Paspalj: Od Srbije ne očekujem ništa na Mundobasketu

Legendarni Žarko Paspalj o prošlosti i sadašnjosti reprezentacije.

Bili su san ljetne (avgustovske) noći, bili su jedini koji su mogli da izađu na crtu jedinom pravom američkom drim timu, sa sve „Letećim“, „Čarobnim“, Birdom i ostalima, bili su neponovljivi kao na Svjetskom prvenstvu daleke 1990. Bili su planetarni šampioni u dalekom Buenos Ajresu, ali i labudova pjesma jedne Jugoslavije, koja će, godinu dana kasnije, nestati u građanskom ratu. Košarkaška generacija za pamćenje.

Ona u kojoj je bio NBA duet, Vlade Divac i Dražen Petrović, evropski, a splitsko „žuti“, šampion Toni Kukoč, stameni Zoran Savić, ludo dobro lijevoruko krilo Žarko Paspalj, samo neka od čudesnih imena. Nedostajao je praktično samo Dino Rađa, koji se povrijedio na generalnoj probi, Igrama dobre volje u Sijetlu, uoči 11. Svjetskog prvenstva.

Stojana (Stojka) Vrankovića, još jednog od „viđenih“ u selekciji, koja je košarkaški uragan najavila krajem osamdesetih prošlog vijeka, selektor Dušan Ivković nije ni pozvao na pripreme. Razlog je bio u Dudinom stilu, strogoće, ali i poštovanja reprezentativnog kodeksa čak i kada je u pitanju zdravstveni problem.

„Prvo što mi prođe kroz glavu kada pomislim na taj šampionat je da je sve bilo lako, da smo svi dobro igrali. Bila je to toliko dobra reprezentacija, da niko od nas nije razmišljao da li ćeš neku utakmicu da dobiješ ili izgubiš. Pa, ovo posljednje je bilo skoro, pa nemoguće. Bilo je to moje prvo veliko takmičenje poslije boravka u Americi. Osjećao sam se dobro, baš fizički jako,“ prisjeća se Žarko Paspalj za Sportklub.

Ali meč u grupi u Santa Feu, ste ipak, izgubili (82:75), mada bez posljedica na dalji plasman?

„Istina, ali to je otprilike bila sljedeća situacija – vodiš na poluvremenu 20-ak razlike, pa kreneš da se k….., pa ti onaj odozgo, poslije poluvremena „zabrani“ da daš koš. Mislim da je taj poraz bio dobra stvar da odnose postaviš na pravo mjesto.

Ali, bilo je to mnogo drugačije vrijeme. Od odnosa do tretmana igrača prema nacionalnom dresu, kao i relacije Saveza prema reprezentativcima. Odavno smo uplovili u neku drugu dimenziju. Najviše zbog NBA, koja je uticala na korelacije prema igranju u nacionalnom timu.“

Vlade Divac je tokom slavlja, posle finalne j1990. istrgao i bacio hrvatsku šahovnicu, koju je unio neko od navijača na teren gdje su plavi slavili svjetsku titulu.

„To bi se desilo da je bila u pitanju bilo čija zastava. Divac je samo odreagovao korektno i patriotski. Uoči raspada zemlje, od svega je napravljena ogromna priča, koja je očigledno trebala da se desi u ta vremena.

Pa je sve dalo sasvim drugačiji spektar na situaciju. Bio je trenutak da se sve iskoristi za druge ciljeve. Svakoj zastavi, ne samo hrvatskoj, osim jugoslovenskoj trobojci tada, desilo bi se isto te avgustovske večeri u dalekom Buenos Ajresu.“

I tada su dva člana prve petorke već igrali u najjačoj ligi svijeta, Divac u Lejkersima, Dražen u Portlandu, vi ste takođe „omirisali“ barut u San Antoniju…?

