//Neće se ljutiti Kukoč i Divac

Neće se ljutiti Kukoč i Divac

Dino Rađa izabran je u košarkašku Kuću slavnih u američkom Springfildu.

Jedan od najvećih hrvatskih, ali i evropskih košarkaša postao je dio istorije. Kad te Amerikanci prime u svoje društvo, u svoj dom, a njima je Hall of Fame svetinja, onda znaš da si dostigao sam vrh. Službena dodijela ovog priznanja planirana za je sedmi jul 2018. u Springfildu.

Dino je primljen u Kuću slavnih koja nosi ime po Džejmsu Nejsmitu, koji je ismislio košarku, kao dio generacije 2018..

S njim su od NBA velikana tu počast zaslužili, među ostalima, Moris Čiks, Džejson Kid, Stiv Neš i Grent Hil. Legende.

Rađa je nominovan u kategoriji internacionalaca, košarkaša koji su na poseban način uticali na razvoj košarkaške igre izvan NBA parketa. U ovoj kategoriji bili su nominovani još i velikani poput Tonija Kukoča, Vlade Divca, legendarnog Sovjeta Kondrašina, Dana Petersona, Ranka Žeravice i Alfonsa Forda.

Prije Rađe, od Hrvata ovu su počast zaslužili samo Dražen Petrović (2002), Mirko Novosel (2007.) i Krešo Ćosić (1996.).

Rađi je vijest  o prijemu u Kuću slavnih saopštio Zoran Radović, njegov bivši suigrač i nekadašnji igrač Crvene zvezde te reprezentativac Jugoslavije. Radović je danas jedan od ljudi iz vrha FIBA-e. Rađa je povodom toga dao opširan intervju za Index.hr.

”Kad me Zoran nazvao i kad mi je rekao da za mene ima veliku vijest, najprije sam pomislio da su promijenili sistem ovih suludih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Kini. No kad mi je rekao o čemu se radi, ostao sam bez teksta. Šutio sam neko vrijeme, a onda sam zaplakao. Nisam znao ni da sam nominovan. Ova počast meni je nagrada za životno djelo. Ona je dokaz da me ljudi koji vole košarku više cijene nego što ja cijenim samog sebe. Od ovoga nema više. Znam koliko vrijedim, što sam u karijeri napravio i znam da sam sve to postigao isključivo krvavim radom. Ovo priznanje mi je pokazalo da to netko cijeni još više od mene i zato sam se slomio”, rekao je Dino, pa nastavio:

“Svjestan sam što ova počast znači i odmah ću reći da ona nije samo počast meni. Ova nagrada je priznanje hrvatskoj košarci, Splitu, Jugoplastici, reprezentacijama Jugoslavije i Hrvatske, mojoj generaciji iz Bormija, svim klubovima u kojima sam igrao, svim trenerima koji su me vodili kroz karijeru, od Petra Bezelja, Graše i Trninića do Kreše, Dude, Piksija Subotića, Skansija, Mirka Krole… Ovo je priznanje i Kukoču, jer bez Tonija ne bi bilo ni ove nagrade.”

Rađa je u rimskom Mesađeru za koji je potpisao 1990. godine bio plaćeniji nego u to vrijeme najbolji fudbaler svijeta Dijego Armando Maradona. U italijanskom parlamentu u to su vrijeme ozbiljno raspravljali o tom transferu (oko tri milijona dolara), jer su neki zastupnici smatrali da je za italijansku ekonomiju nedopustivo da jedan košarkaš ima tolika primanja. Iz današnje perspektive ta svota zvuči smiješno, no u ono doba bila je čudo nad čudima..

”Znam da sam bio plaćen bolje od Maradone koji je tada u Italiji bio više od Boga, ali meni to nije puno značilo. Svog sam agenta pitao samo za prvih 300 hiljada dolara je li sjelo na račun, kasnije više nisam pitao ništa. Danas kad vidim da je Bruklin dao 70 milijona dolara jednom Mozgovu, dođe mi da si pucam u glavu. Žena me zna često zezati zbog toga, ali iskreno, baš me briga. I could not care less, kako bi rekli Amerikanci. Naravno, lijepo je imati novac, ali u životu sam i ovako dobro zaradio pa sam miran. Košarku nisam nikad igrao zbog novca, nego zato što sam uživao u njoj. Nažalost, mislim da to danas više nije slučaj. Daću ti primjer. Bili smo već prvaci Evrope, a Aramis i ja smo prije treninga svaki dan igrali jedan na jedan. Prije i poslije treninga. Satima. Dok se ne bismo uništili. Kad je za to čuo, Božo je popizdio, pa nam je zabranio. Živjeli smo za košarku, a danas klinac od 15-16 godina priča o ugovorima i parama.”

Je li se nadao da će jednom u životu biti izabran u Kuću slavnih?

”Gledaj, uvijek se nadaš. Misliš si, možda jednog dana, ali ovako rano, to mi stvarno nije palo na pamet. Naravno da sam ponekad maštao o tome, ali nikad to nije bio dio mojih sportskih snova.”

Rađi su konkurencija za Generaciju 2018. bili njegovi prijatelji i bivši suigrači Vlade Divac i Toni Kukoč. Hoće li se kod njih možda pojaviti određena doza ljubomore što je on ovu počast dobio prije njih.

”Nema šanse. Poznajem ih obojicu veoma dobro i znam da će biti sretni zbog mene. Na koncu, pa ova nagrada je i njihova baš kao što je moja. Znaju oni da njih tamo njihovo mjesto čeka, da će tamo doći prije ili kasnije.”

