Tripković: Mi smo na treningu šutirali žmureći

Kada bi mrežice na obručima imale osećanja, tresle bi se na pomen Uroša Tripkovića.

 

Bio je Tripković šuter kakav se rijetko rađa, a danas je nešto sasvim drugačije. Porodični čovjek koji se bavi uzgojem borovnica. Lijepo mu je sada, lijepo mu je bilo i prije. Samo je drugačije. Jedina stvar koja je ista je da je ponovo uspješan, kao što je bio i na parketu.

O svemu tome Tripković je pričao za MOZZART Sport. U velikom intervjuu i prisjetio se detalja iz karijere, objasnio nam kako se borio s povredama, ali i kako mu napreduje posao u poljoprivredi čime se Uroš i te kako ozbiljno bavi poslije završetka košarkaške karijere. Ne pojavljuje se često u medijima, pa smo probali da obuhvatimo brojne teme.

Tripković je 1986. godište, što znači da je kao dijete prošao vrijeme i rata, a kasnije i bombardovanja čega se više sjeća. Gde je tu košarka pronašla mjesto?

Kako se kao voda provukla kroz pukotine negativnog?

“Iskreno rat nisam osjetio, mada sam imao šest godina 1992. kada mi je ćale bio na ratištu. Bio sam mali tada. Ne pamtim to kao nešto strašno. Nisu mi to tako predstavili. Bombardovanja se sjećam dobro. Organizovali smo turnir na mostu, postavili  koš. Igralo se tri na tri. Nosili smo one target majice. Nemam lično ljude koji su nosili posljedice, nego klinac si, znaš, bombardovanje je, ne ideš u školu i djeci to bude zanimljivo. Ali svakako je to nešto ružno iza nas”, počeo je priču Uroš.

Mi ga pamtimo kao šutera, ali on nije igrao samo na toj poziciji već je bio i plejmejker na startu karijere.

“Počeo sam sa 10-11 godina, a sa nepunih 16 sam prešao u Partizan. Igrao sam i keca i dvojku. Sa ćaletom sam išao van treninga i šutirao. To je i prirodno urođeno, ta mekoća. Može sve to da se istrenira. Ali ako imaš tvrdu ruku, treba dosta vremena. Imaš igrače koji sazrijevaju šuterski sa 27-28 godina. Ne mogu da ubace ništa i s vremenom nadograđuju. Pred kraj karijere ne smiješ da ih ostaviš, a na početku si ih čuvao na tri metra. Kao klinac sam imao osjećaj za šut. Igrao sam i dosta sa loptom. Poslije u Partizanu, ljudi iz kluba, Dule, više su me gurali na poziciju dva“.

Tripković je još jedan dokaz one čuvene “kada se operu ruke u Moravi”.

“Uvijek svi kažu da ovi iz Čačka operu ruke u Moravi i nije problem. Od Radmila Mišovića, Kićanovića, Željka… Ima dosta stvarno. I Tadija Dragićević, on još igra, mi smo kumovi… I on ima odličan šut. Malina je tu. Dosta igrača je izašlo iz te sredine, košarkaške sredine”

Kažeš da si kum s Tadijom? Da li ste imali one Partizan – Zvezda momente?

“Roditelji naši su kumovi. Dok smo bili u suprotnim taborima, igrali smo jedan protiv drugog… U tom period  smo ih onako lagano dobijali, a-ha-ha. Sjećam se da je bilo malo i zezanja na tu temu. Ali mijenja se to. Sada se malo promijenilo”.

Mogao je možda Tripković da završi i u Zvezdi…

“Bilo je turnira u mlađim kategorijama. Tu imaš uvijek ljude koji prate. Prepoznali su potencijal i završio sam u Partizanu. To je godinu dana prije one fuzije Borca i Železnika. Da nisam tada otišao, sigurno bih išao drugim putem. Ko zna šta bi bilo kad bi bilo”.

