Svetislav Pešić: Neće biti smjene generacija, mlade igrače volim da osjetim, da mi prođu kroz ruke

Novi selektor Srbije za Mozzart Sport govorio i o tome kako Srbi brzo zaboravljaju, kako mladima nedostaje strpljenja, pa i strancima u srpskoj reprezentaciji i ligi.

Četiri godine reprezentacija Srbije ne zna za medalju. Biće i peta, sve do Evropskog prvenstva 2022. Dovoljno je to simptoma da se uključi alarm, te da se u pomoć pozove doktor Svetislav Pešić. Novi selektor je u intervjuu za Mozzart Sport pokušao da uspostavi dijagnozu srpske košarke. Vidjećemo tek da li će uspeti da prepiše i pravu terapiju. Ali iz reči popularnog Karija izvire veliko samopouzdanje. Zna šta želi, ali i šta ne želi. Ne želi radikalne rezove, površne priče i prazna obećanja. Poziva i javnost i navijače da realno sagledavaju ukupnu sliku.

Da se sjete da više ne živimo u SFRJ. Pa i da se smjena generacija o kojoj se uveliko priča već godinama nikad ne odvija na takav način. Da za mlade treba strpljenja. Za one nešto starije razumijevanja. I baš zato ističe: smjene generacije neće ni biti, iako je svjestan da bi navijači najviše voljeli da čuju koga će Pešić odmah precrtati i kojeg igrača istog sekunda lansirati u košarkaške visine. Nerealno.

“Smjene generacije sigurno neće biti. Dolaziće neki igrači, neki će završiti karijere. Kao što sam ja išao kod Saleta Đorđevića, igrao je tada u Madridu. Razgovarali smo da igra za reprezentaciju, bio je kapiten. On je rekao da ne može više, da ga sve boli, da nađem neke mlađe, da može da pomogne na neki drugi način. Sve ima svoj kraj. Ali smjena generacija se neće sigurno dešavati. Napravićemo balans, mladih i iskusnih igrača. Na taj način se pravi pobjednički tim“, kaže Pešić , samo nekoliko dana nakon što ustoličen na mjesto selektora Srbije.

Konkretnu priču o imjenima izbjegava. I uporno ponavlja: košarku ne igraju pojedinci, već tim. Pa na konstataciju da ipak naslijeđuje ekipu čiji nukleus čine MVP regularnog toka NBA lige Nikola Jokić, MVP Evrolige Vasilije Micić, MVP regularnog toka Evrokupa Miloš Teodosić, pa i MVP Jadranske lige Filip Petrušev, novi selektor još jednom upozorava: nemojmo da preskačemo korake.

“Da vam kažem, nukleusa tima nema, ne postoji. Treba to razjasniti navijačima. Ozbiljna reprezentacija nikada nije bila sastavljena od 12 najboljih igrača, već je bila sastavljena od 12 igrača koji najbolje funkcionišu. Visoki ciljevi naravno nisu mogući bez velikih igrača, to znamo. Znamo da ne možemo da osvajamo medalje sa neiskusnim igračima. Ali i oni najbolji treba da znaju da ne mogu bez igrača koji će da im pomažu. Veliki igrači su oni koji su shvatili da nisu oni genijalci, već sastavni dio tima, pa su kroz taj tim postali genijalci“, ističe Pešić.

I nije to jedina zabluda na koju ukazuje. Zabluda je recimo da je odlazak nekog igrača u NBA uspjeh sam po sebi, pa tako na našu primjedbu da mu dolazi i nova generacija talentovanih momaka predvođena Aleksejom Pokuševskim selektor Pešić po ko zna koji put ponavlja: ne trčite pred rudu.

“On je talentovan dečko, tu nema šta. Ali u Srbiji ima i talentovanijih koji nisu u NBA. I ovde ne pričamo o NBA ligi, u reprezentaciji su drugačiji zahtjevi. Ponavljam, jeste on talentovan, ali taj pritisak NBA na sve nas… Što ja kažem, okean se smanjio, Amerika je tu. Ranije je okean bio mnogo širi. Uvijek smo učili od njih, ali u Evropi, pa i Srbiji, ranije je cilj bila reprezentacija, a NBA bila misaona imenica, nismo znali ni da postoji. Sad bi svi željeli u NBA. Čak i oni koji nikada neće da igraju u NBA, voljeli bi da imaju trenera koji ima komunikaciju kao u NBA, da se trenira kao u NBA, da sve bude kao tamo, pa kad već nisam tamo da imam osjećaj kao da jesam. Toliki je taj uticaj. Ako može čarter, jedan trening dnevno, tri fizioterapeuta, odmah noge u led, sam u sobi“.

