Žarko Milaković: Sistem ne pobjeđuje slučajno

Žarko Milaković o dvije zlatne medalje Slovenije ovog ljeta.

Slovenija. Zemlja sa oko dva miliona stanovnika.

Prvak Evrope U20. 👏
Prvak Evrope U18. 👏

Može? Može.

Ne zbog slučajnosti. Ne zbog jedne talentovane generacije. Ne zbog jednog velikog imena na klupi.

Nego zbog sistema.

Sistema koji ima viziju, strpljenje i povjerenje. Sistema koji ulaže u mlade igrače, ali jednako tako ulaže i u mlade trenere. Tamo trener ne mora imati bogatu seniorsku karijeru niti zvučno ime da bi dobio priliku. Dovoljno je da ima znanje, radnu etiku i potencijal. Talenat se prepoznaje i kod igrača i kod trenera.

Slovenija je godinama gradila piramidu razvoja u kojoj svaki uzrast ima svoje mjesto. Od najmlađih selekcija, preko U14, U16 i U18, pa sve do U20, igrač ima kontinuitet rada i takmičenja. Upravo je U20 liga jedan od najvažnijih dijelova tog sistema, jer mladim igračima daje dodatno vrijeme da sazriju, razviju se i spremni zakorače u seniorsku košarku. (KZS(!))

To je možda i najveća razlika između sistema i improvizacije.

Sistem se ne pravi zbog jednog “supertalenta” ili buduće zvijezde. Takvi igrači će gotovo uvijek pronaći svoj put. Danas mnogi od njih veoma rano odlaze u najveće evropske klubove ili NCAA okruženje.

Sistem se pravi zbog svih ostalih.

Zbog igrača koji sa 15 ili 16 godina nisu među najboljima, ali sa 22 ili 23 mogu postati vrhunski seniorski igrači. Zbog onih koji sazrijevaju kasnije. Zbog toga da najbolji svakog dana imaju sa kim kvalitetno trenirati, jer se igrači ne razvijaju sami. Razvijaju se zajedno. Jedni druge čine boljima.

Slovenački savez godinama ulaže u ljude. Ima trenere zaposlene u savezu, koordinatore koji prate razvoj svih uzrasnih kategorija i stručnjake koji rade tokom cijele godine. Ne okupljaju se samo pred prvenstva, već kontinuirano grade igrače, trenere i način rada. To nije trošak, to je investicija.

Najveća snaga jednog saveza nije koliko često mijenja ljude, već koliko zna stati iza onih koje je izabrao. Rezultati se ne stvaraju preko noći. Oni su posljedica kontinuiteta, povjerenja i podrške.

Prečesto se kod nas traže instant rješenja. Nakon jednog neuspjeha mijenjaju se treneri, koncepti i pravci. Kao da se zaboravlja da razvoj nije prava linija, već proces u kojem su i pobjede i porazi sastavni dio puta.

Slovenija pokazuje da se vrhunski rezultati mogu ostvariti i bez ogromne baze stanovništva. Dva evropska zlata u mlađim kategorijama nisu samo medalje. To su godine planskog rada, jasne strategije i vjere u vlastite ljude.

Znanje možda jeste skupo.

Ali neznanje je uvijek skuplje.

Nije problem ko sjedi u odborima. Problem je kada se na tome sve i završi.

Vrijeme je da više ulažemo u ljude nego u funkcije. Da trenerima damo vrijeme da rade. Da imamo koordinatore i stručnjake koji će svakodnevno biti na terenu, pratiti razvoj igrača i trenera, edukovati, podržavati i graditi sistem.

Da razvoj trenera postane jednako važan kao razvoj igrača.

Jer košarka se ne gradi od danas do sutra.

I vjerom u ljude koje sami stvaramo.