Drobnjak: Partizan promašio koncept, EL bi bila problem više

Partizan i Crvena zvezda su ušli u matricu sa gomilom Amerikanaca da bi se suprostavili evropskim klubovima, a to je nemoguć ‘modus operandi’. Jedni već dugo bez koncepcije, a drugi sa nešto boljom startnom pozicijom što se tiče davanja šanse mlađim igračima. Bez nukleusa domaćih košarkaša, mnogo nije dobro,“ ovako naglas razmišlja Predrag Drobnjak, nekadašnji trofejni reprezentativac.

Nije jedini kome se diže kosa na glavi od broja stranaca u najboljim srpskim klubovima, istorijskim zvezdama vodiljama ostatku nacionalne košarkaške familije. Ali, za razliku od gro običnih, samo smrtno zaljubljenih u igru pod obručima, svojevremeno je probao, igrao na visokom klupskom (evropskom i NBA) nivou, preživio pritiske mladosti i zrelosti… Sakupio je dovoljno iskustva, glavu još ne okreće i, nema problem da priča, ovoga puta za Sport klub.

„U NBA se i dalje forsiraju trojke dok se ne zavrti u glavi, i ko može da ubaci, ali i oni ostali. Evroligaška izdanja liče kao jaje jajetu, sa rijetkim izuzecima, a večiti bi u korak sa međunarodnom konkurencijom na neodrživ način. Ogroman broj stranih pojačanja, previše, to nije put kojim je išla košarka na ovim prostorima. Da se tako radilo, ni ja ne bih sada bio u poziciji da vodimo ovaj razgovor, a ni mnogi drugi iz generacija sa kojima sam se ‘sudarao’, da ne idemo dalje u prošlost. Da nismo dobijali šansu, pa znate šta bi bilo od nas, jedno ništa.“

Od nečeg što je bila klinačka ljubav, pa posao i život, Drobnjak ne može, niti želi da utekne. Bilo bi suviše površno zaključiti da zbog četiri godine skautiranja za potrebe Sakramento Kingsa, ovaj sport gleda „dublje analitički“. Zapravo, puno ga gleda, a boli ono što je najbliže, pred očima…

„Partizan je bez koncepcije, ideje, to traje već nekoliko godina. Ne može sa sedam stranaca, a neki nisu ni evrokupaški, a ne evroligaški nivo, da se nešto pravi. To je čist gubitak vremena i novca. Pogrešan koncept i, nema spasa. Bila bi to druga priča da imaju nekoliko dobrih stranih pojačanja, plus domaći talenti. Ne želim da licitiram sa imenima, jer znam šta bi se desilo. Otišli bismo od srži problema. A radi se o tome da bi mladi potencijali trebalo da imaju prostora i prilike, onda bi to bio pravi smjer,“ rekao nam je nekadašnji igrač crno-bijelih nekoliko dana prije katastrofe u Parizu.

U pokušaju da povrate primat u Srbiji i regionu, a time i evroligašku vizu, crno–bijeli, po sagovorniku, prave identične greške u koracima. I to traje sezonama, sa nekim (ne)vidljivim ubzanjem u posljednjih pola godine.

„To je svojevrsno vrtenje u krug sa sve više trošenja živaca i novca. Evo, jednog primjera. Zar nije bilo korisnije, na duže staze, da su, ne mala sredstva, potrošena na bivšeg trenera Andreu Trinkijerija, uložili u razvoj mladih talenata, pa formiranje sopstvenog trening centra… Ne zato što je Italijan loš trener, naprotiv, on je odličan stručnjak, ali… Tako smo se vratili na pitanje koncepta, šta se želi u trofejnom klubu na duži vremenski period i sve što ide uz to. A to se ne vidi. I, to je ozbiljan problem.“

Na opasku da se od velikih klubova sve više i brže traže rezultati što dublje gazimo u 21. vijek, nekadašnji centar, sa najdužim klupskim stažom baš u Humskoj, će:

„Realno, u tekućoj sezoni, biće im teško, skoro nemoguće, da se domognu plasmana u plej of regionalne lige, a o važnosti tog takmičenja se konstantno priča zbog mjesta u Evroligi. Ali, šta bi bilo i da Partizan osvoji ABA titulu, vrati se tamo gdje je godinama igrao, u evropskoj eliti. To bi bio samo novi problem, jer više nema sistema. Sjetite se samo slučajeva Darušafake, Budućnosti ili Gran Kanarije, koji su mnogo potrošili da se dokopaju Evrolige. A sve je trajalo jedno ljeto.“

Apostrofirajući neiskorišćenu mladost, Drobnjak nema iluzija, bez obzira na svu pogubnost legije stranaca sumnjivog kvaliteta.

„Nema ništa od bogom danog talenta, ako ne radiš puno i progresivno, vremenom rasteš i ne budeš samo dio nekog menadžerskog projekta, već znaš, odnosno imaš ideju, gdje i kako u budućoj karijeri. To je jedini način i da klub napravi pomak u odnosu na vrijeme stagniranja. A kako vidim, to se ne dešava.

