Duletove riječi, Dijamantidis i mirni Drobnjak

Nedavno je Milenko Tepić napunio 33 godine, u karijeri je promijenio deset klubova uključujući i sadašnji tim Iraklis, igrao je za reprezentaciju Srbije na velikim takmičenjima i, kada sada podvuče crtu, kaže da je zadovoljan.

“Svi vrhunski sportisti nakon određenog perioda u karijeri razmišljaju šta su mogli da urade bolje i drugačije, pa tako i ja razmišljam. Mislim da sam mogao bolje da se nosim sa nekim situacijama, ali kada gledam iz ove perspektive, ne bi bilo fer prema svemu onome što sam uradio da se i najmanje osjećam nezadovoljnim. Ono što je najvažnije, imao sam čemu da se radujem, dosta lijepih iskustava, velikih prijateljstava i igrao sam u mnogim zemljama. Ono što je takođe jako važno, imao sam sreće sa zdravljem i nisam imao mnogo problema sa povredama. I danas se osjećam mentalno i fizički zdravim da mogu da igram košarku na ozbiljnom nivou“, počinje Tepić za Sport klub.

Teodosić-Tepić, tako su mnogi vidjeli bekovski tandem reprezentacije Srbije u deceniji za nama. Međutim, po prelasku u Panatinaikos iz Partizana Milenko se nije najbolje snašao i poslije toga se nije vratio na evroligaški nivo. Spomenuo je situacije sa kojima bi volio da se bolje nosio, pa smo ga pitali na šta je tačno mislio.

“Sve zavisi od perioda života u kojem se nalazite. Sada kada sam roditelj, govorim svom djetetu ono što su meni moji roditelji govorili, a što sam u određenom momentu mislio da je nepotrebno. Vjerujem da je ponašanje bilo u skladu sa godinama u kojima sam se nalazio. Kada sam prvi put odlazio iz Srbije, otišao sam u najbolji tim Evrope, a vrlo vjerovatno i u istoriji Evrolige. Ako pogledate igrače koji su tada činili tim, shvatite da je to vrlo vjerovatno tačno. A s obzirom na moj karakter, bio bi potreban duži period adaptacije gdje god da sam otišao. Možda je trebalo da ostanem još godinu dana u Panatinikosu, razmišljao sam i o nekim situacijama poslije prve sezone u Španiji. Naučio sam mnogo u tom periodu toga i mislim da sam poslije svega postao bolji igrač i bolja osoba“.

Sa Panatinaikosom je postao šampion Evrope, proveo je dvije sezone među Zelenima, ali nije bio među nosiocima igre. Zato je 2011. godine donio odluku da ode u Sevilju, u Kahasol. Međutim, to Tepiću nije prijalo.

“Košarkaški i po stilu igre, bila je to velika promjena za mene. Do tada sam igrao samo za naše trenere, gdje je pristup i način igre malo drugačiji. Dobro sam se osjećao u Atini. Mislim da bi mi mentalno i fizički mnogo više prijalo da sam ostao. Bilo je i u Sevilji dobrih igrača, ali atmosfera oko ekipe nije bila ista – Sevilja nije košarkaški grad, već je prvenstveno fudbalski. Tadašnji Kahasol je bio izdanak sponzorstva banke i ljudi koji su dolazili nisu bili strastveni košarkaški navijači. To se osjetilo i u ekipi. Kada je takvo okruženje oko kluba, teško je i održavati ambicije, posebno u uslovima kakvi su u španskog ligi, gdje ima mnogo boljih ekipa. Solidna prva sezona, poslije toga su počeli i finansijski problemi. Igrački mi je taj period najteže pao, ali sa druge strane ima i lijepih stvari koje me vežu za boravak u Španiji“.

Trener Duško Vujošević sinonim je za dominaciju Partizana u 21. vijeku, a Tepić je sa njime sarađivao u dva navrata – od 2006. do 2009. i od 2013. do 2015. godine. Mnogo je anegdota ispričano o Vujoševiću i njegovom načinu rada, a nekadašnji košarkaš crno-bijelih ponudio nam je svoju perspektivu.

