Svetislav Pešić: Ne treba gledati NBA, nego fudbal
foto: FIBA
Svetislav Pešić, selektor Srbije je nakon juniorskog svjetskog zlata 1987., evropskog sa Njemačkom 1993. evropskog i svjetskog sa Srbijom i Crnom Gorom, svjetskog srebra sa Srbijom, osvojio i bronzu na Olimpijskim igrama sa Srbijom.
Trenutno je jedna od omiljenih ličnosti u Srbiji. Više “stručnjaci” ne govore, kao nakon Evropskog prvenstva prije samo dvije godine, kada su zaustavljni u osmini finala od Italije, kako je star, kako su mu metode prevaziđene, ali nije prvi na ovim prostorima koga ili slave ili kude.
Pešić je za RTS otkrio da su pripreme pred meč za treće mjesto protiv Njemačke bile specifične zato što su srpski košarkaši imali dvije mentalno izuzetno teške i fizički izazovne utakmice.
“Protiv Australije smo od minus 24 uspjeli da preokrenemo, da igramo produžetak i da dobijemo tu fantastičnu ekipu. Poslije toga je došla Amerika. Sve znamo, navijači znaju, mi znamo… Teško je bilo pripremiti se, bilo je dosta izazovno. Igrali smo na 90 poena i protiv Australije i protiv Amerike. Fantastičan intezitet, fantastične odbrane iako je bilo 90 poena. Ogromna potrošnja”, istakao je Pešić.
Uprkos velikom stresu, kaže da je cilj bio jasan i kako doći do tog cilja.
“Nama je cilj bio da na jednom fantastičnom turniru, najjačem turniru u istoriji Olimpijskih igara, osvojimo medalju, bilo koju. Sve su bile za nas zlatne od samog početka priprema. Kada smo dobili Amerikance u grupi, jasno je bilo da samo treba izabrati put do cilja. Bio je veoma kratak, ali naporan sa svim preprekama koje smo morali da rešavamo”, rekao je Pešić.
Kaže da je igračima čestitao na svemu što su uradili – na utakmici, ali i na ponašanju, timskom duhu i zajedništvu.
“Čestitao sam im na tome kako su ponovo stvorili atmosferu. Osjetili su da jedan drugome trebaju, a kada osjetiš da jedan drugom trebaš, onda se tu povećava drugarstvo. Ponekad se pitaš šta ti sve ovo treba, a onda dođu momci i ponovo te motivišu, a kada je trener motivisan, onda su svi motivisani”, naglasio je selektor Srbije.
Ne krije da je bilo i nesporazuma, ali napominje da se “treba ljubiti tek poslije svega što se desilo”.
“Imamo puno iskusnih igrača, naravno da su oni imali svoje prijedloge, svoje primjedbe, ali pošto sam ja još uvijek trener, moram sve to da sakupim na jedno mjesto. Zajednički je uspjeh, svi smo pomalo doprinijeli, pa čak i ovi koji su bili bolesni. Nikola Jović se čitave sezone pripremao za Olimpijske igre, ali se povrijedio, a onda dobio virus i ispao iz ekipe. Milutinov je imao temperaturu. Na putu do cilja uvijek postoje prepreke”, istakao je Pešić.
Pešić kaže da je bilo i nervoze, ali uvjeren je da je u životu nervozan samo onaj ko hoće nešto da napravi. Kaže da je zadovoljan kako je tekao kompletan put do medalje, od početka priprema i odlaska na turnir u Abu Dabiju, prema kojem je bio skeptičan.
“To je bio naporan put. Neki su, a i ja sam sebi postavljao pitanje da li je uopšte dobro da idemo tamo. Druga klima, kratko smo tamo, a dugačak put, ali sada se vidi da nam je koristilo. Nikada ne bih igrao protiv slabijih u pripremnom periodu zato što ne dam slabijima da se uče na nama. Amerikanci su jači od nas, imaju više potencijala i nama je odgovaralo da vidimo gdje su u odnosu na nas, šta bismo mogli da uradimo kada dođu zvanične utakmice”, objasnio je Pešić.
Napominje da su u pripremi utakmice sa Amerikancima u polufinalu, kada su članovi stručnog štaba otvorili sve “knjige” i skautinge i analizirali prethodne mečeve, prvi put otkrili stvari koje nisu ranije vidjeli.
