Karlos Arojo: Bogdan može da vas odvede tamo gdje treba

Karlos Arojo čovjek košarke, dugogodišnji NBA plejmejker, veoma uspješan na evropskom kontinentu.

Tako bi ukratko mogao da se opiše sadašnji generalni menadžer reprezentacije Portorika, inače veliki poklonik srpske košarke. Sa nekoliko srski igrača dijelio je svlačionicu tokom karijere, u Beogradu je završio reprezentativnu karijeru, jednu od najvećih pobjeda sa nacionalnom selekcijom ostvario je protiv Jugoslavije…

Zato je rado počeo sa reprezentacijom Srbije na Mundobasketu.

“Igrate najbolju vrstu košarke na svijetu. I to traje godinama. Nedostaje vam dosta bitnih igrača, ali i dalje je to ekipa za respekt. Imate igrače koji znaju kako se igraju velike utakmice“, započinje Arojo priču za Mozzart Sport i dodaje:

“Jedina stvar koju sam sada primetio kod vas jeste da dođete do tačke kada ste zadovoljni urađenim, kao da vam dosadi takmičenje ili ste previše dobri, pa malo izgubite fokus na utakmicu“.

Pošto smo igrali dva puta sa vama, imali ste priliku da steknete jasniji utisak…

“To sam baš i primjetio u susretima sa nama. Napravite razliku i onda se zadovoljite učinjenim, pa kad opet zagusti, vi se uključite i završite posao. To sam pričao Bogdanoviću prije neki dan. Na ovakvim turnirima ne smiješ sebi to da dozvoliš, da se uključuješ i isključuješ po potrebi. Jednostavno, moraš da naučiš da igraš konstantno svih 40 minuta kako bi napravio rezultat. Ako igrate samo zbog razlike, pa gubite fokus, to je nije dobro. To stalno pominjem i svojim igračima, ne postoji prekidač da se uključiš ili isključiš. Ako zagrizeš, ideš do kraja“.

Kladi se u Meridianu ko će osvojiti Mundobasket uz najveće kvote na planeti: SAD 1.80, Kanada 4.90, Srbija 13.20

Iz razgovora sa ljudima iz košarke čuli smo je poštovanje prema srpskoj košarci iskreno i veliko?

“Izuzetno poštujem srpsku košarku i sve što radite, kao i kulturu koju gajite. Počinje od toga kako prilazite svakoj utakmici, kako se spremate za nju, pa čak i van terena, kada vas vidim sve da pijete kafu zajedno… To je kultura, to je veza koja se stvara van terena, a kada dođete na parket, vidi se rezultat tog zbližavanja. Imate sjajnu hemiju na terenu i van njega. Vidim da mnogo vodite računa o tome, bez obzira na to što mnogi dolaze sa različitih strana, ovo ostaje. Svi izlazite na parket u isto vreme, svi se ponašaju prikladno…“.

Pomenuli ste Bogdanovića, ovog ljeta postao je kapiten reprezentacije…

“Uvijek sam bio njegov veliki poštovalac. Poznajem ga još kao klinca, kada je bio u Partizanu, a ja u Galatasaraju. Igrali smo jedan protiv drugog u Evroligi, to mu je bila godina kada je eksplodirao. Kod njega me je uvijek privlačilo to što igra bez straha, još od malih nogu.

Uvijek je vjerovao u svoju igru i bio pun samopouzdanja. To jako cijenim kod njega. Van parketa je super osoba, volim da sjednem sa njim, da pričamo o svemu. Vidim da je njegova porodica uvijek uz njega, oni su mu jak oslonac na svakom koraku. Pravi lider, biće to i narednih godina. Nedostaju vam Jokić i Micić, ali volim da vidim kako Bogdan igra. Da, niste kompletni, ali i dalje je to respektabilan tim. Bogdan može da vas odvede tamo gdje treba“, zastao je na trenutak naš sagovornik, pa se nasmijao i dodao:

“Čovječe, a da ste još uz njega imali Jokića ovde, bili biste ozbiljan problem za svakoga, bilo bi mnogo teže da vas bilo ko dobije“.

Da li vam je još neko zapao za oko od igrača iz Srbije?

“Onaj momak koji igra za Fenerbahče, lijevoruki bek“, kaže nam Arojo, mi odgovaramo – Marko Gudurić:

“Da. Uuu, taj momak mi se baš sviđa. Baš volim da ga vidim kako igra (mimikom pokazujeneke poteze sa terena prim. aut.). Sjajno donosi odluke, šutira, brze noge. Djeluje kao da je sporiji kada dribla, ali onda samo krene i bup-bup, prođe do koša brzo. To mi se sviđa, kako mijenja brzinu kretnji, odluke koje donosi, ima dobar pregled igre, visok, a bek“.

Još neko možda?

