Bečirović: Demantovao ljekare
Životna priča Sanija Bečirovića.
Nekada jednog od najtalentovanijih košarkaša Evrope teška povreda spriječila je da u potpunosti razvije potencijal koji je imao. Ljekarski izvještaj te 2001. glasio je artritis koljena. U prevodu za Bečirovića to je značilo da sa 20 godina mora da prestane da igra košarku. Iako su vijesti bile crne, nije odustajao iako to nije bilo nimalo lako.
“Nakon operacije ljekari su rekli da su napravili sve što su mogli, ali da dalje neću moći da igram. Svi koji me poznaju znaju da nikad ne odustajem i povratak na teren je bio veliki izazov. Cilj je bio da odigram samo jednu utakmicu. Želio sam samo da ponovo osjetim tu čar igranja košarke”, počeo je priču Bečirović za “Nezavisne” i nastavio:
“Miki Starčević je bio bitna karika u mojoj karijeri i na poseban način je znao da me motiviše. Mnogo su mi pomogli Srđan Đorđević, poznati atletski trener, i doktor Rašto Štok, koji mi je spasio noge pošto sam nakon prve operacije dobio sepsu. Nakon druge operacije sam prvi put pomislio da samo želim da budem zdrav jer mi košarka očigledno nije suđena. Kada je prošao taj period slabosti, vratila mi se volja. Uz podršku porodice, tadašnje djevojke, a sadašnje supruge odlučio sam da pokušam ponovo.”
Kada je prvi put čuo riječi da više neće igrati, imao je 20 godina. Odlučio je da demantuje ljekare i možemo slobodno da kažemo da je medicinski fenomen. Malo-pomalo se vraćao, a kao nagrada dolazili su trofeji.
“Nakon povrede svaka godina je bila kao blagoslov ili malo čudo. Svi su predviđali da neću moći da igram, a doktori su govorili da će biti čudo i ako budem mogao normalno da hodam. Kada podvučem crtu, niko ne može da mi ospori da sam uspio da se vratim. Bio sam prvak Evrope sa Panatinaikosom i ta titula zbog svega što sam prošao je još slađa. Sve medalje i titule koje sam osvojio su ništa u poređenju sa onim što sam osjetio kada sam se vratio na najviši nivo”, rekao je on.
Prije povrede žario je i palio terenima u Sloveniji igrajući za Bisticu, Maribor, Pivovarnu Laško i Olimpiju. Mnogi su ga poredili sa legendarnim Draženom Petrovićem.
“To nije bio pritisak za mene, nego dodatna motivacija koja mi je dala snagu i volju. Želio sam da dostignem njegov nivo. Godilo mi je poređenje sa njim i to mi bio vjetar u leđa”, izjavio je Bečirović, koji je nakon Olimpije prešao u Vritus Bolonju, tada aktuelnog prvaka Evrope, gdje su i počeli problemi sa povredom i ta epizoda je završena nakon samo jedne sezone:
“Bolonja je bila prvo iskustvo vani. Profesionalizam na najvišem nivou. Igrao sam za evropskog prvaka koji je svaku utakmicu morao da pobijedi. Imao sam problema u prilagođavanju sa trenerom Etoreom Mesinom. Nisam bio spreman da se prilagodim ekipi kakva je Virtus. Odigrao sam nekako do kraja sezonu i poslije toga je došla operacija.”
Koliki talenat je bio, najbolje govore prognoze po kojima je trebalo da bude visoko kotiran na NBA draftu. Ipak, zbog povrede 2003. izabran je kao 46. pik, ali nikada nije zaigrao preko Bare.
“Kazali su mi da sam jedini u istoriji koji nije igrao cijele godine, ali je izabran na draftu. Denver me draftovao i igrao sam Ljetnu ligu. Željeli su da ostanem, ali sam im rekao da mi se igra košarka. Nisam želio da nakon svega što sam prošao samo treniram i sjedim na klupi. Došla je ponuda iz Varezea i tu kreće pravi povratak. Najveća šansa za odlazak u NBA bila je nakon prve godine u Panatinaikosu kada smo osvojili sve, ali zbog velikog obeštećenja nije došlo do dogovora. Žao mi je što nisam igrao u najjačoj ligi svijeta, ali nije zavisilo samo od mene”.
Nije igrao na NBA parketima, ali je do ludila dovodio protivnike na Starom kontinentu. Kruna povratka nakon povrede svakako je 2007. godina, kada je sa Panatinaikosom postao prvak Evrope. Ekipu je vodio legendarni trener Željko Obradović, koji je bio jedan od onih koji su vjerovali da Sani može da bude onaj stari.
“Ne samo on. Bilo je tu dosta ljudi koji su vjerovali u mene. Željko je bio glavna stepenica i omogućio mi je da dođem u tim kakav je Panatinaikos. Dao mi je priliku da ponovo igram na najvišem nivou. Dao mi je priliku da krenem po titulu prvaka Evrope koja mi je izmakla u Bolonji. Moram da spomenem i Jasmina Repešu, koji me je godinu prije doveo u Fortitudo i dao mi ulogu lidera ekipa bez obzira na to što su svi govorili da ne mogu da odigram dvije utakmice sedmično”, izjavio je Bečirović, čiji je otac poznati trener Memi Bečirović.
Nakon svega što je prošao u karijeri, 2015. je odlučio da kaže dosta. Tokom karijere Sani Bećirović je igrao sa mnogim sjajnim igračima na svojoj poziciji i ističe da je mnoge pokušao da kopira.
“Učio sam od svakog po nešto. Šarunas Jasikevičijus je bio prvi kojeg sam dosta kopirao. On i Jure Zdovc u Olimpiji. Imao sam dosta sreće da igram sa sjajnim igračima. Na sve sam gledao ne kao na konkurenciju, nego na nekoga od koga mogu nešto da naučim. Dimitris Dijamantidis je dosta toga dobro radio pa sam pokušao da ga kopiram”, rekao je on.
Reprezentacija Slovenije je slaba tačka za Bečirovića, koji u seniorskoj konkurenciji nije osvojio medalju iako je u timu igrao sa igračima poput Brezeca, Nesterovića, Nahbara, Lakovića, Milića, Gorenca, Lorbeka, Udriha…
“To je bolna tačka za kojom pati cijela moja generacija. Ništa ne može preko noći. Imali smo jaka igračka imena, ali kockice se nisu složile. I druge reprezentacije su imale možda i bolje igrače. Sva takmičenja koja sam igrao sa Slovenijom zauzimaju posebno mjesto u mom srcu i boli me što nismo imali uspjeh”, rekao je Bečirović.
Nakon završetka karijere kratko je bio pomoćnik Aleksandaru Đorđeviću na klupi Panatinaikosa, ali ističe da mu je sada porodica u prvom planu.
“Bilo je fenomenalo učiti od jednog od najvećih igrača, a kasnije mog mentora. Nisam shvatao šta znači biti trener. To uzme čovjeka 24 sata dnevno 12 mjeseci u godini. Kada se ta epizoda završila prerano, shvatio sam da moram da stavim porodicu u prvi plan. Ne znam da li ću uskoro biti trener. To je jedina stvar koja je blizu igranja. Ali sada mi je porodica prioritet i želim da budem uz djecu dok odrastaju”, kazao je on.
foto:paobc.gr
About The Author
