Izazov za Evroligu – domaći igrači: Zašto bismo gledali kopiju NBA?
Analiza sajta www.runrepeat.com pokazuje da su evroligaški klubovi od osnivanja lige do danas poptuno amerikanizovani
Statistički podaci, ukoliko ih upotrebljavate sa mjerom i razumijete, mogu mnogo toga da pokažu. Ne baš kao u NBA, gdje je analitika postala pomodarstvo koje je dovelo do besomučnog šutiranja trojki, svojevrsne antipropagande košarke.
Zato je analiza „Sumorna budućnost domaćih igrača” objavljena na specijalizovanom sajtu „Ranripit” privukla veliku pažnju na svim meridijanima od Španije do Izraela. Ona je nastavak martovskog „presjeka stanja” gde je egzaktnim podacima pokazano da je Evroliga potpuno amerikanizovana.
Od sezone 2000/01 do danas broj igrača iz SAD u evroligaškim klubovima porastao je za 119 odsto! Zanimljivo, u NBA je trend potpuno suprotan – Amerikanci su pali sa 91 na 77 odsto, dok je prisustvo Evropljana sa 4 odsto poraslo 13 odsto. Broj minuta koji Amerikanci provode na terenu je veći za 84 odsto, kvantitet je doprineo i da postižu 76 odsto poena više od prve sezone ovog takmičenja.
Sa tolikom migracijom košarkaša sa zapadne na istočnu stranu Atlantika srazmjerno je smanjen i prostor za evropske igrače. Tokom prvih pet sezona Evrolige, broj minuta koje su domaći igrači proveli na terenu iznosio je 44 odsto, da bi u posljednje tri pao ispod 30 odsto sa daljom tendencijom smanjivanja. Procenat je drastičniji kad se pogledaju domaći igrači mlađi od 26 godina.
“Ta konekcija je očigledna. U potrazi sa trenutnim rezultatskim uspjehom, timovi se odlučuju na varijantu da se što brze sklopi ekipa koja može da bude konkurentna. Prostora za razvoj mladih igrača u takvoj sredini gotovo da nema. Američki igrači dolaze sve stariji i iskusniji, danas im je prosjek godina u ligi oko 29 godina i kao takvi donose timovima više kvaliteta od „klinca” koji tek treba da se pokaže. U prvoj deceniji Evrolige, iz Amerike su dominantno stizali bekovi, da bi nakon 2010. višestruko porastao „uvoz” američkih centara i danas je svaki treći evroligaški centar – Amerikanac. Evropa je oduvijek bila poznata po svojim centrima koji su na neki način i donijeli revoluciju u NBA ligi zahvaljujući razumijevanju igre, vještinom dodavanja i dobrim šutem spolja. Svako povećanje broja stranaca toj poziciji znači i potencijalno manje šanse za mlade evropske centre da se profilišu“, kaže za “Žurnal” kaže Dimitrije Ćurčić , autor analize, inače nekadašnji košarkaš, zatim i trener.
Dok tabela podela minuta domaćih igrača po zemljama pokazuje da Srbija nema toliko drastičan pad kao Turci i Rusi, podaci za igrače mlađe od 26 godina su daleko alarmantniji.
“Igrači mlađi od 21 godine danas dobijaju 2 odsto raspoloživog vremena na terenu, što je očekivano s obzirom da ih ima jako malo u ligi. I ovde je primetan pad u odnosu na početak lige, konkretno pad od oko 75 odsto“.
Ćurčić navodi da je u istraživanju granicu postavio na 26 godina zato što je evroligašima rezultat primaran, pa je realno očekivati da će malo iskusniji domaći igrači imati više prostora.
“Kako godine prolaze svi ovi trendovi idu na dole. Turska i Italija su najdrastičniji primjeri. Navijači u tim zemljama trenutno ne brinu mnogo o tome s obzirom da njihovi timovi ostvaruju dobar rezultat, ali ako pogledamo širu sliku vidjećemo da rezultati koje njihove reprezentacije ostvaruju nisu na nivou onoga što su imali početkom 21. vijeka. I mnogo toga ima i u činjenici da njihovi mladi igrači dobijaju priliku na kašičicu već dugi niz godina“.
Tabele pokazuju da su jedine dvije zemlje kod kojih je u posljednje tri sezone došlo do porasta broja minuta domaćih igrača – Grčka i Francuska. Kod Grka se to može tumačiti i manjim budžetima Panatinaikosa i Olimpijakosa, dok Francuzi nikad nisu bili primjer ogromnih ulaganja.
“U razgovorima sa francuskim novinarima i slušajući kako ljudi iz Asvela vide ovu temu, saznao sam da je njihova namjera od starta bila da se napravi jezgro tima koji će činiti domaći igrači. S obzirom da Asvel ima obezbijeđenu evroligašku sutrašnjicu, njihova uprava je kao prvi korak počela da stvara jezgro tima za budućnost i stavila rezultat u drugi plan, a to se se rijetko viđa u Evroligi. Francuzi generalno obraćaju dosta pažnje na razvoj igrača, što se može vidjeti po konstantom prisustvu njihove reprezentacije u vrhu međunarodnih takmičenja. Već dugo su među najvećim izvoznicima igrača u NBA, tako da ne čudi pristup koji imaju kad je u pitanju sastav za Evroligu“.
Na pitanje da li se slaže sa ocjenom da povezanost navijača sa klubovima, a posebno motivacija djece da počnu da treniraju košarku opada sa smanjenjem broja domaćih uzora, Ćurčić odgovara:
“Iako živimo u vremenu kad su nam sve utakmice „jedan klik daleko” i zahvaljujući tome klinci mogu da nađu košarkaške idole u svim delovima svijeta, uticaj lokalnih igrača je nemjerljiv iz mnogo razloga. Naravno da ćemo radije navijati za „naše”, igrače sa kojima djeca mogu da se mnogo lakše poistovete nego sa igračima koji dolaze iz drugih kultura i pričaju drugim jezicima. U tom smislu, naravno da je izuzetno korisno imati klubove koji imaju jaku bazu domaćih igrača i prirodno ćemo za njih rado navijati. Mislim da je jedan od većih izazova Evrolige upravo to – ako treba da gledamo utakmicu u kojoj je od deset igrača na parketu njih šestorica, sedmorica iz SAD, zašto umjesto toga jednostavno ne bismo gledali NBA? Za mene evropska košarka ima svoju draž, drugačija je od američke i ta različitost je nešto što treba njegovati i promovisati. Pogotovo naša škola košarke, koja je uvijek sadržala mnogo improvizacije i proizvodila igrače koji su pravi mađioničari sa loptom. Nažalost, dešava se suprotno – Evroliga sve više liči na kopiju NBA, a sve ekipe sve više liče jedna na drugu”.
Brojevi i statistike koji pokazuju neke dugogodišnje trendove u NBA i evropskoj košarci (kod učesnika Evrokupa je gotovo istovetna situacija kao evroligaša) veliko su upozorenje o kom na vreme treba razmišljati. Jer, kao što je naš sagovornik zaključio posljedice se na rezultatima reprezentacija vide tek kroz nekoliko godina.
foto.euroleague
About The Author