“To je pomoglo nama u stručnom štabu i igračima da donosimo drugačije odluke u pripremi za utakmicu sa Amerikancima u polufinalu. Te pripreme su bile kratke, intenzivne, ali uspješne. Uvijek je lijep osjećaj kada posljednju utakmicu pobijediš, pa ideš kući sa osećajem pobjednika. Pobijedili smo, sretni smo i zadovoljni”, naglasio je Pešić.
Na pitanje da li je ikada u karijeri bolje vodio utakmicu nego protiv Amerikanaca u polufinalu, Pešić ističe da ih je sigurno bilo, ali da se u sportu prošlost ne računa, već samo ono što je danas i ono što tek slijedi.
“Bilo je dobrih i teških utakmica. Bilo je grešaka trenera, bilo je dobrih odluka trenera. Stvarno smo uspjeli da ih skinemo do kraja, da tačno znamo kako da sakrijemo naše slabosti, a istaknemo prednosti. Te dvije utakmice sa njima su nam stvarno pomogle da vidimo šta bismo mogli da promijenimo, ali da ostane u okviru našeg koncepta napada i odbrane, da ne izmišljamo toplu vodu i da se ne bavimo previše Amerikancima, ali da ipak na neki način prilagodimo naš napad i našu odbranu na ono što smo vidjeli i otkrili”, objasnio je Pešić.
Ne krije da je cilj uvek bio da se Amerikanci napadnu ispod koša jer Srbija tu ima najboljeg igrača na svijetu, ali i, kako napominje, Filipa Petruševa, koji je u sjajnoj formi i ima veliko samopouzdanje.
“Pitanje je bilo kako im gurnuri loptu ispod koša i napraviti balans između unutrašnje i spoljne igre i kako promijeniti ritam da se ne igra samo gore-dole, nego da pronađemo balans između tranzicije, kontranapada i igre pet na pet. Zašto pet na pet? Zato što Amerikanci igraju drugačiju košarku, teško se snalaze bez lopte i nervozni su kada nemaju dovoljno loptu u rukama.
Kako im oduzeti posjed? Odbranom, prije svega, i dobro organizovanim napadima u igri pet na pet. To je bilo dobro. Dok smo imali snage, izdržali smo. Moram da priznam, ponestalo nam je snage na kraju. Izgubili smo malo organizaciju igre, a nismo mogli to da nadoknadimo nekom intenzivnijom odbranom i oni su to iskoristili”, objasnio je Pešić.
Na pitanje koliko mu je u pripremi utakmica pomogao Nikola Jokić i kako je uopšte trenirati takvog igrača, Pešić kaže da je to najlakši posao.
“On je jednostavan dečko, posvećen ekipi, posvećen košarci do kraja. Ako odluči da igra, onda je tu 100 odsto, i za vrijeme treninga i pre treninga i poslije treninga, spreman za svaku vrstu komunikacije, spreman da odgovori na svaki problem. Ima ogromno iskustvo iako još treba da igra. Isto tako i Bogdan Bogdanović, isto tako i Vasilije Micić.
To su sve igrači koji imaju ogromno iskustvo, trenirali su ih najbolji treneri i naravno da se njihovi stavovi, primjedbe i predlozi uzimaju na sto i analiziraju. Nakon toga se donose odluke”, naglasio je selektor Srbije.
Priznaje da je na početku karijere možda i mislio da mu se tako ugrožava autoritet, ali kaže da se sa godinama puno nauči, pa je i on razumeo da je trener tu zbog igrača.
“Nije dobro da trener bude iznad ekipe, ali je istovremeno važno da igrači znaju ko je najvažnija osoba, a to je trener, i da prate ono što od njih traži, ali trener ne smije da bude iznad ekipe. Dio našeg uspjeha je što smo uspjeli da napravimo taj balans i da se razumijemo veoma dobro”, smatra Pešić.
Na konstataciju da su svi igrači igrali sjajno tokom cijelog olimpijskog turnira, a da neki, kao što su Aleksa Avramović, Ognjen Dobrić i Filip Petrušev, nigdje ne igraju tako dobro kao za reprezentaciju, Pešić kaže da je važno što u nacionalnom timu imamo osam igrača koji su ista generacija, rođenih 1994. ili 1995. godine.
