FREDI HAUS:Partizan mi je bio kao porodica, žao mi je zbog saobraćajne nesreće!

Ako se povede razgovor među navijačima Partizana ko je najbolji stranac u istoriji kluba, neće se lako doći do konsenzusa. Mnogi velikani su prošli kroz crno-bijeli tabor, ali posebno mjesto uvijek će imati Fredi Haus. Amerikanac koji je došao na samom početku decenijske dominacije kluba iz Humske još 2002. godine. Utkao je put budućim internacionalcima u Partizanu, pokazao da i stranac može da bude “domaći” igrač. Skoro 20 godina kasnije, navijači i dalje pričaju o borbenom duhu Fredija Hausa.

Koliko mu znači period u Srbiji kada je branio boje Partizana najbolje je opisao u razgovoru za MaxBet sport. Dotakli smo se mnogih tema u opširnom intervjuu sa košarkašem koji je dve sezone proveo u crno-bijelom dresu i osvojio dve titule prvaka države.

“Često se pitam zbog čega me i dalje pamte u Srbiji? Zaista mi je to nevjerovatno. Eto sada sam dobio i poziv na intervju da pričamo o svemu. Ono što mogu da kažem da sam stvarno davao sve od sebe kada sam bio u Partizanu koga i dalje volim. Sa ove vremenske distance to je nije bio samo posao ili klupski angažman, to je bila porodica, velika porodica koja je imala svojih uspona i padova, kao i svaka porodica. Na kraju svi smo se poštovali i bili smo spremni da pomognemo jedni drugima. Ono što sam doživio u Partizanu, nikada više u karijeri nisam doživio. Vjerovatno su to i navijači osetili kada su vidjeli kako sam igrao i ostao sam im u lijepom sjećanju”, počeo je Haus.

Početak epizode u crno-bijelom dresu nije bio lak za Amerikanca koji prvi put stiže u Evropu 2002. godine.

“Nisam bio draftovan 2001. godine, ali sam došao do razvojne lige, a poslije toga sam se borio za mjesto u Atlanti. Ipak na kraju sam odlučio da je za moju karijeru najbolje da pokušam u Evropi što mnogi Amerikanci tada nisu htjeli da rade. Potpisao sam za Partizan i prvi čovjek koji me je dočekao je Saša Danilović. Bio mi je kao stariji brat. Bio je prvi čovjek kluba, šef, ali nismo imali takav odnos. Mnogo mi je pomogao na početku, mogao sam da odem kod njega u kancelariju kad god hoću samo da pričam sa njim o bilo čemu. Sjajan čovjek čiju pomoć neću zaboraviti. Morate da shvatite da mi nije bilo lako u Beogradu prvih mjesec dana, saigrače još nisam upoznao kako treba, nikoga u gradu ne znam, nemam prijatelje, potpuno sam bio sam. Kasnije se to dosta promijenilo”.

Odnos sa Duškom Vujoševićem je bio specifičan, a hobi van košarke ih je spojio.

Ako sam Sašu gledao kao brata, Duleta sam gledao kao na ujaka koji zna dosta o životu. Moram da ispričam jednu priču o Duletu. Tokom moje prve sezone u Partizanu, imao sam naviku da idem po Kalemegdanu pošto su mi tamo rekli da ima umjetničkih galerija, veliki sam ljubitelj slikarstva, volim da gledam umjetnička djela, to me izuzetno smiruje, služi mi da se odmorim od košarke. Poslije takve šetnje slučajno naletim na Duleta u gradu koji je sjedio sa prijateljima, samo sam mu mahnuo i nastavio dalje. Sutradan na treningu prilazi mi Džile (Aleksandar Džikić) pošto sam samo preko njega kominicirao sa trenerom Vujoševićem. Pitao me je tada gdje sam bio uveče i objasnio sam mu da sam išao da gledam neke slike, umjetnička djela. Nekoliko dana poslije toga donio mi je knjigu o umjetnosti i slikarstvu, tada sam saznao da je kolekcionar. Pitao sam ga kako pronađe vremena za hobi kada je po ceo dan u dvorani, odgovorio mi je da uvijek ima vremena za umjetnost i košarku jer je to ista stvar”.

Ipak, bilo je turbulencija u odnosu sa Duletom.

“Imali smo jedan incident. Mislim da je to bilo u drugoj sezoni ako se ne varam. Priča ide ovako. Spremamo se za meč u Novom Sadu i svi mi pričaju o nekom igraču koji ima tetovažu na ruci zbog koje ne može u Hrvatsku (Milan Gurović). Govore mi kako je najbolji, kako će da me razbije. Problem nastaje zbog moje spremnosti da na svaki način na terenu pokažem da sam ja taj koji je najbolji. Ubijedio sam sebe da kada god dobijem loptu idem da pokažem tom liku ko je gazda na terenu. Tu sam napravio grešku pošto kod Duleta takve stvari ne prolaze, sistem Partizana se uvijek poštuje. Kada je vidio šta pokušavam, poslao me je na klupu, a meni su proradile emocije. Gledali smo se nekoliko trenutaka i samo sam viknuo: “Šta hoćeš od mene?”. Vjerovatno je tada pomislio da ga ne poštujem, što naravno nije bio slučaj, već su samo emocije proradile. Istjerao me je sa tog meča, a ja sam mu priprijetio da odlazim odmah za Ameriku. Sutradan se nisam pojavio na trenigu, a onda me je Saša pozvao kod njega u kancelariju. Sva trojica smo dugo pričali i izgladili stvar. O treneru Vujoševiću mogu sve najbolje da kažem, zaista je veliki stručnjak”.