Da li je Duško Vujošević bio taj koji te je odmah uzeo po svoje kada si stigao u Partizan?

“Bila je ideja da budem sa mladim timom, ne sa prvim timom. Kada sam došao, bio sam na par treninga sa prvom ekipom, tu se Duletu svidio potencijal, tako da sam od starta ostao. Nisam često igrao, mada sam dobio šansu prvi put protiv Reala sjećam se, posljednjih par minuta. Možeš da zamisliš, sa 16 godina uđeš, pun Pionir… Iz ovog ugla, protiv Reala sa 16, nije mala stvar”.

Sa ove tačke gledišta, koliko je Vujošević imao uticaj na tvoj život, tvoju karijeru?

“Pa vidi, imao je ogroman uticaj. On se postavio prema meni bukvalno kao prema sinu. I zaštitnički, možda i previše zaštitnički.  Sto posto sam siguran da mi je želio najbolje. Njemu je bila ideja da od mene napravi šutera da bih mogao sutra u NBA kao što je bio Rej Alen, šuter-šuter,  taj neki profil igrača. I zato je on mene gurao. Šutirao sam po 500-1.000 ubačenih na treninzima. Skoro svaki dan. Dolazio ranije, ostajao duže”.

Kako sada gledaš na tu količinu treninga?

“Iz ovog ugla, dobro, treba trenirati, ali opet treba i sa fizičkom spremom ispratiti košarkaški dio da ne bi imao problema. Ja sam sa 25 godina prvi put operisao hrskavicu, a imao sam problem mnogo ranije, samo nisam znao šta je. Ozbiljno me to ograničavalo u svemu. Shvatio sam da više tako ne ide, nisam mogao da raširim noge ovoliko poslije treninga. Sve me živo boljelo. Niti mogu da igram, niti da treniram, samo se nerviram”.

Ti si neko ko je i previše propatio zbog povreda u karijeri. Prestao si da igraš sa 27 godina, upravo zbog toga…

“Iz godine u godinu bol je bio sve veći. Sigurno sam sa 22 već imao problem. Da sam tada vidio, na vrijeme, možda bih jednom operacijom sve riješio. Oba kuka sam operisao istovremeno poslije. Kasnije me nije boljelo, išao sam radostan na trening. Ali poslije šest mjeseci sam ponovo osjetio isti bol. A problem je bila hrskavica, jedini materijal koji nisu uspjeli da zamijene. Nešto su smislili, ali to ubace pa počne da se kruni. Sad je najbolja povreda da polomiš nešto. To zaraste, postane još jače i ides dalje. Ali hrskavice su problem”.

Tokom oporavka od povrede je shvatio da bi trebalo da igra više s loptom u rukama.

“Posle prve operacije sam sa kumom trenirao, sa Acom Matovićem, mnogo sam radio na tehnici. Mnogo mi je to značilo. Imao sam bolji osjećaj u rukama. Mogao sam da igram iz prodora, iz pika, da se ne oslanjam samo na šut. Ne valja kada si orijentisan samo na jednu stvar. Promašiš par lopti… Kada imaš više opcija lakše se igra. Treba da daš pet trojki za 15 poena. Ovako šutneš četiri bacanja, daš dva ulaza i ti si na 10 poena. Bez trojki. Tek sam tada shvatio koliko me je sputavalo”.

U kom momentu je Tripković shvatio da je došao kraj karijere?

“Kada sam se drugi put operisao, rekli su mi ako nastavim da ću za godinu dana vjerovatno imati isti problem. I onda sam stavio prst na čelo. Čekaj, zar treba da nastavim od sebe poluinvalida u 27. godini? Znaš… A svaki put kada se povrijediš ideš tri koraka unazad, u lošiju ekipu, lošiji ugovor, i treba ti tri godine da se vratiš gdje si bio. Naporno je to i psihički. Kada igraš na nekom nivou, pa da se vratiš na niži”.

Operacija hrskavice nije za svačije oči.