Zašto sve to priča? Zato što…

“More igrača je otišlo u NBA i nema ih nigdje više. Iz Evrope, sa prostora Jugoslavije. Otišli su vrlo rano i taj potencijal nisu potvrdili. Otišli su prerano. O njima se ne priča. A njih je mnogo više od ovih koji su uspjeli. Treba mediji da pogledaju malo i sa druge strane jer i vi vršite uticaj na javno mnjenje. Da i roditelji shvate da NBA može da bude cilj, zašto da ne, ali u Pirotu kažemo: prije zore ne sviće. Sve ima svoj red. A mi nekad neke stvari preskočimo“.

Poenta priče je da sa mladima treba polako. Pa dok javnost i mediji već spekulišu ko bi kroz koju godinu mogao da zamijeni veterane poput Miloša Teodosića, Nenada Bjelice, Miroslava Raduljice i očekuje da čuje imena novih asova srpske košarke, Svetislav Pešić opet vadi onaj policijski „stop znak“.

“Vidim ja takve mlade igrače, ali volim prvo da ih osjetim, da mi prođu kroz ruke. Znaš kako, mi vrlo brzo proglašavamo supertalente, a oni su kao trska. Brzo rastu i lako se lome“, pedagoški govori Pešić.

Onda detaljnije objašnjava.

“Mladi igrači ponekad imaju problem strpljenja. Žele što prije da dostignu neke svoje idole. Ali moraju da se zadovolje određena pravila u planiranju karijere jednog igrača. U tome je osnovna stvar strpljenje. Prvo je to. Čije strpljenje? Igrača prvo. Onda i roditelja i agenta i trenera. Najvažnija stvar je da igrači moraju da prave razliku između igranja košarke i treniranja košarke. Te radne navike, sad se stvaraju. Za to su zaduženi treneri, a danas imamo situaciju da zahtjevan trener postaje problem, jer previše traži. Nije to baš jedan, dva, tri, idemo dalje. ’Vamos a la playa’, što kažu Španci. Put mora da postoji. Nije se jedan Dejan Bodiroga, primjera radi, samo pojavio tek tako“.

U međuvremenu smo dobili Bjelicu, Teodosića, Bogdana Bogdanovića, dok je fokus sada na Nikoli Jokiću. Odluka Denverovog centra da preskoči kvalifikacioni turnir za Olimpijske igre izazvala je ljetos velike polemike u srpskoj javnosti. Svetislav Pešić je i tada pozivao na razumijevanje, a i sada to čini.

“Karakteristika našeg naroda je da imamo kratko pamćenje. Mada je tako u cijelom svetu, živimo u doba interneta. Mi smo vrlo zaboravili da je Jokić već igrao za reprezentaciju i osvajao neke medalje. Tako da nije baš da je uvijek otkazivao. A otkazivali su i drugi naši veliki igrači, asovi koji su osvajali i koji nisu osvajali. Nisam lud da ne računam na Jokića, ne zato što je proglašen za MVP-a, već zbog toga što je potreban reprezentaciji. Ali dugačak je put do sljedeće godine, desiće se puno stvari. Ne samo na njega da računam, već na sve koje ste pomenuli. Oni su zapisani ne olovkom, već flomasterom“.

A koliko u stvari Pešić cijeni tu lojalnost reprezentaciji najbolje govori njegov odnos prema Stefanu Joviću, momku koji ne samo da se odazvao pozivu Igora Kokoškova tek nakon što je izašao iz povrede, već zato što je zbog povrede zadobijene u dresu reprezentacije sada bez ugovora. Zato je bio i jedan od prvih koje je Pešić ne pozvao telefonom, nego posjetio.

“Pominjem baš njega jer sam ga posjetio u Nišu, da vidim kakva je situacija sa njegovom nogom. Bio je u Minhenu na pregledu. On je vrlo važan igrač za reprezentaciju. A povrijedio se na utakmici reprezentacije i izgubio je ugovor za ovu godinu. To je ta druga strana medalje o kojoj navijači i mediji ne razmišljaju. Ja sam čvrsto ubijeđen da svi ti igrači o kojima govorimo žele da igraju za reprezentaciju. Samo se prioriteti mijenjaju, vlasnici njihovih sudbina sada su i klubovi, agenti… Moć trenera se smanjuje. Ne samo u košarci već i u fudbalu“.

