Papadopulos: Duda bukvalno kao otac

Osvajač Evrolige sa dva najveća grčka kluba.

Lazaros Papadopulos je ekskluzivnom razgovoru za “Nezavisne” govorio je o svojoj karijeri, stručnjacima koji su je obilježili i odnosima s navijačima najvećih rivala u zemlji Helena.

Popularni Lazos je rođen na jugu Rusije u Krasnodaru u porodici Grka Teodora i Ruskinje Marine. Prvih devet godina proveo je u zemlji svoje majke, da bi 1990. preselio u Solun gdje je pet godina igrao za Iraklis, u kojem je pokazao veliki potencijal pa 2001. prelazi u Panatinaikos, s kojim u prvoj sezoni osvaja Evroligu. Papadopulos je u finalu protiv Kindera sa 12 poena i pet skokova bio “iks faktor” za pobjedu “zelenih”.

“Bio je to fantastičan tim predvođen Dejanom Bodirogom, bio je tu i Džoni Rodžers. Trener je bio Željko Obradović, pomoćnik mu je bio Dimitris Itudis i bio je to moj prvi veliki korak u karijeri. Odigrao sam jednu od svojih boljih utakmica u finalu te sezone. Kinder je bio veliki favorit, fajnal for je bio na njihovom terenu, ali mi smo odlično odigrali tu utakmicu i osvojili trofej”, rekao je Papadopulos.

Ističe i da u radu s Obradovićem nikada nije imao dilema.

“On kao lider tačno govori šta želi od vas. Jedini problem je kada ne radite nešto od njegovih taktičkih zamisli. Sve detaljno objašnjava i nije teško da se igrač adaptira na njegov način rada, strategija je jasna i nema ‘zelenih zona'”, kazao je Papadopulos, koji se nakon dvije sezone u Panatinaikosu vratio u Iraklis.

Tamo se zadržao samo jedno ljeto i zatim prešao u Dinamo Moskvu, gdje je radio sa čovjekom kojeg će pamtiti do kraja života.

“Najbolji momenti karijere bili su mi u Rusiji, zbog poznavanja jezika i korijena osjećao sam se kao domaći igrač. Tada sam igrao kao nikada u karijeri, nismo osvojili puno titula (jedan trofej Evrokupa 2006. godine), ali imali smo sjajan tim. Fantastično je bilo igrati s Adonisom Focisom i sarađivati s trenerom Dušanom Ivkovićem. Za njega sam emocionalno bio veoma vezan, nije mi bio samo trener već više kao otac. Svakako je njegova ličnost jedan od razloga moje uspješne karijere. Kod Ivkovića je disciplina jako bitna, ali on je trener koji ne pretjeruje sa detaljima o rotaciji i postavci igre. Glavni aduti su mu harizma i mentalna priprema. On nađe ključ za igrača, navede vas da pomislite da ste superzvijezda, najbolji igrač na svijetu i da možete da letite. Nakon toga ne mora da se puno radi na taktici da biste imali viziju na terenu. Treneri danas zaboravljaju na mentalnu pripremu. Tu je Ivković bio najjači”, kaže Papadopulos.

Nakon tri godine u glavnom gradu Rusije prešao je u Real Madrid, gdje se zadržao samo sezonu. Uslijedile su selidbe u Fortitudo, PAOK i Himki, da bi 2011. godine pojačao Olimpijakos, najvećeg rivala Panatinaikosa, gdje mu je Ivković ponovo bio trener. U Pireju je igrao samo jednu sezonu, a epilog je bio isti kao i s Panatinaikosom – osvojena je Evroliga. Tome je pridodata i titula šampiona Grčke.

“S Vasilisom Spanulisom, Jorgosom Printezisom, Kostasom Papanikolauom, Perom Antićem i Kajlom Hajnsom imali smo odličnu ekipu. Tim je imao jako dobru hemiju i nikada se nismo predavali. Isto kao i s prvom titulom sa Panatinaikosom, bili smo autsajderi na fajnal foru i osvojili titulu. Mnogo je lakše igrati kada si autsajder, jednostavno nemaš stresa i mnogo se lakše snalaziš na terenu. Recimo, u Real Madridu smo bili favoriti za sve titule, a nismo postigli ništa”, kaže Papadopulos i ističe da nije imao problema s navijačima niti jednog od dva vodeća grčka kluba:

“Nisam imao neprijatnosti jer nisam imao agresivan slogan i nikada nisam rekao ništa loše o bivšem klubu. Kada to poštujete, nećete imati problema s navijačima drugog kluba. Nikada nisam rekao ni da sam navijač Panatinaikosa ili Olimpijakosa ili da su jedni navijači bolji od drugih. Igrač ne treba da bude fanatik, te stvari su loše za sport. To je za navijače.”

S reprezentacijom se kao najveći uspjeh Papadopulosa izdvajaju osvajanje Evropskog prvenstva u Srbiji 2005. godine i srebro na Svjetskom prvenstvu naredne godine u Japanu, kada su pobijeđeni “vanzemaljci” iz SAD.

“Srbija i Crna Gora, koja je bila favorit, se nije pokazala na EP u Srbiji, iako su imali najjači tim i Obradovića na klupi. Mi smo osvojili prvu evropsku titulu nakon 1987. godine i generacije Nikosa Galisa. Godinu ranije fudbaleri su osvojili Evropsko prvenstvo i Olimpijske igre su se održavale u Atini. Bile su to zlatne godine našeg sporta, u kojem smo svi bili ujedinjeni. Naredne godine smo pobijedili Amerikance, što od tada nikome nije pošlo za rukom. Bilo je veoma teško, sve utakmice na turniru su pobjeđivali sa po 20-30 poena razlike. Mi smo do tog meča davali po utakmici 80 poena, ali njih smo ‘ubili’. Postigli smo 101 poen, bili dosta bolji i zasluženo prošli dalje”, s ushićenjem priča nekadašnji centar Helena.

Bogatu karijeru prožetu uspjesima završio je 2014. godine. Košarku prati i danas, ali mu se ne sviđa stil kojim igraju igrači na njegovoj poziciji.

“Igra se promijenila, ne viđamo više centre koji igraju na postu, sada gledamo igrače koji igraju licem prema košu. Glavni razlog za to je što se mladi igrači ne uče igri na postu. Moj akcenat je uvijek bio na tehnici, a manje na snazi. Nisam ljubitelj snažnih igrača koji skaču visoko. Više volim one koji čitaju igru i situacije, imaju velike tehničke mogućnosti, koriste obje ruke i mogu da isfintiraju protivnika. Trenutno, nažalost, nema takvih, nadam se da će treneri raditi na tome i da ćemo ponovo viđati igrače koji čitaju igru”, zaključio je Papadopulos.