Trifunović: Mnogi klubovi sa dužom tradicijom da zavide Igokei

“Bilo je veliko iskušenje, ne znam da li baš i najveće u mom životu, ali i neka vrsta opomene. Mislim da sam izašao kao pobjednik. Nastavio sam da živim i da više ne obraćam pažnju na ono što je iza mene“.

„Samo želim da pružim najviše što mogu porodici i sebi, bez suvišnih savjeta mojoj malenkosti. Uvijek je lakše da budeš pametan za druge“, smatra Aleksandar Trifunović, košarkaški trener.

Ne bi da pričamo o onome što mu se desilo prije godinu dana u Banjaluci, moždanom udaru, ali je okidač i tako obično „kako si, šta radiš“…

„Usporio sam životnu priču, a sve što se desilo prihvatio sam kao vrlo značajnu lekciju. Kažem sebi da sam dobio od nekoga opomenu, trebalo bi da izvučem pouke i nastavim normalnim tokom. U jednom trenutku samo shvatiš da je sve tako prolazno, mada to uvijek imaš negdje, u nekom ćošku uma, ali ne razmišljaš intenzivno dok se ne desi ’nešto’. Mislim da mi je to ozbiljno dalo snage da sve prođem na pravi način. A ono što se zove vrijeme, najbolji je lek za sve“, priča opušteno za Sport Klub nekadašnji igrački i trenerski zaštitni znak Crvene zvezde.

Trifunović je trebalo prošlog septembra da otvori novu stranicu u radnoj knjižici na klupi Igokee, da nije završio u bolnici. „Teška“ vijest je odjeknula regionom, a poslije saznanja o uspješnom oporavku nastupila je neprijatna tišina, nestanak sa trenerskog radara.

„Kod nas postoji paradigma u odnosu na bolest, na ono što mi se desilo. Osjećam se odlično i trenutno razmišljam šta dalje u životu. Normalno, u fokusu je posao kome sam se posvetio otkada sam završio igračku karijeru prije skoro dvije decenije. Želim da razuvjerim ljude, one koji možda imaju neku dilemu, u svoje zdravstveno stanje. Znam da sam sposoban da radim, a druga je stvar gdje, bliže ili dalje od Beograda, isplati li se, ili ne“, uveliko je proradio trenerski nerv sagovornika.

A da se vratio na uobičajenu poziciju, slijedi i „zamotani“ odgovor na pitanje ko je već bacio udicu.

„Ne mogu da kažem da nemam ponuda, a nije ni neko veliko interesovanje, ali sam za sada zadovoljan. Mislim da još uvijek mogu ’ponešto’ da dam košarci, a da imam uživanje. Ovo ne govorim samo iz svoje ’puste’ želje“.

Iako je vizuelno onaj stari Trifa, priznaje da je malo pretumbao ranije životne navike.

„Posljednjih 11 mjeseci krajnje sam rigidan prema sebi. Ne zato što sam imao previše loših životnih navika, uostalom, ko ih od nas nema. Samo malo više vodim računa kako provodim dan, šta, koliko i kada jedem. Želim urednije da živim, pa dan obavezno započinjem plivanjem, teretanom, a u rano veče već pomislim kako ću uskoro biti umoran za trening, uveliko me vuče posao“.

„Osmatračnica“ kraj aut linije vjerovatno bi bila i aktuelnija da sve nije usporila epidemiološka situacija, koja prati svet skoro od početka godine.

„Snalazimo se kako ko može u doba korone koja je promijenila svijet. Sve drugačije izgleda, sport nam je bliži putem malih ekrana. Mada je i takav, bez publike, kvalitetniji nego što sam očekivao. Moramo da shvatimo da je i ovo sastavni deo života, da se naviknemo na takvu situaciju, da ne budemo u konstatnom strahu. Naravno da se treba čuvati virusa, poštovati mjere zaštite, ali ne biti rob“.

Trifunović nije gubio vrijeme ni tokom vanrednog stanja kada se posvetio vraćanju u formu.

„Pokušavao sam da normalno živim, kao što činim još od mog zdravstvenog ekcesa. Kao i sada, nedostaju mi utakmice, sastavni dio mog života“.

Nije samo epidemija promijenila svakodnevnicu, odavno se menjaju košarkaški postulati, uloge, značaj aktera…

„Ovaj sport postaje sve više svijet igrača, ne trenera na evropskom tlu, pa još više liči na NBA. Košarku gledam istim, a drugačijim očima nego kada sam igrao. Trenutno, od trenerskih autoriteta uz koje smo rasli, postoje Kari (Svetislav Pešić), Boža (Maljković), Željko (Obradović) i Mesina, sa onim tradicionalnim, uspješnim principima rada, poput posljednjih Mohikanaca u Evropi. Neke kolege pokušavaju da se prešaltaju, da zadrže integritet, ali… I dalje ne znam nijednog koji ne bi da igra što čvršću odbranu, bude šuterski precizan, ima pune dvorane i, pobjeđuje. Onda je malo neprimjerno pričati o specifičnoj trenerskoj filozofiji. Sve se svede da probaš da imaš najveći mogući uticaj na selekciju igrača, ili ono što zatekneš ako dođeš u sred sezone, a napraviš najbolji izbor“.