“Dule je poseban kao trener i izuzetno specifičan zato što ima hrabrost, ludački entuzijazam i posvećenost košarci. Hrabrost da se da šansa mladom igraču u godinama u kojima on možda nije spreman za tako veliki klub kao što je Partizan. Tako rizikovati svoje mjesto jedistveno je u svijetu u ovo vrijeme kada je rezultat postao prioritet i kada se greške ne praštaju. On je znao da formira igrače, da radi tehnički i taktički sa njima, ali i da formira karakter vježbama koje mentalno nisu lake. Što bi on rekao: ‘Onaj ko teže odustaje, taj nije spreman da izgubi’. Tako je i formirao ekipu, prvenstveno od igrača koji sa karakterom i ispravnim stavom prema obavezama i sportu. Naravno, njegov odnos je bio obavezujući za sve nas jer je on bio prvi koji je donosio entuzijazam i ozbiljnost. Igrač to mora da prati, to se uvijek osećalo, a ja sam mu zbog tog odnosa uvijek bio zahvalan, i danas sam. Poslije toliko godina zajedničkog rada postali smo prijatelji, što mi je posebno drago. Iz takvog tima i takvog načina rada uvijek isplivaju oni koji se najbolje prilagode, postanicu nosioci igre i prave velike i uspješne karijere“.

U moru upečatljivih situacija sa Vujoševićem uspijeva Tepić da izdvoji jednu koja mu je posebno ostala u sjećanju.

“Dule je veliki autoritet, posebno prema mladim igračima. Prve godine kada sam došao u Partizan, što je bila sezona 2006/2007, pobjednik domaćeg prvenstva išao je direktno u Evroligu. Pobijedili smo Zvezdu sa 3-1 u pobjedama, došao sam među posljednjima u svlačionicu poslije završetka posljednje utakmice, zadržali smo se dugo na terenu. Bio sam veoma srećan, a kada sam ušao, Dule mi je rekao: ‘Ne možeš da dolaziš posljednji u svlačionicu, bez obzira što smo osvojili titulu. Ti si najmlađi i to što se osvojilo ne znači da je kraj karijere, već od sada moraš da razmišljaš šta će dalje da se dešava‘. On automatski ne pokazuje velike emocije u tom momentu, već zna da je sport takav da morate da prebacite fokus na naredno takmičenje i novi cilj. To je jedini način da budete uspješni“.

Osim Vujoševića, bilo je i saigrača koji su usmjerili Tepićevo razmišljanje u karijeri – taj uticaj veći je kada je košarkaš mlad i kada još nije sakupio svog iskustva.

“Prve godine u Partizanu Predrag Drobnjak mi je odgovarao po temperamentu – smiren je i može sa njime da se razgovara. Uz to, jako dobro se razumije u košarku i zna kako i šta da posavjetuje. Bilo je tu i starijih – Kecman, Pera Božić – koji su mi na neki način bili mentori. I kada sam bio u Vojvodini, bilo je tu dobrih igrača, ali ne bih izdvojio nikog posebno. A kada sam otišao u Panatanaikos, Dijamantidis mi je bio najbliži načinom igre i ponašanjem“.

Tokom cijele karijere Dijamantidis je igrao za dva kluba – prvo za Iraklis, a zatim za Panatinaikos od 2004. do 2016. godine. Trostruki evroligaški šampion, MVP Evrolige, četiri puta član idealne postave EL, evropski šampion i svjetski vicešampion sa Grčkom…

“Jedan od najskromnijih velikana sa kojima sam igrao. Obično su ti igrači prepuni samopouzdanja, što se vidi po načinu ponašanja, hoda, gestikulacije, odnosa prema drugima. Ali on nije bio takav, njegova agresivnost mogla se vidjeti samo u momentima velike nervoze na terenu. Van terena je bio igrač starog vremena. Kada sam tamo odlazio, već je bilo smartfona i interneta, a on je i dalje čitao novine i dolazio sa vijestima koje su bile stare po dva dana. Bio je vrlo jednostavan i kada je riječ o oblačenju, a živio je u istom stanu deset godina, dobio ga je još kada je kao mlad igrač došao u PAO. Najjednostavniji auto – Smart ili Tojota Jaris. To su neke stvari koje ne idu uz igrača njegove reputacije, ali on je jednostavno bio takav. Mislim da je dijelom zbog svega toga našao put i izastao u jednog od najboljih igrača Evrolige svih vremena“.