“Bogdanović je nešto stariji, Petrušev je nešto mlađi. Svi ostali su, njih sedam ili osam, ista generacija. Igrali su puno zajedno u svim selekcijama, poznaju se i generacijski se veoma dobro razumiju. Znaju šta su im prioriteti u životu. Postali su vrhunski profesionalci, u smislu posvećenosti. Kada su riješili da igraju za reprezentaciju, u tih mjesec i po ili dva više ništa ne postoji, samo je foksu na treningu, na odmoru, na terapijama, na sprovođenu zadataka koje treneri postavljaju. Onda je nama u stručnom štabu mnogo lakše. Najvažniji dio našeg zajedništva je ta generacijska blizina i zajednički interes i prioriteti”, uveren je Pešić.
Selektor Srbije smatra da je olimpijski turnir u Parizu bio apsolutno najjači u istoriji, ne samo zbog toga što je igrala, kako tvrdi, najbolja američka reprezentacija svih vremena.
“Ne upoređujem sa reprezentacijom iz 1992. Ja sam tada bio sa Nijemcima na Olimpijskim igrama i veoma dobro znam, kao što svi znaju, vrijednost te ekipe, ali nikada ne želim da upoređujem. Ono je bilo drugo vrijeme, druga košarka. To je bilo 1992. Koja je ovo godina? Pola vijeka je prošlo. Košarka je fantastično napredovala i u individualnom kvalitetu i u atletici i u taktičkom delu, ali ono što je najviše napredovalo, to je košarka van Amerike.
Postala je globalan sport, kao i fudbal, i danas nema grada u bilo kojoj državi gdje košarka, zajedno sa fudbalom, nije najpopularniji timski sport. Košarka van Amerike se apsolutno približila najboljoj košarci koju danas imamo, a to je još uvijek američka, prije svega NBA košarka”, siguran je Pešić.
Naglašava da nije tačno da američka reprezentacija nije motivisan na velikim takmičenjima i da to pričaju samo oni koji ne znaju suštinu – da je košarka van Amerike strahovito napredovala i da se “okean” između Evrope i Amerike suzio.
“Povećao se apsolutno značaj i kvalitet evropske košarke. Kada gledate utakmice Evrolige i kada gledate utakmice NBA lige, drugačije se igra, drugačija je košarka, ali ukupno gledano, ogroman je kvalitet košarke koju gledamo u Evroligi. Ništa to nas kojima je košarka život ne iznenađuje”, istakao je Pešić.
Na konstataciju da nisu napredovali FIBA i suđenje na reprezentativnim takmičenjima, što se najbolje vidjelo u duelu Srbije i selekcije SAD, Pešić kaže da FIBA ulaže u edukaciju sudija, ali da nije dobro što FIBA i Evroliga, u interesu košarke, ne mogu da pronađu način saradnje.
“Vidimo već nekoliko godina i na nekoliko takmičenja šta se dešava. Ja ne kažem da su sudije koje sude Evroligu bolje od sudija koje sude FIBA takmičenja, ali očigledno je da imaju daleko više iskustva. Sude teške i značajne utakmice, sude najboljim igračima Evrope i sigurno je da saradnju između kancelarija Evrolige i FIBA, kada je u pitanju suđenje, treba unapređivati”, apelovao je Pešić.
Savjetuje da ne treba gledati šta radi NBA, već primeniti iskustva i modele fudbalskih takmičenja u Evropi.
“Fudbal je najveći biznis na svijetu što se tiče sporta, a taj biznis kreće iz Evrope. Sa aspekta organizacije i svega ostalog, pa i suđenja na kraju, samo treba da gledamo šta oni rade, da sa njima sarađujemo i njihova iskustva na evropskom kontinentu malo prenesemo na košarku. NBA je uvijek tu, ali mi smo ipak, moramo da priznamo, geografski, tradicionalno, istorijski, po mentalitetu, po načinu kako shvatamo vrhunski sport, ipak u Evropi i to se prilično razlikuje. Nadam se da će u budućnosti utakmice kao što su polufinale Olimpijskih igara suditi najbolje sudije”, konstatovao je Pešić.