Znajući na kakvoj će se klupskoj apotekarskoj vagi naći njegove riječi, ali bez pola grama zadrške i tonom želje da stvari nazove pravim imenom, rođeni Bjelopoljac nastavlja:

„Niti želim da se miješam u politiku bivšeg kluba, niti nekom dodvoravam. Ovo je samo lično viđenje, pogled nekadašnjeg prvotimca. Ja to ne krijem.“

Ne krije ni da se ‘bavi’ na sličan način večitim rivalom, niti da je pričao sa njihovim doskorašnjim trenerom, rivalom iz vječitih okršaja, ali i reprezentativnim saigračem.

Pričao sam sa Sašom (Obradović) o modusu od bar pet, šest Amerikanaca, koji su zamišljeni kao ‘teža’ za odgovore na evropske izazove. Ne slažem se sa tim načinom, neće donijeti napredak ovdašnjoj košarci. Zvezda, istina, bolje stoji od Partizana ako pričamo o mladim snagama, davanju šanse… Tu je i njihova konekcija sa FMP, ali se vraćam na početak. I crveno-bijeli imaju pun koš stranih pojačanja, a to nije to, bez jezgra domaćih, snaga. Između većeg broja evroligaških klubova i ogromnog novca, ide znak jednakosti, a nisam siguran da srpski klubovi to mogu da isprate. Teško. Zar nije bolje fokusirati se na mlade, talentovane, sa kojima se i tako potpisuju višegodišnji ugovori čim postanu punoljetni. Ali da ih imaš na parketu, budu u pravoj funkciji… Na evropskom tržištu vrijede praktično isto kao konkurencija, a plaćaš ih manje, proporcionalno nacionalnim mogućnostima.“

Srpska realnost je, ipak, drugačija. A budućnost, u najmanju ruku, neizvjesna.

Odrediću se prema onom što mi je poznato, strancima kod vječitih rivala, posljednjih sezona. Dolaze za relativno male pare, često bez završenog koledža, probaju da ovde prave karijere, pa dalje, promjenljive sreće i uspjeha. Imaju i ostali ovdašnji klubovi strana pojačanja, ali su Zvezda i Partizan nosioci, svega, pa i toga. Ne kažem da se samo u ovim klubovima postaje pravi igrač u Srbiji, ali… Ko izdrži pritisak igranja kod njih, javnosti, saigrača i bivših prvotimaca, pa još to prevaziđe, postaje igrač sa velikim ‘i’. To je ovde tako, ne mijenja se. Zato i apostrofiram njihovu praksu dovođenja pojačanja po cijenu opstanka sopstvenog domaćeg pogona. Vječiti imaju duplu odgovornost, a čine kako čine. Nikome ne naturam svoje mišljenje, niti pričam u cilju nekakvog samoreklamerstva. Gotovo sve sam prošao u karijeri, zato ovako i razmišljam, pa neka se čuje.“

„Perkins neće donijeti promjenu Partizanu“

„Da je Partizan prije četiri, pet godina dao pravu šansu mlađim, domaćim snagama, bio bi u mnogo boljem položaju od onog što mu se sada dešava. Stvarno nisu važna imena, ali šta je sa igračima 2000, 2001. ili 2002. godište? Oni bi trebalo da su u fokusu. Ali, ne, konstantno se traže strana pojačanja, pa i u hodu. Evo posljednjeg, Džoša Perkinsa. On je dobar, gledao sam ga još dok je bio na Gonzagi, ali neće uspjeti da donese promjenu. Klub nema koncepciju, a to je mnogo teži problem od onoga ko navodno nedostaje, pa će sve da se preokrene kada takvog pronađu. E, neće.“

Pričajući o lako predvidivim pojavama, kada se vodi ‘lutajuća’ politika, kao u slučaju crno-bijelih, Drobnjak samo formuliše ono što se vidi iz aviona. I, traje…

„Opet se licitira sa stranim pojačanjima, uvijek fali po jedan stranac, baš onaj ‘pravi’. Ako u nekoj sezoni, posljednjih godina, nije prošlo po 15-ak igrača kroz tim, mogao bih da se opkladim. Ma, skoro da su svaki mjesec dovodili po jednog, dok se ne pronađe adekvatno pojačanje. Ali, ponavljam, taj ‘pravi’ uvijek nedostaje. Zna se kada se i kako ekipa sklapa, a na cjelinu utiču samo povrede. Da se to svaki čas neko dovodi, radili bi to jedan CSKA, Anadolu Efes, ili neko drugi iz najmoćnijih klubova. A, oni mogu da dovedu koga hoće.

Takav trend Partizana je i te kako ostavio traga na preskromnim rezultatima, što reče sagovornik „jasni su kao dan“, a ništa bolje nije ni sa traženjem trenerskog rješenja (ŠćepanovićFilipovski).

„Ne bih o tome ko je i zašto ‘potrošen’, još manje da komentarišem rekla, kazala, ali na ovim balkanskim prostorima vlada mišljenje da će samo trener uvijek nešto da napravi, pa pretegne tas… A osnova svega je igrački kvalitet. Na to ide nadogradnja. Ipak, kada promašiš klupski koncept, sve ostalo je krpljenje. Zato uvijek neko nedostaje. A fale zapravo dugoročni planovi. Ne takmičarski život od danas do sutra, uz mnogo igračkih promjena i, rezon „ugrabićemo rezultat da nas digne stepenicu više“. Jeste, juri Partizan evroligaško mjesto, ali to nije rješenje problema. A jezgro domaćih talenata, gdje su, šta ćemo sa tim,“ zatvara krug Drobnjak za Sport klub.

foto: aba liga KK Partizan NIS