“Ta hrskavica se rješava tako što se kao ankerima nekim uburgija u kost. Gledao sam prvu operaciju, na ekranu. Poslije drugu nisam hteo, raspao sam se kod prve, trajala je dugo, nisam znao šta ću od sebe”.

Pričaš o burgijanju kostiju… Nekako se to ne uklapa u sliku sportista koji zarađuju mnogo, žive lagodnim životom…

“Sve je to tačno. Od sporta može lijepo da se zaradi na srednjem i visokom nivou. Čak i na nižem zarađuju nego da kažem normalni, prosječni, ljudi u Srbiji. Imaš i privilegije neke. Ali ima i odricanja, povreda. Sada da sam na istom mjestu, drugačije bih neke stvari organizovao što se tiče treninga, ali bih i dalje istim putem išao. Ne bih rekao – neću sport. Ima mnogo više benefita nego negativnih stvari. Uvijek ima i jedne i druge strane”.

Podvukao je crtu i shvatio šta mu je činiti…

“Da sam ranije znao i operisao, bilo bi bolje. Ali nema poente da sa 30 godina ugrađujem vještački kuk ili da budem poluinvalid, čemu? Zbog tri godine igranja i to možda. Na nekom nivou ko zna kakvom. Kada staviš na papir i podvučeš nema rezona. Ima rezone – da uzmeš neki novac, ali nema sa više strana da nastavim u tim okolnostima”.

Naravno, bilo mu je krivo što ostavlja nešto što mnogo voli. Ipak, nije bilo previše opcija.

“Nisam se osjećao dobro da igram pod bolom da bih uzeo novac na nivou koji je smiješan u odnosu na moje mogućnosti, bilo mi je ispod časti. Život ide dalje. Nema nazad. Presjekao sam. Bilo mi je krivo. Ne pratim previše košarku, distancirao sam se, isključio, povremeno odem na utakmicu. Bilo je i prezasićenosti, malo i ljutnje neke, osjećaja da nisam uradio šta sam mogao. Pomirio sam se sa tim. Ima drugih stvari. Imam porodicu. Posao kojim se bavim i koji mi je zanimljiv. Treba naći nove stvari, ideš dalje”.

Sedam godina u Partizanu, zlatan period, navijači, Vujošević, treninzi ujutru, čitanje knjiga…

“Dosta igrača je prošlo. Sve vrijeme je Dule bio trener. Bilo je svačega, znaš.  Zavisi od rezultata najviše. To ti je svuda tako, a kod njega je bilo izraženo. On je čovjek koji je fanatik za košarku, to mu je na prvom mjestu. Ako tu dobro stojimo, sve je normalno. Ako je rezultatski slabije, bilo je treninga u šest ujutru. Pokušavao je da nas trgne”.

Lektire?

“Bilo je mlađim igračima, starijima ne toliko. Davao je često knjige, dobijao sam i ja često. To su njegove strasti. Smatra da kroz čitanje čovjek uči i sazrijeva. I u pravu je. Knjige, slike, košarka, to su njegove tri stvari. On je fanatik. Nije lako sarađivati sa takvim ljudima generalno, koji hoće da budu najbolji u nečemu. Ispratiti ih, dati im šta žele. Govorim sa stanovišta igrača. Naučiš, izađeš jači iz svega. Na svakom poslu je tako, zapitaš šta ti je to trebalo. A onda ´prebubaš´, nastaviš dalje”.

Osvajanje titula mu je postala navika. Nešto što se podrazumijeva. Osvojio ih je sedam kada se gledaju naslovi prvaka države.
“Nekako se navikneš. Peta nije kao prva. Raduješ se, ali ti postane normalno. Pa navijači… Stvarno su bili fenomenalni, to nema nigdje. Dođem sat i po pred utakmicu, a hala već puna! To je stvarno… Uvijek će mi ostati u sjećanju, tolika buka, to nisam u životu čuo, ni u jednoj diskoteci, nigdje, nigdje! Igrali smo protiv Panatinaikosa i Dijamantidis šutira dva bacanja za pobjedu. Par sekundi prije kraja. Ja sam bio u tom momentu u igri.  Sa svih strana buka, u tom momentu mi sve u glavi nekako… Bubna opna je počela da vibrira od tolike buke. Samo sam tada to doživio i nikad prije i nikad poslije. Ni blizu to ne može ponovo da se desi”.

