„Uprave se tale sa igračima, nema rezona sa toliko stranaca“

Od košarke ne umije ništa bolje da radi i više voli. Izručiće pun koš kritika na sport u kome je sve probao, od igrača, trenera, vlasnika, funkcionera, da bi, ipak, ostavio nadu. Išao je iz krajnosti u krajnost, pa „uspio“ da bude „vlasnik“ tri doživotne suspenzije, ali i da priča bez pardona, pa šta košta, da košta.

Milan Miša Lakić (64), zaštitni znak Beovuka, još uvijek vidi (i brine) mnogo dalje od klupskog dvorišta.

Mogao bi da se svrsta i u posljednje Mohikance, koji ne zaboravljaju (odbacuju) da se „pozovu“ na one koji su gradili basket temelje, rizikujući da ga proglase staromodnim. Ne boji sve crno, ali nije ni dobro, konstatuje bez viška emperamenta. Voli da „zvekne“ problem u glavu, pa će na pomen srpske klupske košarke:

„Stanje je nikakvo, samo sam iskren. Pa znate da se nikada nisam trudio da budem simpatičan. Ono što se radi je katastrofalno. Tu, prije svega, mislim, na velike klubove, koji su prvi krenuli sa angažovanjem sve većeg broja stranih pojačanja. A takva praksa se prelila i na manje klupske sredine. To je jednostavno pogubno. A da sve bude još gore, strancima se pokrivaju pozicije plejmejkera, pa i centra. Ljudi dragi, pa po tome smo kao zemlja bili prepoznatljivi, a sada… Takva praksa koja sve više uzima maha već nas košta, a pun ceh će tek biti isporučen,“ u dahu će Lakić za Sport klub.

Kao da čita misli, ne dozvoljavajući potpitanja, onaj koji je više od pola vijeka pod obručima, nastavlja:

“Vasilije Micić i Nikola Jokić jesu počeli ovde da treniraju, žive za košarku, ali nisu iskočili iz ovdašnjeg sistema. U tom smislu ne možemo da ih „svojatamo“. Zamislite kako se osjećaju Čačani kada je u Borcu, na mjestu organizatora igre, tamnoputi igrač. A ta publika je jedna od košarkaški najškolovanijih. Da li neko razmišlja kako će sve to da utiče na razvoj i popularnost među najmlađima. Ili, da li bi Borac bio to što jeste za ovdašnju košarku, kroz istoriju, da su se tako angažovala strana pojačanja prije tri, četiri, pet decenija. Uprave pojedinih klubova se „tale“ sa igračima, ma nema nijednog rezona da se dovedi toliki broj stranaca. To je poražavajuće. Ma vidio bih ja takve, da su u privatnim klubovima, da li bi baš tako lako trošili tolika sredstva na igrače iz daleka. E, kada se rasipa neka vrsta društvenog novca, onda je sve moguće, ma nema veze.“

Ostavljajući na miru, na trenutak, seniorske sastave, Lakić podseća na još jednu javnu tajnu pod obručima.

„Pa imamo toliko stranaca u mlađim kategorijama, da se zavrti u glavi. Obični ljubitelji sporta koji je bio za ponos, prilično su razočarani. Raznorazni prevaranti dovlače djecu sa ko zna kojih geografskih širina, pa ni godište ne može da im se utvrdi. Baš su pretjerali. Uđete u neku beogradsku dvoranu, pa pomislite da niste pogriješili zemlju, kontinent. Nekada ne možete da vidite našeg klinca. Da se razumijemo, niti sam rasista, niti granice mogu da se zatvore u 21. vijeku, ali… Nekada sam bio jedan od tvoraca nekadašnjeg Registracionog pravilnika KSS, koji je zabranjivao strance u mlađim kategorijama. Pokušao sam da objasnim ljudima iz naših velikih klubova da mi ne možemo na taj način da pratimo svjetske trendove. I dalje mislim da imamo dovoljno talenata i da važimo za košarkašku naciju.“

Iako je tokom karijere ponekad znao „glavom kroz zid“, ne smatra da se u evropske „trke“ može samo sa domaćim snagama kao nekada.

