Neispričane priče Nikole Jokića: Vojvodina ga pronašla na betonskom terenu u Somboru, nije mogao dva kruga da istrči

Malo je poznato šta se dešavalo u karijeri najboljeg košarkaša planete prije Mege.

U juniorima Vojvodine bilježio je nevjerovatne brojke, a tog perioda u razgovoru za Mozzart Sport prisjećaju se trener Ljuba Aničić i tadašnji sportski direktor Igor Kovačević

Čudesna priča Nikole Jokića i Mege je već svima poznata, pa i medijima u Sjedinjenim Američkim Državama. Menadžer Miško Ražnatović je otkrio da je Jokić prvi i jedini igrač koji je potpisan u njegovoj agenciji, a potom prosleđen u Megu, a da ga niko pre toga nije video uživo. Međutim postoje ljudi koji su ga te 2012. godine vidjeli na djelu dok još nikome nije bio na radaru, bili su to ljudi iz Vojvodine u kojoj je današnji šampion NBA lige napravio prve korake u juniorskoj konkurenciji.

“Bio je to avgust 2012. godine. Nikola u tom momentu ima 17 godina, niko u košarkaškoj Srbiji nije imao predstavu da on postoji. Nije to dijete od 12 ili 13 pa da nekome promakne, on je imao 17 i nije postojao”, priča Igor Kovačević, tadašnji sportski direktor Novosađana:

“Iskren da budem, nisam bio na funkciji u tom momentu, bio sam pri klubu, ali par mjeseci kasnije sam zvanično postao sportski direktor kada je Nikola bio tu. Njega je prvi spazio trener Ljuba Aničić na nekom betonskom terenu u Somboru, a kada je došao Nikola kod nas, nije mogao dva kruga da istriči oko terena, ali taj talenat, te ruke, jednostavno to se rađa, ne može to da se nauči. Međutim, došao je u Vojvodinu, krenuli smo da radimo sa njim, poslije toga je došao Miško koji je shvatio šta se dešava u Novom Sadu, Nikola je potom otišao u Megu i ostalo je istorija”.

Ispostaviće se da su lude statistike Nikole Jokića krenule da prave talase u košarkaškoj Srbiji. Odjednom je krenulo da se šuška o nekom nepoznatom klincu koji je u stanju da vršnjacima Zvezde i Partizana isporuči preko 30 poena.

Uostalom, baš su takve statistike i upalile lampicu kod Miška Ražnatovića koji ga je doveo u Megu gde šira javnost može da se uvjeri u čudo zvano Nikola Jokić.

“Za njega je odlično što je otišao u Megu. Dobio je priliku da se pokaže, da se igra košarke. Ko zna šta bi bilo da je otišao negdje drugdje i kako bi tekla karijera”.

Kada u statističkim kolonama vidite brojke poput 38 poena i 19 skokova, nije ni čudo da krenu da se javljaju klubovi, i to oni najveći u Srbiji.

“On je posle dogovora sa Miškom samo o Megi razmišljao, i to je bio dobar njegov potez. Znam du su Partizanovi skauti rekli Duletu Vujoševiću da Jokić nema predispozicije i da je debeo i da zbog toga nije Partizan više zagrizao jer Duško u to vrijeme realno nije mogao da se bavi i skautiranjem, ko zna šta bi bilo da ga je vidio uživo. Takođe, Nebojša Čović i Crvena zvezda su bili zainteresovani i to baš zainteresovani, ja sam ga predstavio i ekipi Budućnosti, ali i oni su odbili. Na kraju je ta Mega ispala idealna sredina za njega”.

Vratili smo priču na Vojvodinu.

“Da bi jedan klinac rastao i stasao, potrebno je otvoriti mu prostor, dati šansu, e tu je ključnu ulogu odigrao Ljuba, trener juniora koji ga je video još u Somboru. Kada se sjetim samo tih povika sa tribina drugih roditelja, deru se što igra onaj debeli, što ne igra moje dijete, Ljuba je ostao dosledan, vidio je da ima klinca koji posjeduje talenat i kvalitet, zovite njega, pitajte… on najbolje zna kako je to izgledalo tih dana u Novom Sadu”.

Upravo smo to i uradili, poziv je išao daleko, čak do Kine gdje danas Ljuba Aničič radi kao košarkaški trener. U prvi mah nije želeo da priča, skromno stavljajući sebe u potpuno drugi plan.

“Nije zgodno da ja pričam o Nikoli, odavno sam se sklonio iz domaće košarke, radim u Kini, nisam ja u prvom planu”.

Ipak poslije malo ubjeđivanja, priča kreće sa nepoznatog terena u Somboru.

“Vidio sam ga na nekoj utakmici, bio sam na tribinama, jednostavno u oko mi je upalo talentovano dijete. Vrlo brzo sam shvatio da niko nije znao za njega, da nije prošao apsolutno nikakve reprezentativne selekcije, e sada da li je to bio propust nekoga ili jednostavno nisu smatrali da je dobar, to ne znam, ali meni se svidio kako je izgledao na terenu. Pošto smo znali njegovog brata Strahinju koji je tada već prestajao da igra, dogovorili smo se da Nikolu dovedemo u Novi Sad da se priključi ekipi juniora kojoj je ionako falio centar”.

Ubrzo je još uvijek maloljetni Nikola krenuo da igra i protiv znatno starijih od sebe.

“U to vrijeme juniori su mogli da igraju i prvu srpsku ligu gdje su igrali odrasli muškarci. Nikola je i njih, šalom, fintom i nekom prevarom nadigravao i to nadmoćno i redovno. Imamo situaciju da na primjer u utorak juniorima Zvezde da 35 poena, a onda za vikend odemo u Odžake i Nikola na nekom potpuno nepoznatom terenu izdominira i vrati se u Novi Sad”.

Nije bilo potrebno mnogo vremena da prođe da svi u Vojvodini shvate da imaju nešto specijalno u svojim rukama.

“Prvo mi je postalo jasno da ima izvanredan smisao za igru. Koordinaciju tijela takođe, vrlo lako cijeni svaku situaciju na terenu, ali najviše su ga izdvajale brze i dugačke ruke. Svaka lopta na terenu je bila njegova, dok na primjer noge su problem. Dosta su spore, bile su i tada, a i sada nisu najbrže na svijetu. To je bio upitnik u njegovoj igri i nešto što je eventualno moglo da ga spriječi da bude vrhunski, ali jednostavno te njegove prednosti su toliko dolazile do izražaja, pa su krenule i te partije od 30 poena i 20 skokova, indeksi 50 ili 60. Niko nije mogao da ga zaustavi i to je bilo to.”

Ipak, kada se sve sabere i oduzme. Kratko je Nikola Jokić bio deo sistema Vojvodine.

“Bio je to period kada se klub raspadao. Otišli su sponzori, nije bilo para i nije bilo realno da Nikola ostane u Vojvodini iako je projektovan da bude lider seniora i vođa novog talasa Vojvodine. Na kraju je otišao u Megu, a tamo znamo šta se dogodilo, a o NBA ligi da ne pričam”.

Ispostaviće se da je Mega bila idealna sredina za nastavak karijere.

“Generalno mislim da mladi treba da idu u Zvezdu i Partizan i tamo pokušaju da stasaju u strogim sistemima, ali Jokić je izuzetak jer je Mega stvarno bila odlična za sve što njemu treba. Nije imao veliki pritisak rezultata, nastavio je sjajno da se razvija i postao nevjerovatan igrač”, završava priču Ljubiša Aničić.

About The Author