Baš nigdje…

“Igrao sam i za Fener koji ima odlične navijače, ali… Tada su svi navijali zajedno, a ne ko sada pola hale pjeva svoju pjesmu, a druga polovina svoju. Nije to to. Kao ni u Areni sa onim razglasom. Ali Pionir… Kada se onda nije srušio, neće nikada, haha”.KRUG ZA UROŠA… MOGAO SAM DA ŠUTIRAM ŽMUREĆI

Bila je ona čuvena akcija krug za Uroša. Blokovi, Tripković istrčava i pali za tri poena. To je bio njegov “trejdmark”.

“Krug se zvalo, ali kada sam bio u igri, igralo se za mene. Taj izlazak iz blokade je bio specifičan za mene. To je vrlo težak šut, i malo igrača u svijetu može u punom sprintu da istrči i pogodi. Nema šta da gledam koš, znam gdje je. Mi smo na treningu šutirali žmureći. Najbolje osjećaj stekneš kad šutiraš žmureći. Vježba je bila 10 penala zatvorenih očiju. Pogađao sam, nije problem. To je kao kada neko piše na tastaturi da ne gleda. Bila je ta akcija uvijek. Ali mnogo sam se oslanjao na šut. Žao mi je što nisam igrao raznovrsnije“.

Sarađivao si kratko i sa Željkom Obradovićem?

“Zakačio sam ga 2005. u reprezentaciji. Bio sam na pripremama, ali sam imao i povredu. Nekih dvadesetak dana smo trenirali. Nisam ga zakačio u Feneru. Ono što sam čuo od igrača koji su igrali kod njega, i ono što sam ja vidio, stvarno opravdava rezultate. To neće ponoviti niko nikada ni u jednom sportu. Ima taj neki osjećaj kako igrača da pridobije i izvuče od njega šta mu treba. Sjećam se poslednjeg treninga na Kopu, a  tada se nikome ne trenira, oni su i najrizičniji. Glavom si u Beogradu. Odradili smo zagrijavanje, došli na centar, i on kaže – idemo u Beograd. On sa sitnim stvarima dobije kredit kod igrača koji će da grizu za njega. Sitne stvari, glupe, ali znače. Vidiš ga na utakmici pocrveni, hoće da ubije nekoga, ne znam kako ne eksplodira. Ali svi ga poštuju, gdje god da ode dignu mu spomenik poslije toga”.

Učinak u reprezentaciji? Ima Uroš srebro iz Poljske 2009. godine.

“Da sam bio zdrav i da nisam imao drugu operaciju, sigurno bih igrao mnogo bolje nego prije. Svi kažu uči na greškama drugih. Ne znam ko je to uspio. Uvijek učiš na svojim greškama. Vjerujem da bih bio u reprezentaciji i da bih igrao. Ali važna je bila ta medalja“.

Kako ti se čini današnja situacija u reprezentativnoj košarci, ovi kvalifikacioni prozori?

“Ovo je budalaština šta su napravili s kvalifikacijama. Neshvatljivo. Totalni neki kretenizam iz rata Uleba i Fibe i sada prave problem svima i igračima. Pa ko će da pusti igrače, a imamo ih petoricu u NBA, da igraju svaki drugi dan? Rizikuješ povredu, ne igraš za klub, nema logike. Ti si ranije pravio ugovore kroz reprezentaciju, sada više nije tako, mnogo je drugačije“.

Nije bilo potrebe postaviti pitanje, odmah je Urošu na pamet pao Jokić.

