Bruno Šundov: Evropske titule Splita su plod srpske košarke; Josip Bilić mi zgadio košarku

Šunodv bez dlake na jeziku.
Bruno Šundov

foto: Split/ Ivica Čavka

Bruno Šundov bivši košarkaš Splita dao je zanimljivu izjavu.

Sa 221 centimetrom najviši je hrvatski košarkaš u istoriji. Prvi je Hrvat koji je u NBA otišao prije nego što je odigrao ijednu seniorsku utakmicu i prvi hrvatski NBA igrač koji nikad nije zaigrao za reprezentaciju. Jedini je košarkaš u istorijikoji je u istoj sezoni igrao srednjoškolsku i NBA košarku.

U 20 godina karijere igrao je za 37 klubova u 17 zemalja na svim kontinentima osim Afrike i Australije, nigdje se ne zadržavši više od dvije godine, a završio je karijeru tamo gdje ju i započeo, na splitskim Gripama u KK Splitu, koji mu je nakon izbora na NBA draftu najljepše pretvorio u najteže dane života.

“Ja uopšte nisam htio ići, to je početak i kraj priče. Otišao sam zbog spleta okolnosti koje su se događale kroz tri mjeseca nakon drafta. Dan nakon drafta krenuo je “shitstorm”. Svi su znali da sam prijavljen na draft i mislili kako nema šanse da Šundov prođe.

Ali, ja tada nisam imao potpisan ugovor, iako sam u drugome mjesecu napunio 18 godina, a draft je bio u šestom. Klub je dužan, kad napuniš 18, ponuditi seniorski ugovor, bez obzira kakav, na godinu ili pet, makar za jedan euro. Mene to tada nije ni zanimalo, zanimao me samo prvi sljedeći trening, zanimala me samo košarka.

Jutro poslije bio sam s mladom reprezentacijom i ujutro me na doručku dočekao pljesak. Rekli su mi da sam izabran na draftu. Nisam imao pojma, tada nije bilo mobitela. Izabran sam oko četiri ujutro, a doručak je bio u osam. Rekli su mi da ne idem na trening, nego da moram u klub.

Shvatili su da nemam ugovor i nakon što sam prošao na draftu, tražili su me da ga potpišem. Dobro, ali gdje ste bili juče ako sam vam toliko drag? I – kreću sranja, kreću prijetnje suspenzijama. Dva, tri dana nakon što sam prošao na draftu bili su mi najgori u životu, umjesto da se veselim.

Htjeli su da potpišem na sedam godina. Ja se nisam žurio, nigdje mi se nije išlo, ali agent je došao da prije potpisivanja dogovorimo s klubom odštetu. I on je smatrao da nisam još spreman, da je najbolje da ostanem još četiri godine i odem s 22. Odlazio bih u Dalas na Ljetnu ligu, u trening-kampove i potpisao kad budem spreman jer im do tada ni ne treba.

Složili smo se da trebam ostati i dogovorili ugovor da nakon četiri godine imam izlaznu klauzulu za NBA od 1.2 miliona dolara. Dalas bi platio 800.000, maksimalno koliko je smio, ja preostalih 400.000 na rate. Ali, predsjednik Josip Bilić je rekao da ne može, da hoće milion i po.

Na pregovorima su uz mene bili agent, advokat i roditelji. Advokat je pitao koja je najveća odšteta dosad plaćena klubu za igrača. Nisu znali, pa im je on rekao – Toni Kukoč 350.000, Dino Rađa 300.000. Znači, zadržali bi me četiri godine i dobili četiri puta više nego za Kukoča ili Rađu. I nije im bilo dosta. Kažu, milion i po ili nikako.

Kad je advokat spomenuo da nemam ugovor i da mogu jednostavno otići bez ikakve odštete, rekli su da će me u tom slučaju suspendovati iz reprezentacije i da nikad neću za nju zaigrati. Željko Jerkov, koji je tada bio direktor ili nešto, ustao je, nadvio se nad moje roditelje i rekao im: “Ako Bruno sad ne potpiše, pobrinuću se da uništim karijeru vašeg sina.”