„Od tada kreće, istina, nije se dešavalo tog ljeta, uoči SP, ali lagano stupa na scenu. Vremenom je igranje u Americi, koliko god koristilo individualno, počelo da utiče na kvantitet reprezentativnog odazivanja. Po sistemu: „E, sad ćeš da preskočiš neku akciju, za sljedeću ćeš da razmisliš…“Nikoga i ništa ne kritikujem, niti povlačim paralelu, bilo bi nekorektno, ma neizvodljivo. Od same dužine priprema, koje su onda mnogo duže trajale, a tek ostale stvari…“

Jugoslavija je u polufinalu dobila SAD (99:91), u finalu, činilo se, još lakše bivši Sovjetski Savez (92:75), po drugi put u dvorani „Luna park“. Istoj onoj gde je na Prvom svetskom prvenstvu 1950. prvi koš ubacio legendarni Nebojša Popović.

„Amerikanci su imali dobru ekipu, osmoricu, devetoricu, koji će završiti u NBA, nekolicinu koja su čestvovala u Ol star mečevima, ali…Kako god zvučalo, mora naglas da se kaže – bili smo značajno kvalitetniji tim. Grupa reprezentativaca, koja je započela dominaciju na EP 1989, pa 1990, 91…Igrački smo sazrijevali…Onda se desilo, ono što se desilo, poslije prvenstva u Argentini. Neki su dobili šansu da nastave da igraju, a neki „šut kartu“ (sankcije, prim. aut) poput nas koji smo ostali u onom što je preostalo od Jugoslavije.“

Selekcija SSSR, koji će, poput SFRJ, uskoro doživjeti teritorijalne promene, u Buenos Ajresu se, po peti puz uzastopno, plasirala u finale, u kome neće dobiti ni gram šanse od tadašnjih plavih.

„Već na početku se vidjelo da neće da valja po rivala. Ne samo da smo ih već dobili na turniru (100:77), već su Litvanci iz sastava bojkotovali nacionalnu selekciju u finalu, koju je sa klupe, inače, vodio njihov zemljak, Vladas Garastas.“

Uprkos trofejnoj reprezentativnoj karijeri, Paspalj je bio učesnik samo jednog planetarnog takmičenja te 1990.

„Tokom ljeta 1986. moje posljednje godine u podgoričkoj Budućnosti, odradio sam nekoliko kontrolnih treninga sa reprezentacijom, ali je bilo rano za mene. Bilo je suviše za mene u tom momentu. Poslije Buenos Ajresa i EP 1991 (zlato), uslijedile su sankcije Jugoslaviji, pa smo nastavili sa međunarodnom scenom 1995. na EŠ, pa OI 1996. Kasnije sam, sticajem okolnosti, koje ni sada nisu za širu priču, a znaju je samo moji dobri prijatelji, prestao da zadužujem nacionalni dres.“

Pokušavajući da objasni kako su uoči SP u Argentini otkazi bili nezamislivi u jugoslovenskom drim timu, za razliku od modernih vremena tekućeg veka Paspalj kaže:

„Imali smo izvjesnu širinu, kojaje dolazila iz kučnog vaspitanja i razumijevanja šta od tebe očekuje selektor. Ta cijela generacija, sa kojom sam zakoračio na svjetski vrh, napravila je sjajne karijere.

Na prvom mjestu nije bilo lično učešće, već krajnji cilj, što više pobjeda. A kada imaš iskremo u sebi tako visoko zacrtani cilj, uz adekvatnu nadogradnju, gaziš do finala, ali se ni tu ne zaustavljaš.“

Osvrnuo se legendarni košarkaš i na ovogodišnji Mundobasket na kome će oslabljena selekcija Srbije pokušati da ostvari što bolji rezultat i uključi se u borbi za medalje.

„Na predstojećem Svjetskom kupu ne očekujem ništa od Srbije ako je očekivanje da budemo recimo peti odnosno da se izbori olimpijska viza. Bio bih više nego zadovoljan. Ali, da kažem da ću da gledam bez opterećenja, poslije svega što se dešavalo nacionalnom timu, to je jednostavno nemoguće.

Ovi momci, šta god da su uradili, dobro su uradili, čak i ako ne dobace do OI sljedeće godine. Mada, veoma je bitno imati kontinuitet učešća na Igrama. Nisam očekivao ovoliko otkaza, ali, šta je, tu je…“

About The Author