“Nikole Milutinova se sjećam još iz Partizana, bio je sjajan kao klinac i sada je. Šteta je što nemate Vladimira Lučića ovde, on je dobar igrač, atleta, igra spolja i unutra. Baš vam fali dosta dobrih košarkaša“.

Pešić pred Litvaniju: Ovo što su odigrali protiv SAD nije toliko bitno

Kao bivšeg asa Majamija i nekog ko živi tamo, moramo da vas pitamo za Nikolu Jovića?

“Draftovali su ga prošle godine, nije igrao mnogo zbog povrede. Čuo sam samo najbolje o njemu iz Majamijeve organizacije. Nisam očekivao da će biti toliko visok, baš ostavi utisak kada ga vidiš uživo. Iznenadio sam se kako je građen, kako gleda igru. Vrlo je efektivan. Prvi put sam ga, iskreno, vidio kako igra protiv nas. Ima dobar osjećaj, zna kada da napadne koš, kada da šutne. Vidim da je mnogo radio u Majamiju, a vjerujem da će oni biti jako zadovoljni onim što je pokazao. Koliko godina ima?“

U junu je napunio 20…

“Ima samo 20 godina? Vau… I ovo mu je prvi veliki turnir? Nema straha u njegovoj igri. Sviđa mi se kako to sve izgleda na parketu, vrlo je suptilan, ne znaš šta će sljedeće da uradi, ima mnogo samopouzdanja. I sve to sa 20 godina, sjajno…“

Nikola Jović: Igram sa samopouzdanjem, saigrači mi pomažu

Kada govorimo o Srbiji, vašu posljednju utakmicu u reprezentaciji odigrali ste na parketu Beogradske arene, protiv našeg sastava u finalu olimpijskih kvalifikacija…

“Bio je to baš težak dan za mene. Znao sam da mi je posljednja utakmica u reprezentaciji. Dok sam se spremao za duel, pokušavao sam da ostanem fokusiran na to da probamo da pobijedimo, da uradim sve što mogu. Razne emocije su me obuzimale, ipak imaš samo jednu posljednju utakmicu u reprezentaciji. Nema šanse da možeš da se osjećaš drugačije. Znali smo da moramo da pobijedimo, ali bilo je mnogo teško, borio sam se sa sobom.

Nisam čak nikom rekao da mi je to posljednji meč za Portoriko, čuvao sam to u sebi do kraja, poslije utakmice sam saopštio saigračima. Znam da je trebalo da odigram bolje, ali sve je bilo tako emotivno. Još od veče prije utakmice je postajalo sve teže. Ostao sam budan dugo, nisam mogao ni da jedem lijepo, da se fokusiram… Ali, to je vjerovatno normalno kada dolaziš do kraja. Srećan sam što sam mogao da se oprostim od reprezentacije protiv tako velikog i jakog tima, kasnije ste osvojili srebro u Riju. Baš ste bili moćni. To me je čak i utješilo na kraju, vi ste zaslužili da odete u Rio. Vaša reprezentacija bila je na totalno drugom nivou u odnosu na nas“.

Mi odlično pamtimo 2002. godinu, pošto smo tada osvojili posljednje zlato. Na putu ka tronu smo poraženi upravo od Portorika za koji ste igrali tada. Po čemu pamtite jugoslovenski sastav iz Indijanapolisa?

“Bio je i ostao najtalentovaniji tim protiv kojeg sam igrao, uz onu Argentinu sa Đinobilijem, Noćionijem, Skolom, Obertom“, kao iz topa će Arojo, pa nastavlja:

“Naravno, igrao sam i protiv SAD na Olimpijskim igrama, ali ti momci su bili još mladi, iako su imali Dankana, Ajversona, Marberija… Lebron je bio tek na početku. Dok je Jugoslavija bila baš zrela“.

Tada ste nam baš zabiberili…

“Iskreno, nisam vjerovao da imamo šansu da vas pobedimo. Ali među igračima stalno govorimo da moramo da izađemo na parket i da se borimo, pa šta bude. Sjećam se vašeg tima – Vlade, Peđa, Bodiroga, Jarić, Gurović, Radmanović, Rakočević, Tomašević, Drobnjak… Šta da kažem. Uzeli ste zlato! Mi smo morali da se borimo, to nam je bio jedini cilj, da smanjimo greške. Bili ste jako pametni, preopasni u napadačkoj polovini.

Na nama je bilo da pokušamo da koristimo naše prednosti, Dani (Santijago) je igrao sjajan turnir, Ortiz… Ostali su morali da se postaraju da odradimo dobar posao. I imali smo sreće. Bili smo blizu sve vrijeme, dobro smo rješavali napade i bilo je samo pitanje toga možemo li da zadržimo taj nivo do kraja. I uspjeli smo. Na tom turniru smo generalno igrali dobro, protiv vas, Španije, od SAD smo izgubili tijesno. Mogli smo i bolje, pogotovo poslije tog trijumfa nad Jugoslavijom“.