Sjajni Amerikanac je sa ushićenjem pričao o tadašnjim saigračima. Nikoga nije zaboravio i detaljno je opisivao svačiju ulogu, a otkrio je i sjajnu anegdotu zbog čega više nikada ne ide u Mekdonalds.

“Dule Vujošević je umio fantastično da podijeli uloge, Partizan je stvarno bio mašina. Svi smo radili fantstično. Za poene je bio zadužen Vujanić, imali smo Kecmana koji je mogao uvijek da pogodi otvoren šut, da odigra sjajnu odbranu. Nenad Krstić i Kosta Perović su bili sjajni u reketu, baš kao i Đuro Ostojić. Nenad Čanak se sjajno kretao bez lopte, Vule Avdalović je bio mlad igrač koji je pokušavao da se dokaže, a ja sam bio tu da popunim praznine. Ako se desi da Vujanić nema veče, morao sam da preuzmem košgeterske obaveze, ako treba odbrana, tu sam, to je bila moja uloga. Sve to mi je odgovaralo, ali najviše od svega pamtim odnos sa saigračima. U čitavoj svojoj karijeri nisam doživio da se svi saigrači druže poslije utakmica. Bukvalno smo svi zajedno išli da jedemo, izlazili smo, prava porodica, nas 15… evo jednog primjera kako je to izgledalo. Poslije utakmice, idemo mi da večeramo i pita mene Kecman šta volim da jedem? Odgovaram da volim Mekdonalds i tu on dolazi na ideju da nas odvede na nešto što liči na burger, ali nije burger. Srpsko jelo. Rekao mi je: “Sada ćeš ovo da probaš i nećeš više ući u Mekdonalds”. Odlazimo svi u neki mali lokal, sjećam se da je bio blizu zoološkog vrta. Običan mali lokal sa jelom, tu sam prvi put probao pljeskavicu, kunem vam se da i dan danas znam šta mi je Kecman stavio od začina. Toliko sam se bio oduševio da sam odmah naručio još jednu i stvarno od tada me Mekdonalds više nije vidio. Na ovakve stvari mislim kada kažem da mi je Partizan bio kao porodica, a to sam pričao i mojim prijateljima iz Amerike. Mnogi tih godina nisu shvatili šta sam postigao u Evropi i na koji način sam razmišljao. Obično moji zemljaci samo žele da postignu poene i misle da će tako doći do velikih ugovora. Moj pristup je bio drugačiji, želio sam da istinski budem deo kluba koji je šampionski i da tako zaradim velike ugovore. Mislim da je moj način bio bolji”.

O najupečatljivijim detaljima nije mnogo razmišljao.

“Bez ikakvog pretjerivanja mogu da kažem da su utakmice u Pioniru nešto što svaki košarkaš mora da doživi. To je bilo spektakularno. Posebno na mečevima Evrolige, nikada to neću zaboraviti. Prošlo je toliko godina i ne mogu da zaboravim tu buku, a da… ne mogu ni da zaboravim treninge u šest ujutru… od toga imam noćne more hahaha.

Otkrio nam je Fredi Haus nepoznat detalj. Šta se desilo na kraju druge sezone u Partizanu i zbog čega je napustio klub?

“Ne znam da li ljudi znaju ovo, ali ja sam imao veliku želju da ostanem u Partizanu. Međutim desilo se nešto nepredviđeno i zaista mi je žao zbog svega kako se odigralo. Sjećam se da smo Džerod Henderson (igrač Crvene zvezde) i ja otišli u Novi Sad na neku žurku ili rođendan. Ne sjećam se kod koga. Bio je i meni i njemu slobodan dan. Nismo imali trening ni utakmicu. Kada smo došli tamo sjećam se da je bila velika gužva i poslije dva sata uhvatio sam Džeroda za rukav da idemo nazad za Beograd. Ušli smo u kola i na prvom semaforu udare nas kola. Bila je velika saobraćajna nesreća u kojoj na svu sreću niko nije nastradao. Međutim u Partizanu su mislili da sam ja bio pijan, da nisam bio disciplinovan, što apsolutno nije bilo tačno. Uvijek sam davao sve od sebe u Partizanu, bio sam profesionalac, ali jednostavno poslije toga ništa nije bilo isto. Razišli smo se i to je bilo to. Narednih godina sam često dolazio u Beograd na utakmice Partizana, čak sam i pričao sa Sašom, ali se nisam vratio u klub. Šteta”.

Fredi Haus je toliko uživao u Beogradu da je stekao prijatelje i van parketa. Ušao je na kratko u muzičke vode kada se pojavio u spotu Grua.

“Gru mi je bio veliki prijatelj i zaista me je pogodila njegova smrt. Često smo se čuli svih ovih godina. Sjećam se da sam ga upoznao u nekom klubu i od tada smo bili dobri prijatelji. Čak sam se pojavio u jednom spotu sa mnogo djevojaka. Poslije toga su me saigrači zadirkivali, ali je posebno komično bilo kada je Dule vidio spot pa mi je prišao sa Džiletom da me pita da li sada hoću da budem reper ili želim da bude košarkaš? Zadirkivali su me danima”.

Za kraj Haus nam je otkrio čime se sada bavi.

“Ulazim u trenerske vode. Želim da radim sa decom, a sigurno ću koristiti filozofiju Partiziana, a ona je zajedništvo. Samo kao tim možemo da pobjeđujemo. Toliko je bilo situacija u Partizanu koje nikada neću zaboraviti zbog kojih sam postao bolji košarkaš, ali i čovjek “, zaključio je Fredi Haus.

foto:euroleague

About The Author