“Ja Jokića razumijem i vjerujem da će igrati za reprezentaciju. S ove strane ga razumijem jer je trebalo da napravi ugovor, vidiš i sam koji je to novac. Najplaćeniji je od naših sportista, plaćeniji od Đokovića. Sad, je..ga, potencijal je, i da je došao i doživio povredu… Vjerujem da će igrati. On ima talenat bože sačuvaj. I može da doprinese da se napravi neki veliki rezultat. To očekujem sad od reprezentacije. Ovo je zenit, momenat da se napravi najbolji rezultat, mada pravimo dobre rezultate u posljednje vrijeme“.

“Ne pratim toliko. U kontaktu sam sa Kostom, sa Tepićem, sa Novicom, sa Lukom Bogdanovićem. Uglavnom se sa njima vidim povremeno, popijemo kafu, ručamo. Vidim se i sa Drobnjakom, Pera Božić mi je krstio djecu… U dobrim smo odnosima. U sportu stekneš dosta prijatelja. Ne vidimo se po godinu dana, a kada se vidimo imamo osjećaj kao da pijemo kafu svaki treći dan”.

Partizan?

“Bio sam sad na derbiju. Pratim pomalo. Ne previše. Pratim i ono što imam informacije dosta se stvari organizaciono popravilo. I druge stvari što se tiče marketinga, sale za treninge. Dosta je dugova vraćeno. Dvije trećine dugova je vraćeno mislim. Sa bankom su riješili problem. Nije to do kraja riješeno, ali čak valjda i banka treba da refundira Partizanu, što je još bolje. Lakše je bilo dovesti igrače kad si igrao Evroligu. Imao si veći kredibilitet. Ugovori su sada manji nego ranije. Ljudi očekuju sada kao dovedeš trenera i on će odmah… Ne ide to tako. Treba vremena. Od sljedeće godine treba gledati njegov rezultat“.

Otkud ideja da se baviš borovnicama? Da li si imao neku zemlju ili?

“Nisam imao praktično nikakvu zemlju. Kada završiš karijeru to je nezgodan period za većinu sportista. Dolaziš u situaciju da nemaš obaveza. To prija mjesec, dva, tri, odmoriš se. Ali poslije se pitaš – šta sad? Da vidimo šta ćemo dalje. Vodio sam time čime bih volio da se bavim. Mnogi ljudi nemaju mogućnost da biraju, je..ga, moraju da rade posao za koji nisu završili školu niti mu se sviđa. Kada dolaziš iz sporta imaš mogućnost da uložiš u to što voliš, a ne da ti bude muka poslije godinu dana”.

Između njive i kancelarije, Tripković uvijek bira ovo prvo.

“Uvijek sam volio prirodu. Uvijek ću prije otići da se šetam u šumu, na planinu nego da idem u grad u neki tržni centar. To me zamara, a ovo me odmara. Gledao sam malo to voćarstvo, šta bih mogao. Borovnice sam krenuo. Može da bude profitabilno. Velika su ulaganja, treba i znanja, a ja ga nisam imao. Pričao sam s ljudima, ali nije to u tom momentu bilo iskustva. Skupo je da se posadi u odnosu na drugo voće. Ne može svako da ga posadi. Manja je konkurencija, ne može da dođe do hiperprodukcije. Kada dođe na rod, ima dobru cijenu”.

Sve je počelo prije četiri godine…

“Prvo sam oko četrdesetak ari posadio u Preljini kod Čačka. To je bila 2015. godina. Tu sam napravio dosta grešaka. Onda sam u jesen 2017. u selu u okolini Topole posadio dva i po hektara, samo na drugačiji način. Naučio sam kako drugačije skroz da se napravi. Učiš. Kao i u košarci kroz treninge, tako i u ovome. U tome sam, to mi je glavno zanimanje”.

Proširiće Uroš svoj djelokrug u ovoj oblasti.

