Kukoč: Posebno pamtim Sarajevo

“Mi smo tada još bili dica. Nismo znali ni razumili što smo napravili. Valjda smo zato i igrali tako dobro! Bili smo neopterećeni, drugi su više bili pod pritiskom. Mi smo “igrali” košarku. Imali smo po 19-20 godina, mislili smo da će ako izgubimo bit’ još dosta takvih prilika”, priča nam Kukoč što se događalo prije tog Final Foura, odnosno finala protiv Makabija (75:69).

A današnja djeca, valjda i s obzirom na smjer u kojem je košarka otišla, hrvatska pogotovo, teško mogu “procesuirati” da je klub iz njihovog malog grada imao tri godine zaredom najbolju ekipu kontinenta u sportu kojim se bavi cijela planeta, a dao je i jednog od najvećih. Po mnogima, pa i potpisniku ovih redaka najboljeg evropskog košarkaša svih vremena. Između ostalog i zato što je ostavio veliki trag i u evropskoj košarci, i u NBA ligi i u reprezentacijama. Svugdje gdje je igrao.

“Tada sam se osjeća sigurno. Da se posli igralo još tri dana i dalje bi bilo pet-šest razlike za nas i opet bismo ih dobili! Imali smo sve konce u svojim rukama. Naravno, jedva smo čekali da više sve završi i da konačno počnemo slaviti”, prisjeća se Kukoč.

Otišli ste u Njemačku ipak kao autsajderi, a vratili se kao prvaci? Makabi i Barselona bili su veliki favoriti za osvajanje naslova, ali ste ih skinuli prvo Katalonce, pa potom i Izraelce?

“U polufinalu protiv Barselone sam samo mislija “ajmo mi pobić na 20 razlike, za svaki slučaj da posli ne izgubimo”. Finale protiv Makabija je ipak dugo bilo na vagi, ali ja sam cilo vrime bija siguran da znamo šta radimo. U zadnjih pet-šest minuta smo ih slomili. Zatvorili smo ih u obrani, nisu znali šta napravit. Počeli su djelovat izgubljeno. U očaju su balune bacali i u aut, zalipili bi im banane pa bismo istrčali kontre. Mi smo bili poletniji, mlađi. Nije nam bija problem u toj završnici napravit ekstra potez, skok, bananu… U toj utakmici smo svi skupa strahovito narasli ka’ igrači. Te večeri nam je postalo jasno da imamo force za napraviti puno dobrih stvari”.

Uslijedila je dan poslije neponovljiva fešta u Splitu, pred više od sto hiljada ljudi.

“Slavlje je bilo ludilo. Kada smo sletili u Resnik, od silnih ljudi tamo, po cestama parilo mi je ka da Split ima pet milijuna ljudi! Od aerodroma do dvorane na Gripama ulice su bile krcate ljudi. Mislija sam u sebi, pa odakle su svi ovi ljudi izašli!?! Na Gripama je bilo ajme. Bija sam i na dočeku Ivaniševiću na Rivi, bilo je tada spektakularno. Ali to je bilo nešto šta smo svi ipak oćeš-nećeš iščekivali. Nadali smo se tome nakon svih onih njegovih poraza u finalima Wimbledona od Agassija, Samprasa i šta ja znam koga. I zaslužija je to, i vratilo mu se s Henmanom, kišom, igranjem u ponediljak… Ovo se s nama dogodilo. A najlipše stvari u Splitu su uvik spontane”.

Posebno kaže pamti događaj koji se poslije zbio u – Sarajevu.

“Par dana ili ne znam koliko posli, igrali smo protiv Bosne u Sarajevu. Sićan se da se igralo u Skenderiji. Mi smo uvik bili veliki protivnici na terenu. I predstavlja nas spiker prije utakmice kao “evropski prvak Jugoplastika”. I onda je cila Skenderija počela skandirat’: “Ju-go-plasti-ka, Ju-go-plasti-ka!”. To mu se ostalo u pamćenju. Na stranu rivalstvo, ti ljudi su nas toliko poštivali, toliko smo na njih ostavili dojam, da su nam prije utakmice protiv njihove momčadi skandirali”.

