U Srbiji se poštuje uloga trenera u svakom sportu. To nije tako u drugim državama
foto:kosarka24.ba
Najbolji stručnjaci su oni koji znaju da vode uživo utakmicu, a ne poslije 30 sekundi, kaže trener košarkaša Partizana Andrea Trinkijeri
LUTANjE košarkaškog kluba Partizan mračnim sporednim putevima trajalo je nekoliko godina. Tek tokom prethodne dvije sezone ulice su polako postajale obasjane, a sa tim svjetlom je stigao i nagovještaj da bi crno-bijeli trofejni kolektiv mogao da nađe način da se vrati na stare staze uspjeha. Jednu od najodgovornijih uloga u teškom pohodu, prije godinu dana prihvatio je italijanski stručnjak Andrea Trinkijeri. Njegov zadatak je bio da odredi pravac kretanja prvog tima i da bez straha povede igrače preko trnovite podloge.
“Ne volim marketing, niti volim da prodajem maglu”, počeo je u svom stilu razgovor Trinkijeri za “Novosti”
“Ako se pogleda teren, ima najmanje pet ekipa u Evrokupu koje su bolje od nas na papiru. Ruski timovi su po budžetu najbolji, ulažu tri ili četiri puta više od drugih. Španski klubovi uvijek igraju finale… Da ne pričam koliko će biti teška ABA liga. Svi me pitaju šta mogu da obećam, a ja kažem krvavu borbu za svaki poen, koš, odbranu. U sportu svi idu na trofej, a ne samo Partizan. Ne znam koliko je dugačko more koje treba da pređemo do cilja, ali kad ne bih mislio da možemo to da ostvarimo, onda ne bih ni držao trening”.
Veliki adut crno-bijelih na putu ka brojnim peharima uvijek su bili navijači. Vjerna publika često zna da ostavi bez reči italijanskog trenera.
“Prihvatili su me sa svim mojim manama. Njihova podrška me još više motiviše… Želio bih nešto da im vratim, ali nije sve u mojim rukama. Početna situacija je bila veoma teška. Neće sve ići glatko, ali zasada mnoge stvari izgledaju bolje. Neki put stanem i mislim da neću nešto uspjeti, da nije racionalno. Onda se okrenem desno i vidim moje pomoćnike. Okrenem se lijevo i vidim igrače. Pogledam ka tribinama i pomislim da je, ipak, sve moguće”.
Da bi košarkaš ispunio kriterijume i postao dio ekipe koju vodi Andrea, potrebno je prije svega da bude dobar čovjek.
“Time smo se vodili kada smo dovodili pojačanja. Treba da izdrži tešku sezonu, sa mnogo putovanja, da bude mentalno i fizički jak. Mora biti “pravi” momak, da bi se uklopio u ekipu, jer igrači provode više vremena zajedno nego sa porodicama. I važno mi je da može da igra na više od jedne pozicije. To je neka moja osnovna filozofija”.
Kao najbolje primjere za sve mlađe naraštaje, koji tek prave prve košarkaške korake, Italijan je izdvojio tri igrača.
“Prvi je Novica Veličković, uvijek bih želio da imam takvog sportistu u ekipi. Posvećen je timu, košarci, treningu… Mnogo je stvari koje on više nema, nego onih koje ima, ali to sve nadoknadi srcem i glavom. Rade Zagorac, jer se promijenio. Veoma cijenim kada neko promijeni svoje navike i proba nešto drugačije da bi uspio. Ognjen Jaramaz jer je uvijek nasmijan i pozitivan. Veoma je bitno imati ovakve igrače u ekipi. Iako bi mogao sve sad redom da nabrajam. Možda nisu svi za NBA, ali baš ih sve volim”.
Poseban izazov za trenere posljednjih godina je rad sa mladim igračima koji se prvi put suočavaju sa seniorskim dresom.
“Ne mogu sve da ih stavim pod jedno, jer je svaka generalizacija loša. Ali jeste teško. Stižu nam generacije koje žele sve odmah, lako, brzo. Zbog tehnologije, telefona, gube se vrijednosti. Imam dvoje djece i sa tim se borim svakog dana. Nikoga ne krivim, samo moramo da se adaptiramo na promjene”.
Trinkijeri je radio u Italiji, Rusiji, Grčkoj, Njemačkoj i sada Srbiji.
“Ovde je specifično, drugačije nego bilo gdje. Kod vas je košarka nauka. Za mene je biti trener u Srbiji isto kao za nekoga da uđe u čuvenu “Kuću slavnih”.
Italijanski stručnjak je slikovito objasnio kako izgledaju neki trenuci sa kojima mora da se izbori, a sa strane nisu vidljivi.
“Najbolji stručnjaci su oni koji znaju da vode uživo utakmicu, a ne poslije 30 sekundi. Moraju biti posvećeni, hladni, izdržljivi. Ne postoji drugi posao, u kome se toliko osjećaš sam, a da je oko tebe čak 20.000 ljudi. Poslije utakmice nekada se osjećam kao da hodam po ledu bez cipela. Sam si u svojim odlukama, sam preuzimaš odgovornost… Nemaš gdje da se sakriješ, stalno si na udaru javnosti. Zato je bitno da u teškim trenucima imaš nekog bliskog”.
Ipak, bez obzira na teške izazove, Trinkijeri smatra da su svi koji se bave profesionalnim sportom povlašćeni.
“Mislim da smo mi srećnici. Ja još nisam vidio trenera ili igrača da u četiri ujutro stoji na autobuskoj stanici i čeka prevoz da bi otišao na posao. To u našim životima ne postoji. Teško je, ima pritiska… Treneri često misle da je kod njih monopol patnje zbog težine posla. Ali ajmo da spustimo noge na zemlju i pogledamo realnost u oči. Neka bace pogled lijevo, pa desno, shvatiće da je nama fantastično”, zaključio je Trinkijeri.
OPROBAO se Trinkijeri i kao selektor Grčke, pa može da napravi paralelu sa trenerskim poslom.
“Košarka u nacionalnom timu i klubu – dva različita sporta. Kad si selektor najvažnije je da se grupa igrača dogovori ko pije, a ko plaća. Bez toga se ne može. Veoma je teško postići uspjeh sa reprezentacijom. Ne bih nikad krivio košarkaše, jer kakva je sezona, kakav je raspored, sto utakmica odigraju godišnje, mnogo putovanja, sve više povreda… Ja bih im samo rekao hvala što se odazovu. Nepravedno ih kritikuju kad ne ostvare očekivanja javnosti. Nekad lopta uđe, nekad izađe. Ja imam veliko poštovanje za svakog igrača koji je dio nacionalnog tima”.
TRINKIJERI zna čime bi se bavio da nije trener:
“Bio bih morski biolog ili kuvar. Baš volim da kuvam, od specifičnih čorbi, preko tjestenine, da spremam meso, ribu… To je jedina stvar koja me opusti. Volim u slobodno vrijeme i da čitam knjige, tražim dobra vina. To ne znači i skupa. Gušt mi je da nađem vino od 30, 40 evra i da ono bude fenomenalno. Imam tri, četiri mjesta u Beogradu gdje se osjećam kao kod kuće. Tu sam uvideo koliko se u Srbiji poštuje uloga trenera, u svakom sportu. To nije tako u drugim državama”.
foto:kosarka24.ba
About The Author