“Sad ću s prijateljem jednim koji ima zasad borovnice da napravim firmu uvozom materijala i konsaltingom i svih propratnih stvari vezanih za borovnicu. Ja sam to na sebi isto vidio. Vjeruj mi na tih 40 ari mnogo bi mi bilo jeftinije da sam platio da me neko posavjetuje, objasni i organizuje, nego što sam uradio sam pa sam poslije dao gomilu para da to ispravim šta je trebalo. Mnogo je jeftinije uraditi u startu kako treba. Takva je kultura”.

Naravno, na početku je Tripković imao dosta problema. Nije lako držati borovnice posle košarkaške lopte.

“Imao sam tu problema, zamrzavanja… Svaka greška te vrati unazad i to je problem i sa količinom roda i povraćajem kapitala koji si uložio. Taj zasad u Preljini je dvije godine stariji od novog, a vjerujem da će sljedeće godine biti na istom nivou. Toliko ti je jasno o čemu pričam. Čitao sam dosta, obilazio zasade u Holandiji i u Austriji, planiram i u Ameriku da odem. Naučio sam mnogo stvari. Uči se na svojim greškama, rijetko na tuđim”.

Nije lako živjeti život poslije košarke, kada se navikneš na nešto…

“Prvo dok odlučiš šta češ. Pa dok pokreneš. Pa dok dođe neki prvi prihod. Pa ti si u minusu, ne na nuli. Nemaš prihod. Trošiš šta si zaradio. Vrlo je to nezgodno. Navikao si da trošiš da ne razmišljaš šta ćeš da pojedeš, popiješ. Vratiš se, pa staviš prst na čelo i kažeš nije u redu da potrošim toliko. Mnogo je to teže nego kada imaš nešto prije nego što završiš karijeru. Naravno, zavisi da li si zaradio 500.000, 1.000.000 ili 10.0000.000. Ako si zaradio 10.000.000, onda možeš 10 godina da smišljaš šta ćeš dalje, to je druga priča”.

Kontadiktorno je da mnogi sportisti počnu da se bave zemljoradnjom?

“Savan ima, Kosta Perović ima trešnju, ima i neke svinje gore, Krstić ima destileriju, Kešelj ima isto borovnicu”.

Kešelj ti je konkurencija?

“Kolega, a-ha-ha. Zvao me je bio za par stvari”.

Za njega veća važi veća cijena saveta jer je zvezdaš?

“To ćemo morati da uvrstimo u cenovnik”.

Gde idu borovnice?

“Rusija, Holandija, Engleska, Skandinavija… Ili ideš preko hladnjača ili direktno prodaješ kupcima u Holandiji, ljudima koji imaju svoje lance marketa. Najbolja je varijanta direktno njima da se proda. Nema provizije, ugrađivanja. Mada, cijena je stabila i dobra posljednjih godina”.

Jesi iskoristio neka znanja iz košarke u novom poslu?

“Temeljan sam. Gledao sam da uradim kako bi trebalo, taj drugi zasad. Bio sam tamo sve vrijeme. Imao sam preko  40 radnika”.

Jesi bio poput trenera prema njima?

“Tuđa ruka svrab ne češe, uvijek je tako bilo. Ima svakakvih, moraš da budeš tu i da znaš. Inače, lako te pređu. I ovi što ne znaju će da urade pogrešno”.

Totalno drugačiji život živi danas Tripković – novi posao, ćerkice…

“Lep život”, kaže Uroš, uzima gutljaj kafe i nastavlja…

“Nije mi teško, prija mi. Ne mogu u mjestu da budem. Tu sam sa dječicom kod kuće, pa vrtić, pa sportić neki, rekreativan, naravno. Da imaju aktivnost zbog pravilnog odrastanja, razvijanja. A ako neka bude htjela odbojku, košarku, upisaću ih”, zaključuje Tripković.

Jedno je sigurno, šut im neće biti problem.

foto:euroleague.net

About The Author