Zato Pešić odbija da priča o tome kako bi mogla da izgleda reprezentacija Srbije pod njegovim vođstvom, bar kada govorimo o igračima. Podsjeća da se prošle nedelje u prvom kolu Evrolige povrijedio i Nikola Milutinov, odmah ga je selektor pozvao. Nije tajna ni da u zemlji manjoj od one u kojoj smo odrastali bunar igrača više nije veliki kao nekad. Ostale ex-YU zemlje već su stekle naviku da rupe u timu krpe i strancima. Srbija je uz Litvaniju jedina ozbiljna zemlja koja tome odolijeva.

“Pravo da vam kažem, kada bih počeo da razmišljam o tom pitanju, svi bi me razapeli odmah. Tako da uopšte i ne razmišljam“, sa osmjehom na licu odmahuje rukom Pešić na pitanje o nekom Amerikancu u reprezentaciji Srbije.

Umjesto toga nudi drugačiji koncept. Da svi koji vole srpsku košarku stanu iza tvrdnji da je reprezentacija najbitnije i da reči pretoče u djela. A da se reprezentativcima ne smatraju samo oni koji odlaze na velika takmičenja. U saradnji sa novim direktorom reprezentacije Draganom Tarlaćom – koji je tu funkciju obavljao i kada su stasavale generacije 92, 93, 94, među njima i Bogdan Bogdanović – potrudiće se da potencijalni materijal za državni tim pronađu i na najskrivenijim mjestima.

“Želimo da upoznamo sve igrače, ne samo ove iz Zvezde i Partizana, već i iz Mege, Borca, FMP-a, KLS-a. Da vidimo šta se tu dešava. Napravićemo spisak olimpijskih kandidata koji će dobiti status reprezentativca. Da znaju da nisu pozvani za neke akcije samo zbog toga što igrači iz NBA ili Evrolige ne mogu da igraju. Već da da dobiju osjećaj da smo tu za njih, da pripadaju, usput i da dobiju priliku da pokažu šta mogu. Ciljevi određuju motivaciju. Vidjećemo igrače iz U19 reprezentacije koja je igrala Svjetsko prvenstvo. Pozvaćemo ih na kontrolne treninge, da se malo upoznamo, da treniramo, vidimo kako razmišljaju. Posjećivaću treninge, razgovaraću sa trenerima, pratiću kako se ti igrači razvijaju“, kaže Pešić.

Tako su uostalom svojevremeno iz anonimnosti iskočili i Bjelica i Marko Kešelj ii Jović i Nikola Kalinić… I mada klubovi tu imaju presudan uticaj…

“To ne znači da mi koji smo u reprezentaciji treba da kažemo: ´Loše su radili, pa mi nemamo igrače, nemamo plejmejkera, nemamo peticu´. Ne možemo to da kažemo na taj način. Ne smijemo to ni da pomislimo. Jer to znači da mi ništa nismo ni radili. Naš posao je da idemo tamo, da pričamo sa trenerima. Moramo da im priđemo“.

Nije ni slučajno što selektor priča baš o plejmejkeru i petici. Jer dok razgovaramo o tendencijama u svjetskoj košarci Pešić primjećuje da se uvijek nešto mijenjalo – od uvođenja trojke, skraćenja napada i čega sve ne – ali da se jedna stvar nikada ne mijenja.

“Sve su pozicije važne, ali na kraju balade moraš da imaš plejmejkera i centra. Kažem, svi su važni, ali ako hoćeš da osvajaš titule onda moraš da igraš tijesne završnice, izjednačene utakmice, kad se lomi. A tu mora da se zna ko rješava, ko postavlja blok. Ko kosi, a ko vodu nosi“.

Problem je samo što navijačima nekada nije jasno zašto se treneri opredijele za jednog, a ne drugog igrača. I posebno su meki na mlade igrače.

“Tako je svuda. Izašla je vijest oko Ronalada Kumana, a znam Đoana Laportu, super mi je prijatelj držao je i ovde neka predavanja… Znam kako razmišlja, poznaje fudbal, najbolji je prijatelj pokojnog Krojfa, bio mu je advokat. I on je navodno rekao – nisam siguran da jeste – da od Kumana traži da igraju igrači iz La Masije, da igraju moderno kao kod Gvardiole i da se osvajaju titule. Pa na koji način je to moguće? Tako je i u Srbiji. Kad sam bio trener Crvene zvezde, što ne igra Nemanja Nedović? Neki tamo iz ugla tribina viče: ’Pusti Nedovića, šta si ga stavio na klupu, on je nasljednik Dražena Petrovića, on je najbolji plejmejker’. Čuj, on to zna bolje od mene, možeš misliti. Naši navijači bi da non-stop dolaze nova lica. I da bude rezultat i da bude moderno“.

