je tragično nastradao 2000. godine.
Sav teret ratnih dana, Dušan je kao golobradi momak nosio na svojim leđima. Prvo ga je iznio do Beograda, zatim i Patre.
“Znate kako je onda bilo. Stigao sam u Zvezdu sa trenerom Mladenom Ostojićem, koji se godinama ranije, s Duletom Vujoševićem, trudio da se između mlađih kategorija Bosne i Partizana napravi razmjena igrača, da se klinci upoznaju. Nismo bili smješteni po hotelima, već su oni dolazili kod nas u kuću, a mi kod njih, igrali smo prijateljske utakmice. Bila su to lijepa vremena. Nažalost, rat je počeo…”
Nije dugo Vukčević ostao u crveno-bijelom dresu…
“Igrao sam za juniore s Peđom (Stojakovićem), a trenirali smo i sa prvim timom. Znate kakvo je tad stanje bilo… Uslijedio je poziv iz Patre. Da se razumijemo, ni tamo na početku nije bilo lako, ali snađeš se kad si sam, naučiš jezik, navikneš se na mentalitet ljudi koji je drugačiji od našeg, ili recimo atinskog. Mnogo mi je tada pomogao (Dragan) Šakota. Ali, to smo mi Srbi, ljudi iz bivše Jugoslavije. Možemo da se uklopimo bilo gdje na svijetu, nebitno da li je Grčka, Njemačka, SAD… Za to vrijeme me vežu lijepa sjećanja i prijateljstva za cijeli život, okumio sam se sa Nikosom Vetulasom i Janisom Moltetasom.”
Naporan rad se isplatio, pa je uslijedio prelazak u Olimpijakos.
“Duda (Ivković) me je zvao. U Olimpijakosu mi je bilo kao kod kuće. Tu su bili Milan (Tomić), Tarlać, Rađa, Komazec, Fasulas, Rivers… Odlična ekipa i društvo. Odlične četiri godine.”
Poslije je usledila selidba u Real…
“Da li biste vi prihvatili poziv? Nije bilo do para, već izazova. Zovu vas trener Serđo Skariolo, generalni menažer Reala Horhe Valdano. Rekao sam sebi: Bio si u Patri i Olimpijakosu koji je vrhunski klub, ali Real je izazov. Imao sam želju da upoznam i Španiju. Život je kratak, nekome odgovara da duže ne mijenja klub, ali ja sam se trudio da kroz košarku upoznam druge kulture i zemlje. I opet sam bio kao kod kuće, jer sam igrao sa Đorđevićem, Tarlaćem, Tabakom. Nažalost nismo osvojilli trofej…”
Uslijedile su potom italijanske destinacije: Sijena, milanska Olimpija i bolonjski Virtus u dva navrata, Rimini i Verona, s kratkim povratkom u Olimpijakos i izletom u Istanbul (Ulker).
“Montepaski je osvojio Kup Saporte sa Atamanom. Tu su bili Topić, Stefanov, Gorenc, Žukauskas. Ozbiljna ekipa, novi izazov. Napravili smo neke dobre rezultate.”
Zbog porodice je odlučio da ostane duže u Italiji.
“Supruga je zatrudnila. Zbog djece smo ostali u Italiji koja nam se svidjela. Lijepe godine…”
A onda je Dušan na prelazu iz 2011. u 2012. godinu osjetio da je vrijeme za ‘doviđenja’ profesionalnom sportu.
“Na pola sezone sam rekao da ne mogu više. Djeca su rasla, bio sam na kraju energije. Ja ili radim ili ne. Nema između. Kažem supruzi: ‘Ne mogu’. Ona doda: ‘OK, hajde bar do kraja sezone’. Ali, nije prošlo mjesec dana, vidim ne ide. Objasnim ljudima iz kluba da je kraj i da sam spreman da budem tu dok ne dođe zamjena, ne treba da me plate.”
