Aleksandar Đorđević: Sad znam zašto Duda nije želio i Dražena i mene u timu…
foto: kosarka24.ba
Aleksandar Đorđević govorio o mnogim temama, a svakako najzanimljivije podsjećanje zašto nije igrao sa Draženom Petrovićem u reprezentaciji Jugoslavije.
Đorđević je trenutno selektor Kine, a kaže da se na trenerski pozic kasno odlučio.
“Kasno sam se opredijelio za trenerski poziv. Uvijek, a posebno posljednjih igračkih godina, govorio sam da ne želim da budem trener. Bio sam ubijeđen da neću uploviti u trenerske vode, otišao sam van košarke i posvetio se drugim stvarima. Uživao sam u porodici, gledao ćerke kako rastu… Kada sam igrao posljednju sezonu u Skavoliniji rekao sam treneru: ‘Nikada neću biti trener. Dovoljno sam u košarci, ne mogu više…’ na šta mi je on odgovorio da je to nemoguće i da je u meni već virus koji će me uvijek vraćati.
Želio sam da izađem, ali čim sam završio igračku karijeru u Milanu dobio sam ponudu da postanem trener. Odlučili su se na promjene i željeli su da pokušaju sa mnom. Bio sam u tom trenutku samo bivši igrač koji je znao mnogo o košarci, ali ne i sve što treba da zna da bi bio trener. Nedostajalo mi je iskustvo. Kao što sam već rekao, otišao sam tražeći druge stvari, ali košarka je nešto što ostaje u meni. Postoji ta strast, taj virus koji te uvijek vraća unutra”, rekao je Đorđević za Sport.jotdown.
Tokom bogate igračke karijere Đorđević je sarađivao sa mnogim trenerima iz samog krema košarke. Učio je aktuelni selektor Kine od Željka Obradovića, Serđa Skariola, Dušana Ivkovića, Krešimira Ćosića, Svetislava Pešića i mnogih drugih, ali ističe da se ne identifikuje ni sa kim od njih.
“Svako mora da izabere svoj put kao ličnost, kao igrač i kao trener. Ipak, iskustvo stečeno uz sve te trenere mi je mnogo pomoglo. Pored toga, imao sam sreću da godinu dana radim sa profesorom Nikolićem u Partizanu, prve godine Željkove trenerske karijere. Sve te legende su bile moji treneri i učitelji. Nastojim da uzmem ponešto od svakog, da učim, jer istina je da sam imao sreće što mi se put ukrstio sa svim tim trenerima.
Bio sam im zahvalan kao igrač, a i sada, kao trener, još više shvatam njihov značaj. Prvo, da su me podržali, prepoznali i izabrali, a drugo, da su me učili, razgovarali sa mnom, razmjenjivali iskustva i mišljenja… Kroz trenerski staž sam sa sjetio mnogo toga o svakom od njih, zavisno od okolnosti. Imali su veliki uticaj na mene”.
Ulaskom u trenerske vode je naslijedio oca, koji je bio poslednji strateg Crvene zvezde koji je osvojio titulu u staroj Jugoslaviji.
“U vrijeme kada je moj otac trenirao Zvezdu imao sam pet, šest godina. Na derbiju protiv Partizana, uz njega kao trenera Zvezde, došao sam sa crno-bijelim šalom i zastavom. Sjećam se da je u jednom jugoslovenskom listu tada izašao članak sa naslovom sin protiv oca. Još uvijek imam taj isječak. Vežu me lijepa sjećanja na te početke jer me je otac uvijek puštao da budem u dvorani, vodio me sa sobom da vidim velike igrače…
Tako sam počeo postepeno da želim da budem igrač. Odluku sam donio tokom utakmice Svjetskog prvenstva u Kolumbiji. Jugoslavija je igrala protiv Sovjetskog Saveza ili Sjedinjenih Američkih Država. Bilo je 3 ujutru i rekao sam ocu: ‘Ja ću to biti.’ Odgovorio je: ‘Ah, košarkaš.’ A ja sam ga ispravio: ‘Ne, ne, reprezentativac.’ Nije me shvatao za ozbiljno pa sam dodao: ‘Ne, ne razumiješ me, osvojiću medalju sa reprezentacijom“.
NOVEMBAR U MERIDIANU STARTA JAKO: Nikad lakše do MacBook-a
Igrački put je krenuo iz Crvene zvezde, ali je sa 15 godina prešao u Partizan sa kojim je ispisao istoriju i osvojio tron Evrope. Uspjesi nisu izostali ni u mlađim kategorijama reprezentacije, pa su Đorđević i saigrači 1987. kao juniori osvojili Svjetsko prvenstvo uz dvije pobjede nad SAD.
“Prvo, to je rezultat nevjerovatne selekcije u bivšoj Jugoslaviji. Da bi nas izabrali, postojala su tri ili četiri dnevna mini kampa u svakom gradu. U Podgorici, Crnoj Gori, Ljubljani, Sloveniji, Beogradu… Izabrali su najbolje. Mi smo, istina, bili nevjerovatna generacija, ostavili smo trag u svjetskoj košarci, ali nismo imali sreće jer se rat umiješao. Rastali smo se 1991, ali je ta država postojala duže. Bio bi to nevjerovatno jak tim, jači nego Hrvatska, Jugoslavija, Slovenija. Ogromna sila se odvajala, malo po malo. Te 1987. su svi shvatili da košarka postoji i van granica SAD.