Sreća je naša da imamo trenere koji ipak nešto više znaju o košarci zbog čega ih uostalom i cijene širom sveta. A ono što izdvaja jednog Pešića ili Željka Obradovića ili recimo pokojnog Dudu Ivkovića jeste to što na vrhu traju već – decenijama.

“Jesam ja u godinama, ali i dalje sam aktuelan, ne zato što drugi to žele od mene, već zato što ja želim da budem još bolji trener. I zato razmišljam i o tome kako bi sve moglo da izgleda kroz koju godinu. Uvijek je tako bilo. Uvođenje linije za tri poena je recimo bilo revolucionarno, time je promijenjena košarka ne samo iz ugla napada, već i odbrane. Poslije toga došla je promjena sa 30 na 24 sekunde, pa onda da posle skoka u napadu imaš samo 14 sekundi… Traže se brze odluke, a za njih su potrebni izuzetno tehnički i taktički obrazovani igrači“, premotava Pešić film i naglas razmišlja.

“Brze odluke ne donosi samo atletika, važna je i inteligencija i tehnika i taktika dovedena do savršenstva. Mi u Evropi nikada nećemo moći da igramo košarku iz NBA. Ovde dominiraju bijelci koji nemaju takvu atletiku. Drugačija su i pravila, drugačije se brani… Na kraju krajeva, svi bismo mi voljeli da nam mladi igrači budu na parketu, da igramo moderno i da dobijamo utakmice. Ali to nije moguće. Od nečega moraš da odustaneš. Voljeli bismo da nam spoljni igrači igraju pozicije jedan, dva, tri, pa ako može i četvorku. Pa, ne može. Da sve može, trener ti ne bi ni bio potreban“.

Dio javnosti sada će reći: treneri nam nikada nisu potrebniji. Poslije Dude, Žoca, Karija, Boše Maljkovića nismo dobili stratege tog kalibra. Zašto?

“Druga su vremena bila. Ja kada sam bio direktor Bosne, Ferid Bešlagić – bio je ministar finansija Bosne i Hercegovine, dakle i tada smo živjeli od države – mene pozove i kaže: ’Jesi li našao trenera?’. Pa gdje da ga nađem za dan? Sada kada trener ode u subotu, već u nedelju 20 ponuda imaš na stolu od agenata. Tada nije bilo tako. Malo je bilo trenera. Ja prvi nisam htio da budem trener, studirao sam ekonomiju, želio sam da iskustvo igranja stavim u biznis. Danas je to profesija“, pravi Pešić uvertiru prije no što pojašnjava zašto je to sve važno.

“U ona vremena je drugačije bilo, mogao si da izgubiš. Nismo stalno pobjeđivali. Ni Ranko Žeravica nije stalno pobjeđivao. On je u jednom momentu sa autoritetom, kada je vodio Zvezdu osamdesetih, ubjeđivao i uspio da ubijedi ljude da je bolje da ne budemo prvaci već da proizvodimo igrače. Takav je trener bio. On je napravio Partizan. On je doveo Dudu kao pomoćnika. I gubio je, ali niko ga nije tjerao“.

Za slične primjere, smatra Pešić, ne moramo ni da idemo toliko daleko.

“Sale Đorđević je uradio fantastičan posao. Možeš da gledaš ovako ili onako, ali osvojiti srebrne medalje na tri prvenstva na kojima je učestvovao, pa i to Svjetsko prvenstvo… To je za poštovanje. Drugo, smanjili smo se, nije sada cijela Jugoslavija već Srbija“.

Otvoren je Kari i na pitanje da li je onda pošteno što prisvajamo sve te medalje koje je osvajala bivša država?

„Pa, naravno da nije. Sigurno da nije. Zajedno smo ih osvajali“.

