Boriša Simanić: Reprezentacija je za mene svetinja, a posebna draž Đoković na dočeku

Boriša Simanić je sportski junak 2023. godine. Reprezentativac Srbije ujedinio je sve ljubitelje košarke, ne samo u Srbiji i regionu, već i širom svijeta koji su imali samo jednu želju da ga opet vide na terenu.

Pokazao je krilni centar da je za njega igranje za nacionalni tim svetinja. Još od prvog poziva sa 14 godina uvijek se rado odazivao pozivu u najdraži dres i dolazio na okupljanja. Niko nije ni slutio da će zbog duela tokom meča protiv Južnog Sudana na Svjetskom prvenstvu u Manili ostati bez jednog bubrega i da će mu u tim momentima biti i život u opasnosti.

Odlična reakcija doktora Dragana Radovanovića spriječila je dodatne komplikacije i Simanić je sad u fazi oporavka. Vedar, privatno veoma kulturan i opušten tražio je da intervju bude u prijateljskom tonu, bez persiranja.

Ono što je u ovom momentu najvažnije i što je prvo pitanje svih koji sretnu reprezentativca Srbije i košarkaša Saragose je kako ide oporavak.

“Najbitnije je da se osjećam super. Sve ide prema planu za ovaj period, tako da je sve dobro. Dobio sam poseban plan ishrane i izbacili smo so, mogu da jedem samo 100 grama proteina dnevno i toga se držim. Organizam se sad privikava na ovu situaciju. Sad čekam nove analize nakon kojih ću jasnije znati koji su dalji planovi. Striktno se pridržavam svega i zaista se nadam da ću opet igrati košarku”, rekao je Simanić za “Glas Srpske”.

Ljudi zaista cijene žrtvu koju si podnio igrajući za nacionalni tim. Nije čudo da dobiješ najveće aplauze gdje god se pojaviš. Od dočeka na balkonu do dodjele priznanja. Kako si se osjećao prilikom izlaska na dočeku košarkaša i kada te zagrlio Novak Đoković?

“Posebna draž je bila što je Đoković bio na dočeku. Biti sa njim na balkonu je neprocjenjivo još kad smo vidjeli njegovu reakciju i koliko mu je to značilo. Bili su i basketaši čini mi se. Kažem čini mi se, jer tih dana nisam znao gdje je lijevo, sve mi je bilo mutno nakon pet dana u bolnici. Doček je bio nešto sjajno, uspomena za čitav život. Tek kasnije sam postao svjestan svega što se dešavalo.

Posebno što je Novak bio sa nama, svi znamo kolika je on zvijezda i još kad je zaplakao. Sve je bilo veoma emotivno. Svi mi sportisti smo sanjali o tome da osvojimo medalju za svoju zemlju i da imamo doček. To je želja svakog ko počne da se bavi sportom da to doživi, tako da sam uprkos povredi bio presrećan”.

Zoran Nikolić napustio Igokeu, karijeru nastavlja u ABA 2 ligašu

Vjerujem da ne voliš da se prisjećaš dešavanja iz Manile. Saigrači su nakon osvajanja srebra isticali kako ih je upravo tvoja poruka dodatno motivisala. Kako si u tim teškim trenucima u bolnici uspio da misliš na saigrače?

“Nakon što su me odveli u bolnicu, saigrači su bili smušeni. Nisu spavali dvije noći, izgubili su od Italije i sve to ih je sigurno pogodilo. Razmišljali su o meni. Mi smo tim koji je sve prošao zajedno i čim sam došao sebi tražio sam telefon da im pošaljem poruku. I ranije je doktor sve prenosio, ali želio sam lično da im se javim da se uvjere da je sve dobro.

Prvi put kad sam želio da im pošaljem zaplakao sam i nisam uspio, svako pomjeranje me boljelo. Ostavio sam telefon nakratko i onda uspio u drugom pokušaju da pošaljem poruku. Kasnije su mi rekli da im je to baš puno značilo”.

Taj potez su baš i saigrači često isticali kao jedan od presudnih u borbi za medalju. Kako si ti uopšte preživljavao te dane?

“Prva stvar koju sam pitao dok sam bio u bolnici kad bi došli doktor Radovanović i Dragan Tarlać bila je ne kako sam, već jesmo li pobijedili. Njihove pobjede su mi puno značile. Uspio sam da se oporavim pa sam kasnije gledao meč protiv Kanade i finale.

Znamo se zaista dugo i od prvog dana smo se uklopili u pravi tim. Radili smo baš dobro i ta povreda ih je malo poremetila, ali su pokazali snagu i uspjeli su da se vrate. Zaista je to sjajna grupa momaka čiji rad je nagrađen medaljom”.

Na prvenstvo u Manilu ispraćeni ste sa skepsom. Niko nije očekivao veliki rezultat.