Trifunović skoro deceniju nije u srpskoj košarci, iako je na trenerski put krenuo sa istog mjesta gdje je započeo profesionalnu igračku karijeru. Da li je uopšte imao pravu šansu u Srbiji?

„I ja sam kriv, ali sam slijedio svoj put. Imao sam nesreću sa neplaćenim timom Crvene zvezde, kada sam više vodio računa da izgledam dobro nego uspješno. Ali, to je moj put. Neke stvari sam provocirao, a neke, u određenom momentu, nisam prihvatio. A sa sličnom dilemom bih se opet susreo“, priznaje Trifunović, koji je asistirao i samostalno vodio crveno-bele u dva navarta, u periodu od 2002. do 2005. ali i u sezoni 2009/10.

Večiti rivali su sudbina, kao kada je prije više od četvrt vijeka ubacio onu trojku u „Pioniru“ sa Karaburme i zapečatio sudbinu Partizana u finalu plej-ofa. Sada ih posmatra sa fine distance u doba žestokog okršaja, koji bi mogao da dovede u pitanje i opstanak ABA lige.

„Ništa ne bih da komentarišem, ne želim da obraćam pažnju. I Zvezda i Partizan, rade svoj posao. Apsolutno shvatam šta se dešava, ali samo želim da gledam dobru košarku. U vrijeme opšte neizvjesnosti zbog epidemije, presrećan sam jer se koliko, toliko igra fudbal, i to dobar. Optimista sam da će i košarka prebroditi sve prepreke“.

Regionalna liga je startovala prvog oktobarskog vikenda.

„Čini mi se da je će predstojeća sezona biti za nijansu ujednačenija nego prošle godine. Mnogo toga zavisi i kako se koji klub snašao u svim pomenutim okolnostima, od kojih poneke i nisu sportske. Ipak, nezahvalno je da se bavim prognozom, znam to iz trenerskog iskustva. Evropska takmičenja oduzimaju emociju, snagu, trening, što je šansa za one druge. Uz to, ni selekcije nisu još gotove… Pošto još ne radim, pogotovo ne u ABA ligi, bilo bi nefer da dalje pričam na tu temu“.

Postojala je mogućnost na klupi Igokee, ali se nije dalo.

„Žao mi je što je tako ispalo. Taj klub ima sjajnu infrastrukturu, mnogo šansi da se još razvija. I sada su na zavidnom nivou, mnogi sa dužom tradicijom bi mogli da nam im pozavide“.

A domaći trenerski esnaf, koji kao da gubi originalnost, ideju, energiju…

„Pod izgovorom opšteg, okrenuti smo ličnom interesu. To donosi ovo vrijeme, tako ga barem ja doživljavam, stvar je samo kako ćemo sve to da prihvatimo. Mislim da je Srbija i dalje među uspješnim zemljama u trenerskom poslu, ali su Grci i Španci u nekoj vrsti prednosti. Mi smo izgubili korak sa školom koju smo imali i bili veoma, s pravom, ponosni. A Litvanci i kolege sa Iberijskog poluostrva, ostali su najvjerniji toj svojoj školi. Otuda taj utisak da ’klizimo’“.

Ponekad i veoma teške situacije, ojačaju, fizički i psihički, ako se opet nađete na životnoj ivici.

„Bio sam i ranije svjestan prolaznosti, ali možda ne u pravoj, dovoljnoj mjeri. Kada manje pričam o svemu, zaboravim problem, dok se ne osetim dovoljno jakim. Samo bi trebalo biti pametan i, ne zaboraviti iskustva“.

O sinu Urošu koji je u Partizanu.

„Moj Uroš u Partizanu je firma za sebe. Šta sam imao da mu kažem, rekao sam mu kada je bilo vrijeme. Sada više nisam objektivan jer se radi o mom djetetu. Isto važi i za Kostu (14) koji je u Dinamiku. Košarka je bila njihov, a ne moj izbor. Taj sport je samo bio na stolu u našem domu. Svoje mišljenje ću uvijek reći, a jesam i nisam strog roditelj“.

Aleksandar Trifunović ne zaboravlja ni odlaske u dvorane, od zemunskog „Pinkija“, preko novobeogradske Hale sportova, do „Pionira“. Prvo u društvu oca, a kasnije kao prvotimac, kapiten, trener Zvezde… Nekada je i sama pomisao izazivala da se naježi…

foto:kosarka24.ba

About The Author