Uslijedio je povratak u Grčku, ali ovog puta bez basketa.
“Nekako je bio logičan izbor Grčka kao stalno mjesto življenja, koja nam je svako ljeto dok sam igrao, bila naša luka mira. Da budem iskren, uslijedile su ponude dobrih agenata i odličnih agencija, ali nisam bio zainteresovan. Možda bih, s jedne strane, mogao da se okušam kao trener, međutim nikad ne znaš da li si negdje godinu, više ili manje. Kofer mora stalno da je spreman. Igrača je 12, a trener treba da razmišlja o svima njima, da bude pedagog… Treba baš strpljenja…”
Podvukao je Vukčević 2012. crtu ispod karijere, a sada se još jednom prisjetio…
“Nikome nisam ostao dužan. Sve što su mi tražili, ja sam ispoštovao. Da budem iskren i mene su ispoštovali. Sačuvao sam dobre odnose. Uvijek sam donosio dobre odluke, birao sam klubove, kada i kako da igram. Ponosan sam i na porodicu koja je bila sa mnom sve vrijeme u lijepim i teškim momentima. Ostaje žal što nisam osvojio Evroligu i medalju s reprezenatcijom, ali sve ostalo je bilo dobro.”
Ne haje ni zbog toga što igrački nije prešao Atlantik, iako je imao šansu.
“Kada sam igrao u Patri, dolazio je Ron Adams (danas asistent u Golden Stejtu), skaut Portlanda. Možda je trebalo da probam bar jedno ljeto, ali imao sam dogovor sa Olimpijakosom… Sad je mnogo lakše. U 90-im su u NBA igrali Peđa, Divac, Dražen, Sabonis, samo vrhusnki igrači iz Evrope. Vidite šta se danas dešava. Evropljani su mnogo bogatiji tehnikom, imaju jači mentalitet “pet na pet”, znaju kako da igraju kao ekipa. Na koledžu nije nivo kao u Evropi u kojoj su svi, poslije jedne kvalitetne sezone, u glavi mnogo spremniji nego Amerikanci.”
Ta želja za NBA zna da optereti djecu…
“Nije sporno da će te draftovati ako imaš talenat. Ali, treba mnogo toga da se poklopi, od trenera, ekipe, pa i sreće. Ako ne igraš, slijedi povratak u Evropu, a to znači novi početak. Rekao sam, naravno, da treba igrači da idu u NBA, ali tek pošto su psihološki spremni, sa nakupljenim iskustvom u Evropi.”
Oba sina treniraju košarku. Ipak Dušan se trudi, bez obzira na lično znanje i iskustvo, da ne utiče na njihove odluke, već samo da pomogne.
“Ako djeca bez volje uđu na teren tokom treninga i utakmice, koliko god su talentovana, gube vrijeme. Svaki otac misli da je njegov sin Ronaldo, Mesi…. Međutim, u životu nije baš tako tako. Ne moraju da budu vrhunski sportisti, jer tu treba mnogo kockica da se složi, ali važno je da razviju sportski duh, steknu sportsko i opšte obrazovanje, da se spreme za život odraslih.”
Kao igrač Vukčević je rano otišao od kuće. Slično se odlučio i sin Tristan.
“Nije bilo lako da ga pustimo s 15 godina u drugu zemlju. Ali, uslovi Reala su odlični, organizacija je dobra. Ujutro je trening, poslije toga je škola, pa trening, što nije moglo da se izvede u Olimpijakosu. Na nama je bila odluka, a znali smo da se u tom uzrastu najbolje razvija tijelo, glava, tehnika. Ponavljam, nije nam bilo lako. Ali poznajem Ererosa i Angula (čelnike Reala), koliko je klub odgovoran, da imaju pedagoge…. Ne maze ih, već ih podučavaju ne samo košarci nego disciplini, radnim navikama,” objašnjava Vukčević.
foto:euroleague
About The Author