Maksvitis: Najveća pobjeda, ali okrećemo se Srbiji, koja nas neće dočekati sa cvijećem

Srećom, uspjeli smo da se oporavimo i odemo do kraja…

“Da, sjećam se snimaka koji su isplivali kada ste se vratili iz SAD kući. Bila je ludnica na ulicama, preko 100.000 ljudi došlo je da pozdravi ekipu. Tako nešto nikada ranije nisam vidio u košarci. U fudbalu je bilo, ali u košarci… Vau. Ne znam kako je bilo kod vas kada ste izgubili od nas, ali pretpostavljam da vam se svijet srušio“.

Ko vam je tada ostavio najjači utisak?

“Bodiroga! Čovjek koji je igrao tako dobro, a nikada nije bio u NBA ligi. Igrao je na drugom nivou. Pametan, uvijek je nalazio prostor da napravi nešto. I ostalo mi je u sjećanju kako ste Amerikance ubili u pojam onom pobjedom“.

Mnogo vas toga veže za Srbiju, samo u NBA ligi dijelili ste svlačionicu sa Nenadom Krstićem, Sašom Pavlovićem, Darkom Miličićem…

“Da, Nenad mi je bio saigrač u Bostonu, a Saša je kao ruki stigao u Jutu. Saša je volio da priča, Nenad je bio ćutljiviji. Sa obojicom sam volio da igram. A Darko… Darko je bio nešto posebno. Zajedno nas je Detroit trejdovao u Orlando. Sjećam se, prije nego što sam bio trejdovan, došli su iz kluba i rekli mi da ne žele da me trejduju, ali da im je potreban Darko Miličić u paketu sa još nekim. A ja sam lično želio da odem u Orlando, jer je tamo velika portorikanska zajednica. To mi je oduvijek bila želja, da igram za Orlando“.

Kako pamtite Darka?

“On je takođe bio ćutljiv, ali i smiješan na svoj način. Pametan, jako pametan košarkaš. Samo, nisam siguran da je bio baš posvećen košarci, odnosno da je volio igru dovoljno. Igrao je zato što je imao talenat i novac je bio dobar, ali za njega je košarka bilo ono – svejedno mu je. Da li ste i vi tako vidjeli njegovu karijeru?“

Bio je veliki talenat, ali ga nije iskoristio na pravi način…

“Kada sam bio u Detroitu sa njim, on je bio još ruki. Nije mu bilo lako, Leri Braun je baš bio oštar prema njemu, stalno ga je gurao, provocirao reakciju kod njega. Čini mi se da je to samo ubrzalo to da on brže izgubi ljubav prema košarci. Kada dolazite kao stranac u to vrijeme, u drugu kulturu i iz druge zemlje, u potpuno novi sistem, moraš odmah da naučiš kako stvari stoje.

Za njega nije bilo tako. Bila je borba svaki dan, nije to samo bilo sa njim, ali on je sve to shvatio lično i uticalo je na njega. A znao je da pokaže djelić svog talenta, s vremena na vrijeme. Znali smo da može da igra, ali se brzo pokazalo da mora da ode iz Detroita“.

Kako vam je djelovao u Orlandu?

“Igrao je bolje, ali onda se izgubio negdje na putu sazrijevanja i napredovanja na parketu. I dalje je zaradio dosta novca, sada ima svoj biznis sa jabukama i živi svoj život“.

Prodao je šampionski prsten u humanitarne svrhe…

“To mnogi rade, svaka mu čast na tome“.

Znate da se poslije oprobao i u MMA?

“Da, čak sam vidio i da se borio. Stalno je pričao o tome“.

Stvarno?

“Da, stalno je pričao o tome kako jedva čeka da se penzioniše, da može da se druži sa društvom, da pije pivo i uživa. A borbe je mnogo volio, o tome je redovno pričao, iako nije razgovarao generalno sa mnogo njih“.

Pomenuli ste da je bio ćutljiv…

“Jeste, sjedio bi sa strane i slušao ostale. U svlačionici Pistonsa je tada bilo mnogo šaljivdžija i smijao bi se svemu, ali nije mnogo pričao. Da bi ga čuo, morao bi da mu priđeš: ’Darko, brate, pričaj sa mnom, kaži mi šta ima’. I tako svaki dan. Bio je na svoju ruku“.

Da li mislite da je uticalo na njega i to što je izabran odmah poslije Lebrona Džejmsa?

“Vrlo moguće, da ga je teret slomio i progutao na kraju“.