Na pitanje koju bi utakmicu u karijeri volio ponovo da odigra, Tepić je odgovorio:

“Moram dvije. Turska 2010. na Svjetskom prvenstvu, da kažem da smo tu polupobijedili. Zatim i onu sa Partizanom protiv Cedevite u Areni. Oba puta smo primili koš u posljednjoj sekundi, a obe utakmice su bile izuzetno važne. One su mi ostale u sjećanju kao dva najteža poraza u karijeri“.

Spomenuti poraz od Turske 2010. godine uvijek je teška uspomena kada se razgovara sa članovima te ekipe, ali Tepiću je vrlo teško palo i Evropsko prvenstvo naredne, 2011. godine. Tada je Srbija u četvrtfinalu izgubila od Rusije, nije bilo ni sreće, a zatim je porazom od Grčke srušen i san u učešću na Olimpijskim igrama.

“Nismo igrali sjajno, ali uspjeli smo da pobijedimo Turke u osmini finala. Veče prije četvrfinalne utakmice sa Rusima u Kaunasu, ja sam se ukočio na treningu. Pokušao sam da igram uz tablete i injekcije, ali nisam nikako mogao. Sjećam se da sam se jedva vratio kući. Utakmicu prije toga Rašić je slomio rebro, imali smo još problema spolja i ostali smo jako kratki – sjećam se da smo igrali sa Bjelicom na dvojci i izgubili smo tu jako važnu utakmicu sa Rusima, koja je mogla da nam obezbijedi direktan plasman ili kvalifikacije za Olimpijske igre. Sve što smo radili prethodnih nekoliko godina, kada smo bili drugi u Poljskoj, pa četvrti u Turskoj, palo je vodu. Onda morate da krenete ispočetka i da se borite za plasman na Evropsko prvenstvo i da tražite neki drugi olimpijski ciklus i novu šansu. Meni je to takmičenje bilo najteže, što nismo uspjeli da se plasiramo barem u polufinale“.

Tepić je bio dio nacionalnog tima i 2007. godine – na klupi je sjedio Zoran Slavnić, a Srbija je izgubila sva tri meča i takmičenje završila u grupi. Prvo Rusija, zatim Grčka, a onda i Izrael – uprkos slabijim rezultatima prethodnih godina, malo ko je očekivao baš ispadanje u grupi.

“Čudno je. Ja sam počeo da igram košarku prateći uspjehe reprezentacije. Nacionalni tim je za mene tada, kao i sada, bio svetinja i nisam mogao da zamislim da se dogodi to da odete tamo i da ispadnete. Nažalost, to se nama desilo i bilo je pomalo traumatično iskustvo. Svi smo mislili da ćemo da dobijemo Izrael, to nam je garantovalo prolaz. Bilo je dobrih momenata, ali očigledno je da nismo uspjeli da se dobro pripremimo za to što nas očekuje. Možda smo mislili da će da bude malo lakše na nekim utakmicama. Nije to ni jednostavan sistem takmičenja. Poslije Svetskog prvenstva u Japanu 2006. nismo imali neki plasman, automatski smo upali u tešku grupu i došlo je do toga da ta jedna utakmica sa Izraelom odlučuje dalji prolaz. Nažalost, Izraelci uopšte nisu bili loš tim i mi smo izgubili. Ostao je gorak ukus“.

Za kraj smo ostavili najdražu Tepićevu uspomenu sa reprezentacijom, Poljsku 2009. godine – Dušan Ivković preuzeo je tim, a Srbija je iz drugog plana došla do velikog finala i završila sa srebrnom medaljom.

“Duda je potpuno okrenuo reprezentaciju, doveo je dosta mladih igrača, a najstariji su bili Krstić i Bojan Popović, koji su imali po 26 godina. Nova energija, mnogi od nas su igrali zajedno po klubovima ili smo se znali iz reprezentativnih selekcija. Stvorila se odlična atmosfera i mladalački entuzijazam, korak po korak smo gradili samopozdanje i u prvoj utakmici dobili smo Špance koji su tada bili neprikosnoveni. To je u nama stvorilo vjeru da možemo da uradimo nešto više. Imali smo malo sreće, sve se poklopilo i uspjeli smo da završimo kao drugi, što je bio neplanirano dobar rezultat. Utakmica sa Slovenijom jedna mi je od najdražih u karijeri – sve vrijeme smo malo zaostajali, ali nismo odustajali. Na kraju smo uspjeli da preokrenemo i dobijemo u produžetku“, zaključuje Tepić za Sport klub.

foto-paok

About The Author