Kad vas s ove vremenske distance pitamo koja vam je od tri titule prvaka Evrope najdraža…?

“To je kao pitanje koje ti je dite najdraže ha, ha, ha… Svaka titula ima svoju draž, značenje. Prvi put je prvi put, niko to nije očekiva. Drugi put je bilo “ajmo ponovit to još jedanput da ljudi ne govore potrefilo im se i neće nikad više”. Treći put ljudi nisu očekivali jer je dosta igrača otišlo. Ali uvik se tribalo namučit’.

Vi ste predvodili “žute” i do te treće titule kada više nije bilo Maljkovića, Rađe…?

“Nije bilo Dina, Sobina, Duška, Bože…, ali je zato Savić bija godinu iskusniji, ka i Tabak, imali smo Naglića, ostali su Srete, Peras… Imali smo sustav koji su svi igrači dobro znali. Nije bilo prevelikih promjena, samo su oni igrači koji su prije imali 10-15 minuta po utakmici, igrali po 30-35. Prva titula je uvik prva, ali kada gledam individualno moja najbolja je ipak bila ova treća. A i bila je posebna jer je bila zadnja, posli sam otiša ća. Posebna baš i zato šta su svi govorili kako nam je otišlo dosta igrača, a mi smo te sezone osvojili sve. Ali objektivno, nisu ljudi virovali da ćemo osvojit ijednu od te tri titule!

Zašto je Jugoplastika bila najbolja?

“Mi smo uvik u finalima bili najspremniji. Mogli smo trenirat koliko god je tribalo, a fala Bogu nismo pred finala imali većih ozljeda”.

U čemu je bio ključ tih europskih uspjeha?

“Božo je zna šta radi! Ima je već iskustva ka asistent Žeravici (nap.a. u Crvenoj zvezdi). Zna je da mora napravit sklad u momčadi. Mi igrači smo imali povjerenje u njega, ali i jedni u druge. Mi bi na treninzima i utakmicama jedan drugoga bodrili, pomagali… Bili smo ka’ obitelj”.

Prisjetio se nekih detalja.

“Doša bi Duško (nap.a. Ivanović) i reka da neće više šutirat tu utakmicu jer da mu je šut 0-5, da ne može ništa pogodit. Mi bi mu svi rekli: “Pa ko će šutirat ako nećeš ti, ti si naš šuter”. I onda bi on pogodija svih idućih pet šuteva. Meni bi Srete na treningu savjetova: “Uozbiljili se, treniraj bolje. To nije ništa, radiš sa 30 posto”. To su bile korektne kritike, prijateljske. Otvoreno smo pričali jedni s drugima. Nije bilo ljubomore među nama. To je bila ta prava formula. Ali treniralo se uvik maksimalno. ‘Ko tako radi i pritom zna šta radi, ima talent, imat će šanse. Naravno, ne znam kakav rad ne garantira prvo mjesto, samo da budeš tu negdi. Zadnjih pet posto je znanje, srića…

Osvojili ste gotovo sve sa Jugoplastikom, sa reprezentacijama Hrvatske i prije Jugoslavije, sa Čikago Bulsima u jednoj od najjačih ekipa svih vremena sa Majklom Džordanom, Skotijem Pipenom, Denisom Rodmanom.

“Ono što smo mi tada imali u Jugoplastici, osjetija sam još samo u one tri godine u Bulsima kada smo dominirali NBA ligom. Majkl i Skoti su tu bili lideri. Moja srića je šta sam veći dio karijere provea u te dvi momčadi, pet godina u Jugoplastici, sedam u Čikagu. Vrlo je bila slična situacija ka u Jugoplastici. To su bile momčadi posloženi na sličan način, vladali su isti postulati, igrači su se znali u dušu. Gušt je u takvim momčadima bija i ić na trening jer znaš da se stalno pripremaš za nešto veliko”.