„Kamo sreće da Crvena zvezda, primjera radi, plati dva prava, umjesto šest stranaca. I kako može jedan Real ili Barselona da guraju mlađe snage, kao da oni nemaju imperativ rezultata, a crveno-bijeli ne mogu, barem tokom većeg dijela sezone. Kraljevski klub je našao prostora za jednog Tristana Vukčevića (18), a Barsa za Leandra Bolmara (18). Ovi posljednji izborili su „samo“ učešće na fajnal foru, Real se spotakao u četvrtfinalu, dok 16. tim Evrolige nije u mogućnosti da „gurne“ klince. Da ne komentarišem razne pozajmice igrača u druge klubove, uz dovođenje nekih „Indijanaca“. Valjda to tako može kada se razbacuješ tuđim parama.“

Kako se sve češće aktuelizuje priča o prohodnosti šampiona regionalne lige u Evroligu odnosno ograničenom roku trajanja uz sve bliži dan „zatvaranja“ prestižnog takmičenja, ni svođenje računa (gubici – dobici) pod nacionalnim obručima nije daleko. Može li se, poslije svega, desiti da ABA, pa i ABA2, ostave dugoročne posljedice po klupsku košarku u Srbiji?

„Od prvog dana pričam da ta liga nije dobra za ovaj sport kod nas, ali ne zato što „moj“ Beovuk nije bio „ambiciozan“ u tom smjeru. Na košarku sam uvijek gledao šire od trenutnih klupskih interesa. Vodio sam svojevrsnu borbu sa vetrenjačama, zbog ABA lige se posvađao sa prijateljima… Nije vrijedilo, projekat je prošao, kao da mi ovde, u Srbiji, nismo imali 12-ak finansijski stabilnih klubova i prije formiranja regionalnog takmičenja. Da smo to uspjeli da zadržimo, danas bi imali veći kvalitet. Tako je Košarkaška liga Srbije postala neka drugorangirana, na koju tako gledaju potencijalni sponzori, lokalne samouprave što je uzročno-posljedičnog uticaja na finansije. Ovo posljednje dalje „vuče“ na dole, sve je povezano.“

Kao što na košarkaški nivo u cjelini i te kako utiče adekvatan rad sa mlađim kategorijama. Onaj koji je iskusno znao da poruči onima koji tek počinju da je jedina šansa da uspiju da što više vremena provode u salama, ima koju i na ovaj segment.

„Imamo mnogo škola košarke, upropastiće nas. Ne kažem da su krive za celokupnu situaciju, ali to je nešto potpuno drugačije od klupskih kategorija. A klubovi koji nemaju sopstvene mlađe igračke resurse, uzimaju samo dio onih iz tih škola. One su za neke stvari dobre, kao što je sportsko okupljanje djece. A roditelji još zadovoljni jer nasljednici nisu na ulici. Ali, sa izuzetkom pojedinaca, u tim školama rade treneri početnici. I to u najbitnijem dijelu košarkaškog razvoja, kada klinci treba da zavole taj sport, a kasnije će da ih „mese“. A šta ako ih tada ispuste, ma upropaste.“

Miši Lakiću se svašta može prebaciti, osim da je u košarku uložio svo znanje, energiju i vrijeme. Ne samo za svoj Beovuk, od nekadašnje „beton“ lige do najvišeg ranga (trenutno u Drugoj muškoj). Na ivici oštrice su bile diskusije u raznim forumima Saveza, a na terenu, pravi mali ratovi, od rivala do nezaobilaznih arbitara.

