Jokić: Bolje je od trkaćih konja

Nikola Jokić opisao je svoj početak karijere do tančina. Objasnio je kako se igra košarka u Srbiji, a kako u NBA.

Srpski košarkaš je poznat kao neko kome nije prioritet odnos sa medijima. Uradi ono što mora, a njegovi intervjui su zaista rijetkost. Ipak Jokić je opisao svoju karijeru od početka za theplayerstribune.com. Naravno morali su biti pomenuti i konji.

Za mene je sve bilo oko konja.

Oduvijek sam volio košarku, ali kad sam bio mali – čak i kad sam imao 13 i 14 godina – išao sam na konjske trke. Nisam ni trenirao toliko košarku. Otišao sam u konjušnicu, samo da budem konjušar. To je bio moj život, trkao sam se. Ne profesionalno, nego amaterski. Čak sam jednom bio četvrti. Bio je to lijep hobi.

Košarku počinjem svakodnevno trenirati tek na posljednjoj godini u rodnom Somboru. Lijepo je. Možete ga guglati. Nalazi se na sjeveru Srbije. Shvatio sam da od košarke mogu živjeti. To može biti moj posao i moja ljubav u isto vrijeme. Znao sam da mogu biti dobar – nisam znao da mogu biti u NBA. Ali možda Evropa.

Dok odrastam, gledam reprezentaciju, jer kad si klinac u Srbiji, to ti je cilj. Nisam toliko pratio NBA, jer su u Srbiji utakmice u 3 i 4 ujutro. Kad je izašao YouTube kad sam imao 15 godina, gledao sam Magica zbog njegovog prolaska, Hakeema zbog njegovih post poteza i Jordana. Jer on je Jordan.

Ali kad sam bio klinac, samo sam gledao svoju braću. Igraju i košarku. Imali smo neke terene vani u našem rodnom gradu. Kad bi oni igrali na tim terenima, ja sam kao mala beba gledala sa svojom dudom. Ja miješam pomalo od oba. Jedan je talentovan, jedan je stvarno jak. Malo sam talentovan, a pomalo i jak.

Naš stan je bio stvarno malen. Imali smo dve sobe: kuhinju, kupatilo. Bili smo to moja mama, tata, ja, moja dva brata i moja baka. Uvijek je bila puna kuća. Došla su i moja braća – zapravo rođaci, ali mi ih u Srbiji zovemo braća. Uvijek je bila puna kuća ljudi, i uvijek smo se zezali. Bili smo luda djeca. Pravili smo mnogo buke.

Imali smo čak i mali košarkaški koš u stanu, a moja su se braća igrala sa mnom kad sam bila mala. Komšija iz prizemlju uvijek bi došao gore i žalio se da pravimo previše buke.

Kad sam počeo igrati, bio sam stvarno debeo, a još nisam bio toliko visok. Igrao sam centra, ali igrao sam i playa. Driblao sam loptu po cijelom terenu. Ja samo igram iz zabave, znaš? Ali one godine kad sam napunio 16 godina, osjećao sam da stvarno mogu igrati. I to je godina kada sam iz svog malog grada Sombora otišao u veći grad, Novi Sad.

U Srbiji, igraš za klub i ideš u školu, oni su odvojeni. Nije kao u Sjedinjenim Državama, gdje igraš za tim svoje škole. No, svake godine sve škole u Srbiji imaju po jedan turnir u košarci. Igrao sam za svoju školu u Novom Sadu i osvojili smo turnir.

Prve dvije utakmice u višoj, juniorskoj ligi odigrao sam jako dobro. Iz beogradskog kluba KK Mega Basket su me vidjeli i pozvali me te ostali u kontaktu sa mnom te polusezone. Onda iduće polusezone idem u Megu.

Evropa i NBA su potpuno različite košarke. Kad vidite rezultat u Evropi, to je kao 50-58. I to je bila dobra utakmica. Ali ovde vidite da utakmice 100 ili 120 poena. U Evropi igraju jako jaku obranu. Ako ekipa postigne 80, to je loša obrana. Samo želimo igrati dobru obranu. U napadu imate slobodu napada ako ste otvoreni. Svi mogu šutirati. Ako je na satu 20, možete šutati ako ste otvoreni. Trener je htio da igramo obranu, a onda trčimo, trčimo, trčimo. Ali…nismo bili tako dobri u odbrani. Bili smo jako talentovani i mogli smo pogoditi, ali nismo se mogli tako dobro braniti.