“Ne pratim inače previše društvene mreže, ni medije, ali svjestan sam da očekivanja pred šampionat nisu bila velika. Jednostavno veliki broj otkaza je uticao na to i skinuo je možda i pritisak sa nas. Zbog toga mi je još draži uspjeh reprezentacije, jer smo pokazali koliko vrijedimo i koliko u suštini znači kad imate tim. Mada svi su malo i potcijenili selektora Svetislava Pešića. Ipak je on jedan od najiskusnijih selektora i dugo je u svjetskom vrhu.

Nametnuo je timski duh, svako je prihvatio svoju ulogu. Nikome nije bila bitna minutaža, već samo da igramo dobro i pobjeđujemo. Igramo za reprezentaciju, za svoj narod a to ima posebnu draž”.

Često spominješ da je presudio tim. Kako se uopšte gradila ta dobra atmosfera u ekipi?

“Odmah na početku priprema napravili smo zajedničku grupu i u njoj imamo svoje interne šale, pa tako pripreme padaju lakše i zanimljivo je. I kroz to se gradi timski duh. Bogdanović je kapiten na terenu, ali i u svlačionici gdje pušta muziku, najčešće našu”.

Mihailo Pavićević: Bila je ovo najteža utakmica u mom životu, miševi treba da znaju da mi srca imamo dovoljno za sve i za ljubav i za druge stvari

Uspjeh u Manili će sigurno puno značiti za srpsku košarku posebno nakon nekoliko godina bez uspjeha. Ponovo se vratio taj kult, košarkaši su opet cijenjeni?

“Igranje za reprezentaciju je čast i tu za mene nikad nije bilo dileme. Ne možemo svi da idemo na velika takmičenja, a posljednja je odluka selektora. Zbog toga je bitna hemija u timu. Prošle godine pred Evropsko prvenstvo posljednji smo otpali sa spiska Ognjen Dobrić, Filip Petrušev i ja. Sigurno je da ti bude teško, ali jedino što želiš je da ostali momci naprave uspjeh”.

“Karijeru si počeo u Republici Srpskoj nakon što je porodica po završetku rata izbjegla u Bratunac. Sjećaš li se tih početaka?

“Otac i stric su bivši košarkaši, tako da je to bila ljubav na prvi pogled. Čim sam prohodao tražio sam loptu. Otac je igrao za klub u Bratuncu čini mi se da se zvao Vihor i išao sam s njim. Na treningu sam se zaigrao s loptom. Trener Dragan Ilić je zatim tražio da ostanem i treniram i tako je sve počelo. Naravno na startu mi je sve to bila igra, uživao sam u svakom momentu”.

Veoma mlad si otišao od kuće u Budućnost iz Bijeljine. Kako je tada bilo otići od porodice?

“Na takmičenju me primijetio trener Dario Čojić. On je insistirao da odem u Bijeljinu i onda sam sa 12 godina počeo ozbiljnije da treniram i radim. Bilo je teško na početku, veoma sam vezan za porodicu, a trebao sam u tim godinama da odem od njih. Godinu dana sam stanovao kod trenera i tek nakon toga je došla majka.

I dalje sam košarku gledao kao igru, ali je Dario bio baš posvećen, vrijedno smo radili i napredovali. Znao je baš kako da radi sa mlađim kategorijama i da prepozna talente. Radili smo naporno tri godine, napredak je bio očigledan, a sve više sam shvatao koliko je odricanja potrebno da bih imao uspješnu karijeru”.

Malo je nedostajalo da i u juniorskoj konkurenciji završiš u Španiji, kao da ti je bila suđena.

“Imali smo mini-kup u Španiji i na njemu sam se baš pokazao i skrenuo pažnju njihovih klubova. Prvo sam dobio poziv Baskonije, onda i Barselone, ali se nešto nisu dogovorili s roditeljima. Nisam bio opterećen time, smatrao sam da imam još vremena. Onda se naredne godine javila Zvezda za koju navijam. Igrali su nekoliko puta protiv nas u Bijeljini. Konačan dogovor je postignut tokom priprema kadetske reprezentacije.

Roditelji su me dovezli na okupljanje, a selektor kadetske reprezentacije bio je Vanja Guša koji je tad bio i trener kadeta Zvezde. On me dodatno preporučio kod uprave kluba i predsjednika Nebojše Čovića. I oni su brzo reagovali, zvali roditelje koji su krenuli kući. Bukvalno su se sreli na pumpi i dogovorili oko prelaska. Mene su pitali da li želim i ja sam odmah rekao da može, jer sam navijač Zvezde Praktično sam već tad ispunio san”.

Igranje u Zvezdi nosi veliki pritisak, kako medija i navijača. Osvojili ste juniorsku Evroligu, zatim izgubili dva finala, a ti si bio MVP. Kako si se nosio s pritiskom koji je donio prvi tim i sa velikim očekivanjima?