Počeli su da otvaraju oči, vidjeli su da je tu jedan Kukoč, koji je u grupnoj fazi tog Svjetskog prvenstva šutirao 11/12 za tri. Sa 15 ili 16 godina sam već igrao sa prvim timom Partizana i sa juniorima. U svakoj od tih zemalja (bivše Jugoslavije) igrači su ovako odrasli. Sa 18 ili 19 godina, već smo imali određeno iskustvo kao veterani moćnih liga. Nismo bili samo mladi ljudi koji će, možda, za nekoliko godina postati dobri. Imali smo iza sebe nekoliko sezona, nekoliko finala…”
Kraj jedne priče Đorđevićevu generaciju je dočekao 1991. na Evropskom prvenstvu u Rimu.
“Nismo imali način da komuniciramo sa porodicama. Jednom u tri dana sam zvao roditelje na dva minuta telefonom. Bilo je skupo, a nismo imali novca. Nismo znali šta se zaista dešava kod kuće, ali kada smo se vratili, shvatili smo da je situacija ozbiljna, da su počeli pravi sukobi. To prvenstvo je bilo poslednji ples za velike jugoslovenske igrače, sa velikim Ivkovićem, našim trenerom. Znali smo još tokom turnira da je to posljednja prilika da igramo zajedno.”
Zvanično: Bruno Kaboklo je igrač Partizana
Premotavanje filma aktelnog selektora Kine je vratilo i na neizbježnu 1989. godinu kada je tadašnji selektor Dušan Ivković, tri dana prije nego što je saopštio spisak, istakao da je Đorđević najbolji plejmejker u Jugoslaviji, a potom ga izostavio sa liste pozvanih.
“Veoma sam loše to podnio. Otišao sam na odsluženje vojnog roka godinu dana jer je tada bio obavezan. Uslijedilo je Svjetsko prvenstvo, a ja nisam igrao godinu dana. Evropsko prvenstvo u Zagrebu dvije godine ranije obilježio je Dražen Petrović koji je dominirao. Desila se svima poznata epizoda o kojoj ne želim da pričam. Godinama kasnije, kao trener, počeo sam da shvatam razloge zašto Ivković nije želio da uzme igrača koji je bio ofanzivno dobar, plejmejkera koji traži loptu, kao što je bio moj slučaj.
Nije htio da sastavlja Petrovića i mene jer bi nam bile potrebne dvije lopte. Dražen je bio najbolji, tako da je bilo pošteno da se snaga tima gradi dodavanjem, defanzivno, uz igrače koji bi se bolje uklopili sa Draženom, a to su bili Jure Zdovc i Zoran Radović koji su igrali to Evropsko prvenstvo na izuzetan način. Mislim da smo pobijedili svakog protivnika sa više od 20 razlike”.
Osvrt na igrčke dana bio je ujedno i povod da uporedi tadašnju košarku sa aktuelnom.
“Imali smo 12 timova u šampionatu Jugoslavije i svaki tim je bio kao mala selekcija. U Sloveniji je bila Olimpija, u Crnoj Gori Budućnost, u Sarajevu Bosna, u Hrvatskoj Split, Zadar i Cibona, a u Beogradu Partizan i Crvena zvezda… Ti timovi su angažovali najbolje igrače u regionu i uspijevali da ih zadrže što je stvorilo jezgro kvalitetnih igrača koji su uvijek bili blizu reprezentacije. Da biste došli do bilo kog od ovih klubova morali ste da imate nevjerovatan kvalitet. Dvanaest koji su bili tamo bili su najbolji u tom trenutku. Pošto nismo mogli da potpišemo za ekipe u inostranstvu do 28. godine, klubovi su imali stil i identitet. Na terenu je bio svakodnevni sportski rat, vrijedno se treniralo, a u svakom klubu je bio po jedan od velikih trenera jugoslovenske škole.
To je ono što smo izgubili zbog problema sa rezultatima. Potrebno je zadržati trenera, formirati snažno jezgro. Primjer onoga što govorim je Huventud gdje igrači i treneri obično provode dosta vremena. Igrači odrastaju uz istog trenera. Siguran sam da ćemo ih za nekoliko godina vidjeti u Evroligi kao veliki klub, sa velikom istorijom, koji će se vratiti. U moje vrijeme postojao je kontinuitet u radu. Postojalo je uvjerenje da će te, kada budeš tamo kao igrač, trenirati, naučiti i da će te odvesti u pravom smjeru. Treneri su bili gazde cijelog sistema, ali sve se ovo malo po malo mijenjalo. Sada je stiglo više novca, granice su otvorene i mnogi ljudi dolaze i odlaze”, rekao je Đorđević prenosi Mozzartsport.
About The Author