Prošle godine bili smo u finalu Kupa države protiv Zvezde. U Evropi, pogotovo u Srbiji, navijači su ludi, pogotovo protiv Zvezde ili Partizana. To su najveće ekipa sa velikom istorijom u Srbiji. Kad igraju međusobno, to se zove “derbi”. Igrao sam u Oaklandu, San Antoniju, Oklahoma Cityju i Utahu. Utah Jazz ima stvarno dobar domaći teren. Ali u Evropi, mislim da ima više strasti. To je njihov život, biti navijač te ekipe.

Protiv Zvezde je cijela dvorana bila protiv nas. U tunelu ste i čujete “dum, dum, dum” bubnjeva i stvarno je intenzivno. Magla je bila po celoj dvorani, navijači su vrištali, navijali celu utakmicu.

To je bilo ludo, jer smo bili najmlađa ekipa. Nisu nas poznavali. Svi su nas zviždali, a ja sam rekao: “Ti nas čak ni ne poznaješ! Kladim se da svi vi ne poznajete naših 12 igrača na terenu.”

Zapravo mi je nedostajao koš za pobjedu. U trenutku sam pomislio “O čoveče! Nedostaje mi šut za trofej! Prvi put u istoriji kluba!” Bio sam malo potišten, ali nakon te noći više nisam o tome razmišljao.

Svaki mladi evropski igrač, to je kao tradicija: morate igrati Evroligu dvije godine, a zatim otići u NBA. Ali isprva nisam razmišljao o NBA. U drugom delu moje posljednje sezone imali smo neke kontakte s Nagetsima. Mislio sam da ću možda uspjeti, jer sam mlad. Mogu se razvijati kao NBA igrač, a ne kao evropski igrač.

Zapravo, spavao sam kad su me Nagetsi izabrali.

Moj brat je imao proslave i šampanjac, i nazvao je da mi kaže. Podigao sam slušalicu, ali stvarno nisam slušao. Samo sam mu rekao: “Hajde, čovječe, spavam.” Zatim sam spustio slušalicu. Tako sam čuo sljedeće jutro.

Nisam mislio da će to biti velika stvar. Mislio sam, draftovali su me i ostao sam još jednu sezonu u Evropi. Nisam mislio da ću odmah doći u NBA.

Barselona, jedna od najboljih ekipa u Evropi, došla me gledati, a ja sam odigrao najgoru utakmicu ikada. Mislim da sam dao četiri poena i možda je to bio znak da Evropa nije za mene. Na kraju te sezone pozvali su me Nuggetsi i rekli da me žele u svojoj ekipi.

Odjednom je sve drugačije. Sve.

Svlačionice, treninzi, sobe sa tegovima, ljudi. Imamo oko 10 trenera. Stil igre sa puno trčanja. Posebno za velike momke, ako možete brzo trčati, bićete stvarno dobri u ovoj ligi.

Najbolji dio je putovanje. S Megom putujemo autobusom, otprilike 10 sati. Nije dobro za velikog tipa poput mene. Sada su sve avioni.

Čak je i igra drugačija. U Evropi imate 4 četvrtine, 10 minuta. Ovde su 4 četvrtine i 12 minuta. Ovde u stvari imate jednu četvrtinu više od Evrope.

Jedna stvar koja se za mene nije promijenila je strast.

Vidjeli ste nekoliko puta kada me drugi igrači vuku ili zgrabe za nogu. Volim takvu igru na košarkaškom terenu. Ovako igramo u Srbiji. Prošle godine sam dobio i jedan, i samo sam počeo vikati, uzbuđen. I tip me samo gurnuo, pa sam pao i napravio flip. Moji saigrači počinju borbu za mene. To je ono što želim nastaviti raditi. Ne da se svađamo, već samo da unesemo strast u igru. Ne želim da košarka bude samo posao. Samo želim zadržati tu strast.

Bolje je od trkaćih konja.

About The Author