„Bilo je kazni, zaradio sam tri doživotne suspenzije i, sve preživio. Priznajem pola krivice, a za drugu polovinu je kriv sistem. Ne krivim ni sudije, jer im je pomenuti sistem dozvolio da tako rade. Šta da radim, kada na klupi imam eksere, pa me bodu. Ja sam temperamentan čovjek, bez poslednje namere. Sve se dešavalo u afektu. Ni svoje igrače ne učim da se sklanjaju (od nepravde), ali sam ih naučio da ćute. Zato ja ne mogu. Makar „lajem“ iz gledališta. Kada je Beovuk svojevremeno ušao u KLS, bio je klub sa najviše kazni, a sledeće sezone, nije bilo ni tehničke trenerima. Oni nikada ne skaču na odluke delilaca pravde. Ja sam prihvatio da budem taj negativac, a ne moji saradnici u klubu.“

Bez obzira na kontroverznu prošlost, uvijek bi se „potukao“ za košarku, pa tek onda za sve ostalo.

„Volim da sve saspem u lice, pa kada ću, ako ne na utakmici. Nemam šta da krijem, hoću da apostrofiram sve što mi smeta, nije dobro… Pa sa protokom vremena, primjećujem da ni sva ta borba nije uzaludna. Zovu me ljudi iz cijele Srbije, da se posavjetuju, informišu, jednostavno, poštuju me. Uvijek ću da kažem, a na drugoj strani je da li će da prihvati. Možda sam i predugo pod obručima, pa sam nekom i dosadan, ali još imam šta da kažem.“

Te konstantne bitke u sportu koji mu je jednako život, demonstracija su upornosti, makar i uzaludne ili bahatosti?

„Više sam tip Don Kihota, ali nisam jedini. Samo je problem da li imaš ili nemaš mušku stvar. Ima dosta onih koji ne pričaju ništa manje i crnje od mene, ali samo u kuloarima. Ali, kada treba da izađu na crtu, nema ih. Koliko sam puta rekao: ‘Daj, bar deo kaži kada ti se ukaže prilika, ili, suprostavi se barem malo.’ Uzalud. Znao sam da se obratim treneru koga primam u klub da mi slobodno oponira sa argumentima, da ima svoje ja. Meni nije potreban poltron, trener mora da ima stav, da se bori za mišljenje. Onako kako gledam i, idem kroz život, takve volim ljude oko sebe, u klubu.“

Onom koji je osnovan kao Tašmajdan davne 1972, pa posle Zvezde, Partizana, OKK Beograda i Radničkog, spada u red starijih u prestonici. Od vremena kada se za preživljavanje kluba privređivalo i skupljanjem novina i staklene ambalaže. Do katapultiranja reprezentativaca (Dejan Milojević, Vladimir Štimac, Ognjen Aškrabić, Aleksandar Glintić), odnosno mjesta gdje „uspijevaju“ talenti.

„Nekad se ljudi čude, što svakom dobrom klincu, ako se ne dogovorim sa njegovim roditeljima, kažem gdje bi mogao da ode. A rukovodim se trenerima ne nazivima klubova. Nemam tu vrstu ljubomore. Na zasjedanjima Skupštine KSS znao sam da kažem da je Beovuk bio u KLS zahvaljujući neradu rivala. Pa, nije normalno da osvojimo sasvim regularno 42 medalje, pored vječitih, pa i Mege. I kako „vukovi“ da tada budu u najvišem domaćem rangu, prije Niša, Kruševca, Subotice… Pa, možemo, kada pomenuti ne rade.“

Na pitanje da li uopšte nešto valja u srpskoj košarci, stiže odgovor koji čuva vjeru.

„Nije sve crno, ali nije ni da se ne zabrinemo. Klupski predsjednici su za svaku vrstu kritike. Ali nije broj djece, koja bi da treniraju košarku. Nedostaje nam 50-ak sudija, da isprate sve utakmice, a još su nam sva ligaška takmičenja „skraćena“ zbog epidemiološke situacije. Još samo da sve te klince „složimo“ valjano, da na treningu ne bude njih 40, već 16 i da rade sa prvim trenerom. To su stvari za optimizam.“

Po njemu, prva asocijacija na košarku su treneri, a postali su izuzetno promjenljiva kategorija, često ekspresno.

