“Sale mi je promijenio život! Hoću u Partizan ili Zvezdu”

Bilo je to ljeta 2014. Telefonski poziv… Ali ne bilo koji. Sa jedne strane ‘žice’ Aleksandar Đorđević, selektor Srbije, sa druge Dejan Kravić, tada svršeni student američkog koledža Teksas Tek. Imao je 24 godine i nije bio poznat ovdašnjoj javnosti.

“Da, taj poziv definitivno mi je promijenio život. Sećam se svakog detalja. Sale je tek počeo da obavlja selektorsku funkciju. Niko me tada u Srbiji nije znao, ali on je čuo za mene, našao me je na Jutjubu, zainteresovao se i dao mi šansu da zaigram u reprezentaciji. Interesovanje legende, selektora države čije utakmice ne propuštam da gledam od malih nogu, promijenili su mi život, to slobodno mogu da kažem. Nisam bio među 12 odabranih za Svjetsko prvenstvo u Španiji, ali mjesac dana proveo sam sa momcima kojima sam se divio, što je za mene bilo ostvarenje sna,” ne krije centar španskog San Pablo Burgosa u intervjuu za Sport Klub.

Rođen je u Mostaru 1990. neposredno prije početka rata na prostoru bivše Jugoslavije, prve godine detinjstva proveo je u Nevesinju da bi se 1995. sa ocem, majkom, bratom i ujakom preselio u Kanadu, gdje je i danas dom porodice Kravić.

Tridesetogodišnji centar je poslije završene srednje škole studirao na univerzitetima Jork i Teksas Tek, a evropsku priču počeo je u grčkom Retimnu. Išao je u Holandiju (Den Boš) i Belgiju (Brisel), dva puta vraćao se u zemlju Helena (Retimno, Panionios), a igrom slučaja 2019. Saleta Đorđevića sačekao je u Virtusu iz Bolonje.

“Odlazak u Virtus bio je ogroman korak naprijed u mojoj karijeri. U Bolonji mi je praktično počela ozbiljna karijera. Legendarni klub i ja u njemu. Kada sam dobio poziv Sale nije bio u klubu, a na moje veliko zadovoljstvo došao je u martu 2019. Mjesec dana prije toga toga bio sam sa njim u reprezentaciji, u čuvenim ‘prozorima’, a o saradnji u Virtusu mogu samo da pričam u superlativima. Mnogo mi je pomogao, a zajedno smo osvojili i FIBA Ligu šampiona. Poslije titule i Kupa u Holandiji, to je bio moj najveći uspjeh u karijeri,” ističe i nastavlja priču o čovjeku koji mu je promijenio život.

“Kakvi su mi utisci o Saletu? Svi žele da igraju za njega. Ima ogroman respekt za sve što je uradio i kao igrač, a kasnije i kao selektor reprezentacije Srbije. Nije mala stvar osvojiti tri srebrne medalje na tri najveća takmičenja. Đorđević sve zna o košarci, zna kako da priđe igraču, kako da ga motiviše i izvuče ono najbolje. Vodi računa o detaljima, odličan je trener, jedan od mojih najomiljenijih.”

Srpskog centra je put iz Bolonje odveo u Španiju, u Galiciju, u ekipu Obradoira, mada je njegova velika želja bila da dođe u Partizan. Ljeta 2019. postojalo je obostrano interesovanje…

Bilo je baš ozbiljno. Pričao sam i sa Andreom Trinkijerijem, ali ispriječio se ugovor sa Virtusom, a Partizan nije imao vremena da čeka rasplet. Kada sam u julu izašao iz ugovora, Partizan je već potpisao Mozlija i Jankovića. Nisam želio da budem među pet centara u timu. Javile su se ekipe iz Španije i završio sam u Obradoiru. Dobra sezona, imao sam značajnu ulogu u timu, dobio sam baš ono što sam tražio kada sam odlazio iz Virtusa. Uvijek mi je cilj bio da jednog dana zaigram u Partizanu ili Crvenoj zvezdi. Nisam odustao, a da li će se ispuniti…

Oduvek sam pratio dešavanja u Srbiji, navijao za reprezentaciju i za klubove. Nadao sam se da je kucnuo sam da zaigram u nekom našem klubu, bio strpljiv, ali sa druge strane u Obradoiru sam imao najbolju sezonu u karijeri. Vjerujem da sam u Španiji postao bolji igrač. Proteklog ljeta postojalo je interesovanje i evroligaških klubova, ali dogovor nije postignut. Volio bih da igam u najjačem klupskom takmičenju Evrope, da se oproban i na tom nivou.”