Uz važnu napomenu ipak…

“Uticaj trenera iz Srbije je uvijek bio najveći. Taj Ranko Žeravica je bio trener kada smo osvojili prvu zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu i jedina olimpijska zlatna medalja je pod njegovim vođstvom. A trener je sa prostora Srbije. To moramo da priznamo, bez ikakvog umanjivanja vrijednosti trenera u Hrvatskoj, Bosni, Makedoniji ili Crnoj Gori, ipak su tvorci jugoslovenske metodike trenera i selekcije, jedinstvene u svijetu, bili profesor Aca Nikolić i Ranko. I svi ostali koji su dolazili, vrhunski treneri poput Mirka Novosela, Skansija su proizvod toga… Boša je odavde izašao, ja sam odavde izašao. Trener koji je imao najveći uticaj na mene bio je Ranko Žeravica. Bez obzira što me je stavljao na klupu jer sam bio nedisciplinovan, a-ha-ha“.

Bilo nekad, sada treba razmišljati na drugačiji način, prilagođen modernom dobu. Ne samo kada je reprezentacija u pitanju. Velika želja Svetislava Pešića je recimo da se vrati ugled Košarkaškoj ligi Srbije, da ona postane prvi cilj svakog mladog igrača. Da se prvi put u društvu pohvali zato što je pobijedio ili dao 20 poena u KLS-u, a ne da odmah pobjegne preko grane. Baš zbog toga, Pešić ima i jasan stav kada je u pitanju broj stranaca u domaćem prvenstvu. Pa i veterana.

“Ako mene pitaju, a nadam se da će da me pitaju, KLS treba da bude bez stranaca. Ili zbog toga što igraju i ekipe iz ABA da se smanji broj stranaca apsolutno, da li na jedan ili dva. A ima i koliko hoćeš igrača sa preko 30 godina. To treba da bude liga gdje će se smanjiti uticaj veterana na kraju karijere i da na to mjesto dođu mladi igrači. I da ostanu ovde. Jer ja sam 100 odsto siguran da je na početku njihovih karijera bolje da ostanu ovde, da ne idu po Njemačkoj, Španiji, Italiji, Rumuniji. A ne da pričamo o meni nezamislivim stvarima da se na kraju sezone priča o neregularnim utakmicama. Veterani nek igraju tri na tri. Što se tiče ABA lige i Evrolige, to je nemoguće. To je tržište. Sjedio sam na jednoj utakmici sa Ulijem Henesom, gledali smo fudbal, Bajern, svih 11 su bili stranci, apsolutno. I vrši se izmjena, ulazi Martinez, Španac. Tog dana je možda na kraju dana neki Nijemac ušao“.

Šta će još da KSS pita Pešića, na njegovu sugestiju? Recimo, treneri u mlađim kategorijama, često su ih mijenjali proteklih godina. Da li bi i oni trebalo da budu u dosluhu i pod patronatom selektora A tima?

“I to je tema o kojoj treba razgovarati. Nenad Krstić je zadužen za taj dio. Već smo sa njim razgovarali, šta je tu problem? Svi treneri koje imamo bi željeli da rade u reprezentaciji, tu se ne postavlja pitanje. Ali i oni su u klubovima i ta takmičenja počinju u vrijeme kada su prvenstva za mlađe kategorije. Možda treba razmišljati o profesionalnom treneru koji će to voditi u kontinuitetu. Ako je moguće da treneri vode generaciju dvije godine zaredom. Pričaćemo o tome. Ako me ne pitaju, ja ću da pitam“.

Mi smo Pešića za kraj pitali: ko će u njegov stručni štab?

“Medicinski dio stručnog štaba biće pod kontrolom Gage Radovanovića, vidjeću se sa njim, da vidim šta misli. Da vidimo ko je slobodan, ko nije. Tako je i sa trenerima. Počelo je prvenstvo, naša liga, Evrokup. Razmišljamo prvo vezano za kvalifikacije, koga možemo da pitamo. Imamo nekoliko imena na umu Tarlać i ja, ne bih sada da pričam o tome jer prvo sa njima moram da porazgovaram. Vrlo brzo ćemo imati jasnu sliku, ako ništa, za taj prvi prozor. Imaće sastanak sa trenerima i direktorima svih naših klubova u ABA ligi. U Savezu. I sa njima da porazgovaramo, da im kažemo šta planiramo, kako mogu da nam pomognu, a i mi njima“.

Mnogo posla. Malo vremena. Prvi reprezentativni prozor je odmah iza ćoška. Ali bar je javnost saglasna da je posao povjeren pravom čovjeku. A i njemu će biti potrebno strpljenje.

foto:KSS/Nebojša Paraušić

About The Author