Igokea pustila ulaznice u prodaju za turnir povodom 50 godina kluba

Sada imamo Nikolu Jokića, koji je ušao u NBA ligu na mala vrata, a postao najbolji košarkaš planete i šampion sa Denverom za koji ste i vi nastupali…

“Denver je pokazao ogromnu vjeru u Nikolu, cijela franšiza vjeruje u njega. Donio je drugačiju kulturu u NBA ligu, naterao je franšizu da igra potpuno drugačiju košarku od onoga na šta smo navikli. NBA liga je drugačija, igra se drugačije od onoga što vidimo u Denveru.

Nikola je doneo nešto posebno, svi znaju da je on najbolji igrač, iako nije tipični NBA košarkaš, atleta. Svi su mu se prilagodili, njemu i njegovoj igri. Usporili su malo, igraju kako on diktira, cijela ekipa mu vjeruje, u njegovim rukama je lopta, on donosi sve važne odluke. Sve mu je omogućeno, plejmejker je u tijelu centra, sve radi po svom“.

Počeo je da oblikuje košarku na drugačiji način…

“NBA liga je obično jurnjava napred-nazad, zakucavanja… Denver razumije da mora da se igra kako njemu odgovara. On je Evropljanin, a mnogi NBA igrači ne razumeju koliko je to drugačije od onoga na šta su navikli. Zato im je teško da provale kako da ga zaustave, nema isti genetski kod kao oni. Ide lagano, radi sve elegantno i nevjerovatan je košarkaš. Dovodi i saigrače u dobre pozicije da realizuju napade. To mnogo poštujem od njega, a pogotovo organizaciju koja je mogla da ga vidi samo kao još jedan dio puzle, ali je sve podređeno Nikoli.

Pritom imaju Marija, Portera, Gordona koji je važan šraf za šampionsku ekipu, zna svoju ulogu. Moj prijatelj Martinas Pocijus, igrali smo zajedno u Galatasaraju, sada je skaut, kaže da je kultura koja okružuje Jokića nevjerovatna“.

Pritom, nije ni tipičan NBA košarkaš ili zvijezda u smislu kako se ponaša na terenu i van njega…

“Tako je. Ima respekt od saigrača zbog toga kakav je. Skroman je, prihvata uspeh na potpuno drugačiji način od ostalih. Nije tipična zvezda, ne dolazi na konferencije sa naočarima, okićen zlatom, ne znam kakvim odijelima… Poslije osvajanja titule je bio u fazonu: ’Imamo li još nešto? Ne? Odlično, hoću kući’. Svi u ligi su zbunjeni zbog toga kakav je on. Obično imate brend koji promovišete na jedan način, a on nije takav. U NBA ligi razmišljaju kako da promovišu to što je on. Sve to utiče i na ligu, na navijače. Sada morate da mu se adaptirate, jer je Ol star, šampion, MVP… To treba poštovati“.

Po završetku bogate igračke karijere, postali ste generalni menadžer Saveza. Kako gledate na sve ono što ste dosad uradili?

“Jako sam zadovoljan. Posao još nije završen, ali kada vodiš program reprezentacije, moraš da shvatiš da je to proces za koji je potrebno vrijeme. Mi smo u tranziciji, smeni generacija i sada moramo da donosimo prave odluke. Novi momci dolaze, stariji polako odlaze u penziju, teške su odluke pred selektorom. Sada treba da se opredeliš za pravi majndset, jer gradiš nešto novo“, kaže Arojo i nastavlja:

“Voditi program reprezentacije drugačiji je proces od kluba, gdje se svake sezone dosta toga mijenja. Trudim se da zadržimo istu formulu, da gradimo tim oko vrijednosti koje mi smatramo da su bitne, da budemo na istim talasnim dužinama. Karakter je mnogo bitan, a momci koji ulaze u reprezentaciju moraju da budu svesni koga predstavljaju“.

Šta je prva stvar na kojoj ste insistirali?

“Karakter je prioritet, disciplina je sljedeća, pa volja da žrtvuješ dosta toga za reprezentaciju. To mora da se zna od starta. Mnogo toga radim na tome da ljudima stavim do znanja da je ovo drugačije od klubova, da su im i uloge drugačije… Zaista je mnogo toga o čemu treba voditi računa, od igrača, preko kulture, do trenera, Saveza… Sada počinjemo da vidimo plodove onoga što radimo u protekle dvije i po godine”.

Bilo je priče o tome da je za vas velika stvar što ste došli do Manile, odnosno do završnice Mundobasketa…

“FIBA prozori su teški iz mnogo aspekata, ali mi smo se kvalifikovali za Mundobasket i to je jedan od proizvoda našeg rada. Privilegija je što smo ovde, prija nam pažnja koju imamo, ali i zadovoljni smo onim što radimo. Kroz poraze se dižemo i učimo, u pobjedama ostajemo prizemni i trudimo se da dalje napredujemo. Uzbuđen sam zbog naše budućnosti i nadam se da ćemo imati još boljih rezultata“.

About The Author