Na pitanje koje će momente iz Lila i Pariza najduže pamtiti, Pešić kaže da je najljepše ono što se dešavalo prije i poslije utakmica.
“Srećan sam i ponosan na igrače, na stručni štab, medicinski tim i sve ljude koji su pomagali tokom turnira. Ponavljam se, ali ogromno je zadovoljstvo što idemo iz Pariza sa pobjedom. To daje veliko zadovoljstvo i motivaciju. Ono što se dešavalo prije i poslije utakmice, to je najlepši dio dana. Ponekad popijemo i neku čašu vina. U Francuskoj se pije francusko vino i to nismo željeli da propustimo. Do sitnih sati, do dva ili tri, gledali smo utakmice, pa onda spucamo flašu vina i lakše zaspimo”, ispričao je Pešić.
O najtežim trenucima na olimpijskom turniru i četvrtfinalnoj utakmici protiv Australije, kada su “kenguri” imali i 24 poena prednosti, selektor Srbije kaže da se nije uplašio.
“Nikada se ne plašim. Ja nemam pravo da se plašim niti da se radujem, nažalost. Ja sam unutra sto odsto. Možda na početku karijere to nisam razumeo, ali kasnije sam naučio da sam tu zbog igrača i da njima moram da pomognem. Imam pravo da se ponekada na nekoga naljutim, ali to je sastavni dio života. Uvek sam do kraja unutra, fokusiran na moje zadatke koje sebi postavljam, na plan igra jer znam da ljudi koji su sa mnom očekuju pomoć od mene”, objasnio je Pešić.
Upitan da li ostaje selektor Srbije i koji su mu planovi za budućnost, Pešić tajanstveno odgovara da ni sam ne zna.
“Nemam razloga da se pravim važan, ali stvarno ne znam. Ponekad se, moram da priznam, pitam šta će meni sve ovo, ali onda dođu igrači, dođe taj proces. Kada se izgubi utakmica, novinari te pitaju, kao nešto bi hteo da kažeš važno, a onda je rezime te konferencije, pročitaš u novinama, dobar je trener, ali nije dovoljno motivisao ekipu.
Pošto ne znaju suštinu ili ne ulaze duboko u razloge poraza, kažu nije dovoljno motivisao ekipu i zato se izgubilo, ali niko nikada ne pita ko motiviše tog trenera. Pa i on živi od neke motivacije. Trenera motivišu igrači, niko više. Svaki trener posle uspješnog treninga odlazi kući srećan i motivisan za sledeći napor. Ovo je za mene bilo veliko zadovoljstvo. Bilo je i prepreka, bilo je problema, ali uvijek nađemo neko rješenje”, rekao je Pešić.
O budućnosti srpske košarke i takmičenjima koja već naredne godine očekuju reprezentaciju, selektor Srbije kaže da nije važan jedan čovjek, već sistem i strategija. Napominje da ponekada nije ni važno da li je reprezentacija osvojila medalju.
“Imamo velikih problema i to moramo da priznamo. Ciljevi su nam veliki, velika je popularnost košarke u Srbiji. Velika je odgovornost svih ljudi da počnemo da razmišljamo na neki drugi način. Ne želim nikoga da prozivam, ja sam dio tog procesa, ja sam deo te strategije i ja se osjećam ponekad poraženim jer na sve što govorim kada je u pitanju košarka u Srbiji svi klimaju glavom, a rezultata nema. Nema ni pokušaja, nema akcije.
Mi nemamo našu ligu, jedina smo košarkaška zemlja koja nema svoju ligu. Uspjeh košarke u jednoj zemlji prije svega zavisi od sistema takmičenja, a naš sistem je totalno prevaziđen. Zamajavamo svijet i govorimo o sistemu takmičenja na nivou Evrope, kao on je upitan, a naš sistem takmičenja je prevaziđen i moramo pod hitno da ga mijenjamo. To će zavisiti ne samo od Košarkaškog saveza i ljudi iz malih klubova, to će prije svega zavisiti od Crvene zvezde i Partizana kao naših najboljih košarkaških klubova”, zaključio je Pešić.
Najbolje kvote vas očekuju u Meridianbet poslovnicama.
About The Author