Otac mi je tad rekao da radim što hoću, ali da bi se on na mom mjestu maknuo odavde. Mater plače, a Jerkov se diže i baca stolicu u vitrinu s trofejima, svo staklo je razbio, psovao, pitao što mislimo ko smo mi, da oni znaju bolje od nas i da potpišem. Nakon toga sam rekao da neću, da nakon ovoga nema nikakve šanse.

Da su mi sve ponudili dan ranije, bio bih sretan ko malo dijete. Volio sam košarku, a u tom trenutku mi se zgadila. Nisam htio potpisati. Dok smo odlazili, Bilić je vikao mojim roditeljima: “Dok sam ja živ, vaš sin neće igrati za reprezentaciju Hrvatske. Uništićemo ga.”

I stvarno, bio sam triput na pripremama i svaki put otpao kao 13. igrač jer “imamo puno centara”. Svaki put bih proveo ljeto s njima i svaki put otpao jer bih bio peti ili šesti centar. Nakon toga sam im rekao da me više ne zovu.

Igrao sam sedam godina u NBA ligi, bio evropski prvak sa Makabijem, a nikad nisam odigrao ni službene minute za seniorsku reprezentaciju zbog Josipa Bilića, koji mi je onda prijetio. Poslije je bio predsjednik ABA lige i imao je uticaj.

Vidjelo se to i kad sam došao u Cibonu. Velimir Perasović me zvao jer mu je trebala četvorka. Imao sam tada najbolju polusezonu karijere u Rigi, bio prvi strijelac i skakač lige, igrao ludilo. Pristao sam, vraćam se kući, ugovor dvije godine za dobar novac, Bože Miličević oduševljen…Na drugom treningu vidio sam da je Josip Bilić ušetao u dvoranu. Kad je došla utakmica, bio sam 12. igrač. Nekoliko utakmica ništa nisam igrao. Poludio sam jer nema šanse da to prolazim s 28 godina i odlučio otići. Poslije sam saznao da je Bilić uslovljavao Perasoviću – “ili Šundov neće igrati ili ćeš dobiti otkaz”.

On je čovjek zbog kojeg mi se dan nakon što sam draftova zgadila i košarka i KK Split i Gripe. Jednom sam poslije došao pitati mogu li trenirati sat vremena u dvorani dok je prazna pa su mi rekli da se javim upravi. Nakon toga godinama se nisam vratio na Gripe”.

Govorio je i o stanju u bivšem klubu i opšte u hrvatskoj košarci,

“Split je živio u prošlosti, na trostrukom osvajanju evropske titule. Ali, ljudi ne shvataju da je to bio šlag na torti koju su pravili desetak godina. Htjeli da priznamo ili ne, to je bio plod srpske košarke, srpske filozofije koja i dan, danas funkcioniše i zbog toga im skidam kapu. Možda poneku godinu kaskaju, ali uvijek se vrate na vrh, jer se dogovore i slušaju ljude sa najviše iskustva.”

A koji je identitet hrvatske košarke? Na koji način mi igramo? Španci igraju brzo, Grci igraju tvrdo, Srbi igraju na inteligenciju, Amerikanci na fizikalije i individualnu snagu. A Hrvatska? Mi to nemamo. U prošlosti smo imali nešto dobro što je bilo plod srpske košarke, poslije toga ništa.

Zadnja medalja koju je Hrvatska osvojila u konkurenciji od 20 godina naviše bila je moja generacija U-20 reprezentacije, koju je 2001. u Japanu vodio Neven Spahija, a igrali su Mario Stojić, koji je išao u Real Madrid, Zoran Planinić i Dalibor Bagarić, koji su išli u NBA, ja sam već bio tamo, puno igrača je imalo dobre karijere. Nakon toga ništa. Zar to nije žalosno? Nema nas na mapi. Ovog ljeta su gotovo sve mlađe selekcije ispale u B diviziju”, zaključio je on u razgovoru za Index.hr

Hrvat je boje Splita branio u prvoj i posljednjoj sezoni svoje karijere: 1997/1998 i 2017/2018. Najbolje kvote vas očekuju u Meridianbet poslovnicama.

About The Author