“Nisam nikad bio u tom fazonu pritiska, ne čitam medije, nisam ni tada obraćao pažnju na bilo šta osim na svoju igru. Prve godine sam igrao za kadete pa sam išao na kaljenje u FMP, pa sam onda priključen prvom timu sa 17 godina. Trebalo je vremena da se priviknem”.

Zvanični debi u Evroligi imao si na gostovanju protiv Reala. Prvo pa vrhunski meč.

“Utakmica protiv Reala ću vječno pamtiti. Luka Mitrović se povrijedio pred utakmicu, ostali smo Marko Tejić i ja na poziciji tako da sam dobio šansu. Odigrao sam dobro i puno mi je značilo da mogu da igram sa vrhunskim košarkašima. Luka se kasnije oporavio i dobio prednost, jer je u tom trenutku bio bolji, iskusniji.

Dosta su mi značili savjeti starijih igrača. Branko Lazić mi je dosta objašnjavao oko odbrane, ali nisam baš bio zainteresovan. Šalim se, naravno, pomagali su mi dosta da shvatim šta se od mene traži”.

U Crvenoj zvezdi si bio član ekipe koja je osvojila tri titule šampiona ABA i lige Srbije. Najbolja sezona je definitivno bila pod vođstvom trenera Milana Tomića, kada si dobio pravu šansu.

“Definitivno najbolja sezona je bila ta pod Tomićem koji je bio ne samo odličan trener već i psiholog. Igrao sam u kontinuitetu, dobio pravu šansu što je za mene bilo najvažnije u tom periodu. Imao sam slobodu u igri, povjerenje trenera i onda je sve bilo lakše.

Sigurno da je to bila jedna fantastična sezone koju smo počeli osvajanjem ABA Superkupa, a završili titulom u onom finalu protiv Budućnosti. Svi znamo kakva je atmosfera vladala u tim finalima, a to je jedna od najdražih trofeja”.

Nakon sezone u Megi otišao si u špansku Saragosu.

“U početku se nisam snašao. Nova zemlja ljudi, stil košarke. Prva godina je svima najteža. Ipak, od dolaska Stefana Jovića sve se promijenilo. Dosta je uticao ne samo na igru ekipe, već i na moje partije i puno je lakše kad imaš nekog svog. Drugi dio sezone posebno finiš sam odigrao fenomenalno. Baš sam bio zadovoljan partijama”.

Većina sportista obožava Španiju zbog kvaliteta lige, ali i mentaliteta. Koliko je tačno da se manje trenira u toj zemlji i kako si se privikao na pravila, posebno kod izvođenja lopte?

“Liga je zaista sjajna. Svako svakog može da dobije. Prošle godine dobili smo Real kući, Barselonu, Valensiju. Igra se veoma brzo, tako da mi je trebalo vremena. Kad sam došao, uveli su da ne moraš čekati sudije da izvedemo loptu kako bi ubrzali igru. Bilo je tu komičnih scena gdje se nismo snalazili kako treba. Svi čekaju na sudiju, a već na drugoj strani primaš koš. Na startu su sve ekipe dosta primale poene, kasnije smo se naviknuli. Što se tiče treninga nema opuštanja.

Ekipe imaju po dva treninga, ali generalno kod njih je sve opuštenije. Nema tog pritiska kao kod nas. Sport za njih nije pitanje života i smrti, već uživanje. Pune su dvorane, navijači sjede uživaju aplauzi su za svaki dobar potez. Puno mi znači što vidim da me se saigrači i navijači često sjete i upute poruke za oporavak”.

Često ističu da je Španija idealna zemlja za život.

“Zaista je tako. Saragosa je veliki i lijep grad sa nekih 800.000 stanovnika. Šteta samo što nije na moru, hahaha, ali lijepo je vrijeme cijele godine. Fudbal je definitivno sport jedan, ali vole mnogo i košarku. Imaju tu sportsku kulturu, a posebno su ponosni na uspjehe reprezentacije”.

Boriša Simanić je oporavak iskoristio da se bavi i humanitarnim radom. Tako je uručio poklone školi “Vuk Karadžić” koju je pohađao u Bratuncu, a zatim i poklone djeci sa Kosova i Metohije. Tokom boravka u bolnici upravo je sa Kosmeta dobio brojne poruke za brz oporavak. Prilikom dodjele paketića Simanić je i zaplakao.

“Drago mi je da mogu da im pomognem. Ako mogu makar nakratko da ih usrećim, uvijek ću biti tu. Bilo je emotivno i u školi i sa mališanima s Kosmeta i njihov osmijeh nema cijenu”, poručio je Simanić.

Najbolje kvote vas očekuju u Meridianbet poslovnicama.

About The Author