„Ima dosta onih koji su otišli u inostranstvo, a oni koji su još u Srbiji, ne dobijaju šansu. Konstantno se vrte isti, sa rijetkim izuzecima, poput Dušana Alimpijevića, koji je na žalost, ovde „izgorio“. Vidim da je odličan u Turskoj (Bursaspor), ali je morao da ode. Ili primjer Vlade Jovanovića, koji se „naputovao“ svijetom, tamo se dokazivao, da bi kod kuće (Mega) ponovo dobio priliku. Kao da se nije dokazao i u reprezentativnim kategorijama. Karijera Željka Obradovića je samo izuzetak, koje potvrđuje pravilo. I kada su u pitanju reprezentativne selekcije, bilo je promašaja kada su dovođeni treneri „po ključu“. Pomenuti moraju da budu iz velikih klubova i da prave svoje stručne štabove. A ne kao ranije, angažuješ kouča mlađih selekcija, a nametneš mu štab da uči posao, to ne ide tako.“

Da li će se publika, širom zemlje, vratiti u dvorane kada se život vrati u normalu?

„Biće ih tamo gde bude domaćih igrača. Ne znam da li znate da u Mornaru nema nijednog Baranina, plus stranci. Možda tako nešto može da prođe u Podgorici, ali u manjem gradu, to je već problem za publiku. Jer, ovaj sport nisu samo tri, četiri kluba. U Srbiji, u provinciji, ljudi hoće da vide „komšiju“ na terenu. Pa i u Partizanu, koji je doskora bio sinonim vrhunske košarke, navijači jesu volejli Jana Veselog, ali možda i više jednog Novicu Veličkovića. U Zvezdi je posljednji komletan klupski „produkt“ bio Igor Rakočević. Ili nekog „otmu“, ili dovedu sa strane, pa šta zapravo rade? Čović se pospe pepelom da ga neće lagati treneri mlađih kategorija, pa po starom. Jedina pozitivna stvar u ovoj epidemiji je što je KSS pomogao „birokratskim“ potezom da se pokrije basket mapa Srbije, osim Spartaka. Da se klubovi sa nekom tradicijom vrate u život, kao Zdravlje sa solidnim kadrom, pa Smederevo, kruševački Napredak… Kao što mi je žao što je Pirot ispao iz KLS, tamo se dobro radi.“

Budućnost košarke na ovim prostorima je uvek vezana za (ne)uspjehe seniorske reprezentacije.

„Želim im sve najbolje, od predstojećih kvalifikacija za OI, pa na dalje. Igora Kokoškova znam odlično, još kada je bio klinac, napravio je uspješnu karijeru. Ali je naučio i da balansira, što će biti potrebno zbog naših u NBA. Mislim da će kao selektor promijeniti sistem baš zbog reprezentativnih kandidata iz najjače lige svijeta. Njegov prethodnik, Saša Đorđević, to nije želio na neki način. A reprezentacija nije samo skup najboljih, već i zadovoljnih. Sjetite se kako su Dejan Milojević i Vesa Petrović fenomenalno vrteli peškire na EŠ 2001. u Turskoj, sve uz šampionski naslov.“

Skoro da nema onog ko počne da tapka „basketaru“, a da ne sanja kakvo, takvo „članstvo“ u američkoj profesionalnoj košarci.

„U NBA igraju najbolji, ali to je cirkus i, tačka. Ako nešto zamjeram bivšem selektoru Đorđeviću, onda su to „otvorena“ finala sa Amerikancima. Bio dovoljan plasman, pa uslijedila „fešta“… Neko bi kazao: ‘Šta ima veze sa koliko izgubiš.’ Za mene ima veze. I kada sam igrao, trudio sam se da dobijem do posljednje sekunde, a tako sam učio i one koje sam trenirao. Grizem ako je potrebno. I, ne zanima me da li je četa iz NBA ili…“

foto:šrivatna rhiva

About The Author