Dok priča o dogodovštinama u Španiji, onako usput, informiše nas i da je promijenio ruku sa kojom šutira i da je to jedan od razloga mnogo boljih igara. U trenutku smo pomislili da se to dogodilo u studentskim danima…

Ne, ne, to je bilo u ljeto 2019. Sad sve radim lijevom rukom. Kako je to moguće? Jednostavno, jedan dan sam probao, ljepše mi je izgledalo, bolje sam se osjećao i odlučio sam da promijenim. Na koledžu je sve bilo u redu, ruka me je slušala, ali kako je vrijeme prolazilo i kako sam menjao trenere, nisam mogao da ‘nađem’ šut. To me je frustriralo. Sad sve radim lijevom, čak i slobodna bacanja izvodim lijevom rukom. Mada mogu i desnom. Kako godine budu prolazile, vjerujem, biću sve bolji, a lijevoruki igrači uvek su bili nezgodni za čuvanje. Taman sam se malo navikao prošle sezone, onda je došla korona i šest mjeseci nisam ljudski šutnuo na koš.”

U sezoni 2019/20 prosečno je bilježio 13 poena (61% šut za dva), 6.4 skoka i 1.1 asistenciju po utakmici, a u julu potpisao je ugovor sa San Pablo Burgosom sa kojim je po drugi put u karijeri, drugu sezonu u nizu, osvojio FIBA Ligu šampiona.

“Mnogo mi je lakše u sadašnjem klubu. Imamo odlične plejmejkere – Omara Kuka i Aleksa Renfroa. Da sam birao ne bih mogao bolje da izaberem, što je za nas centre mnogo bitno. Nemamo sebičnih igrača, timski uspjeh svima je na prvom mjestu, a iskusni košarkaši, koji su mnogo godina u Evropi, poput Kuka i Renfroa, mnogo nam pomažu. Ne mogu da se žalim, zasad je sve dobro,” zadovoljno konstatuje Kravić i potom prenosi kakve utiske njegovi američki saigrači nose iz vremena provedenog u Beogradu.

“Odmah sam ih pitao kako im je bilo u Partizanu i Zvezdi. Obojica obožavaju Beograd. Renfro mi je rekao da mu je Beograd bio najljepši grad u kome je igrao. I njegova porodica je uživala, a ponosan je što je igrao za klub sa takvom publikom, istorijom, tradicijom… Slična iskustva ima i Omar. Sve najljepše pričaju o oba kluba.”

Kravić ima 210 santimetara i centar je starog kova kakvih je sve manje u evropskoj košarci. A nekad je ‘uzimao’ i šuteve za tri poena…

“Kada sam bio u srednjoj školi i na koledžu, kad niko od visokih igrača nije šutirao ni trojke ni ‘duge’ dvojke, ja sam šutirao. I sada kada svi to rade, meni više to ne ide. Nije da neću, svi koji me poznaju iz srednje škole i sa koledža u Kanadi i SAD, znaju da sam volio da šutiram i da sam imao solidan šut. Kako sam rastao, logično je bilo da igram više unutra. Treneri su mi mijenjali šut, radi ovako, radi onako… Sve sam ih slušao i šta mi se dogodilo? Šut mi je otišao boga pitaj gdje. Iskreno, kako je sve to izgledalo, ni ja nisam mogao da gledam.”

Reprezentaciju Srbije u novembarskom ‘balonu’ u Finskoj očekuju kvalifikacioni dueli sa Švajcarskom (28.11) i domaćinom (30.11). 

“Naravno da bih volio da budem dio tima. Litvanci su pozvali i NBA igrače Domantasa Sabonisa i Jonasa Valančijunasa. Vidjećemo kako će biti kod nas. Šta god da bude, meni je najvažnije da Srbija poslije polovičnog učinka u prvom ‘prozoru’ dobije oba meča i približi se plasmanu na Evropsko prvenstvo. Ako ne budem u timu, svim srcem navijaću za Orlove.”

Loša epidemiološka situacija nije mimoišla ni San Pablo Burgos. Španski tim je imao zaražene igrače i morao je da odloži dva duela Endesa lige, kao i prvi meč u FIBA Ligi šampiona.

“Samo slušam šta nam govore u klubu. Maske moramo da nosimo i na ulici, a testove radimo dva puta nedeljno, pred svaki meč. Nije lako, pandemija koronavirusa poremetila je ceo svijet, a ni sport nije pošteđen,” istakao je Kravić.

Supruga Kanađanka, a ‘naša’

Supruga Dejana Kravića je Kanađanka, a u Burgosu, gradu osnovanom u IX vijeku sa oko 170.000 stanovnika, uživaju sa šestogodišnjim nasljednikom.

“Prije dvije godine krstila se u crkvi i sada je ‘naša’. Uči jezik od prvog dana, zna sve o Srbiji,” ponosno će Dejan, koji ima samo lepe reči i o saradnji sa Ivanom Zoroskim.

“Prethodnom menadžeru iz Kanade bilo je teško da mi nađe dobre poslove. Ivan se prema meni postavio kao da sam mu jedini klijent, a nisam. Uradiće šta god da mi je potrebno. Baš sam zadovoljan.”

foto:championsleague-fiba