Rađa je četvrti Hrvat koji je dobio svoje mjesto u Springfieldu. Prije njega tu su čast imali samo Mirko Novosel, Krešo Ćosić i Dražen.

”Mirko je velikan. Ne samo naše košarke, nego svjetske. Čovjek je stvorio Cibonu. S reprezentacijom bivše države osvojio je sve što se osvojiti dalo, stvorio je kult reprezentacije, a upravo je on srušio i kompleks Sovjeta. Dok Mirko nije došao na mjesto izbornika Jugoslavija nikad nije mogla dobiti Ruse. Kad je Mirko preuzeo reprezentaciju, dogodilo se obratno. Velikan, što da kažem…”

Krešo?

”Kao igrača nisam ga gledao, ali bio mi je trener. Na koncu, on me uveo u reprezentaciju, a bio mi je trener i u Splitu. Krešo je bio pojava za sebe. Sjećam se utakmice za treće mjesto na EP-u u Grčkoj 1987. protiv Španije. Do kraja je ostalo par minuta, a naš centar je dobio petu ličnu. Logično mi je bilo da se dignem i da se spremim za ulazak, jer više nismo imali niti jednu čistu peticu. On me gleda i kaže Grboviću, koji je bio čista četvorka, da se spremi. Ja ga gledam i nije mi jasno. Gleda on mene i mrtav-hladan me pita: ‘Ti bi stvarno igrao?’ Kažem ja: ‘Pa bi.’ Ćosić će na to: ‘A dobro, uđi onda.’

Ili za vrijeme priprema na Kranjskoj Gori. Trčimo mi oko nekih tribina koje su bile na zemljanom brežuljku. Krešo je dolje i gleda nas, no mogao nam je vidjeti samo glave. Rašo Radovanović, koji je bio najstariji među nama kaže da stanemo i da samo tresemo glavom, da izgleda kao da trčimo. Mislili smo da će nam to proći, no Ćosić je samo na to mirno viknuo: ‘Gospodo, vidim što radite.’ Zaista je bio genij i košarkaški vizionar.”

Ko je zapravo otkrio Rađu i Kukoča? Je li to bio Ćosić ili Moka Slavnić?

”Teško je to reći. Prvi nas je otkrio Slavko Trninić, kad smo još bili juniori. No nije to odmah bilo kao po špagi. Tek kad je došao Moka, ja sam zaigrao u prvoj ekipi. U prvu momčad Jugoplastike upao sam slučajno. Bio sam junior, a trener je bio Grašo. Pola momčadi je bilo povrijeđeno, pa smo upali mi. To je trajalo samo tri utakmice, dok nas nije potjerao. Čistačica je nas nekoliko prijavila da smo se prolijevali vodom i Grašo nas je ekspresno izbacio. No ne da mu to ne zamjeram, nego mu hvala na svemu. On me je na neki način odgojio. Naučio me pivotiranju, što je kasnije bio moj zaštitni znak, jako je puno utjecao na mene i hvala mu na tome”, priča Dino, pa nastavlja:

”Tada je u klub došao Krešo, a ja sam bio u juniorima. Možda sam svega dva-tri treninga odradio s prvom ekipom. Tada se vratio Slavko Trninić i tako je sve počelo. U ekipi su od visokih bili tu Poljak, Čeko, Bratić i Sobin, sve povremeni reprezentativci. Ja sam bio tek peti, a još klinac. Tačno u to vrijeme dobio sam ponudu od University of Utah. Njihov trener već je došao po mene, imao sam i pismo namjere i namjeravao sam otići. Bilo mi je jasno da neću igrati, a tada su mi trebale minute. Došao sam do Slavka i rekao mu da sam odlučio otići u Ameriku jer da znam da neću igrati. U tom trenutku meni kaže Trninić: ‘Ako bih ja potjerao dvojicu, bi li ti ostao?’ Meni neugodno, glupo mi da bilo što kažem. S jedne strane, naravno da sam htio ostati u Splitu i igrati u Jugoplastici, ali s druge, nisam želio da netko bude otpisan zbog mene. Prelomio sam i rekao da bih ostao ako ću igrati. Istog trenutka, jednog pošalje u Omiš, drugog u Dalvin i ja ostanem. Prvu sezonu se nisam naigrao, tu i tamo po koju minutu. Slavko je dao ostavku nakon tri kola i došao je Moka. Slavnić je u klub došao doslovce na dan utakmice. Čim je stigao pitao je Dukana i Poljaka, koji su bili stariji, tko što igra, koja je prva petorka, a koje su zamjene. Dođe do mene i pita me: ‘Tko si ti i što igraš?’ Mislim se ja, ako nisam kod Slavka igrao, koji me nagovorio da ostanem, kod ovog tek neću vidjeti lopte. Već sam potonuo, ali sve je ispalo drugačije. Počeo sam s 15 minuta po utakmici, pa 20, sve dok nisam postao starter. Nakon Moke u klub je došao Božo, a sve ostalo je istorija.”

Nešto o Draženu.

”Šta da kažem o Draženu a da se ne zna? Genije. Mirko me nazvao kasno naveče i javio mi da je poginuo. Bio sam u krevetu. Vrisnuo sam i sjeo sam na kauč. Zavrtjelo mi se i da nisam bio na kauču, srušio bih se. Doslovce sa sprovoda otišli smo na Mediteranske igre u Francusku. Kada smo izašli na teren u prvoj utakmici, nismo znali gdje smo. Sedam dana nismo ništa radili, samo smo plakali.  Prvi trening nakon njegove smrti, Franjo i ja u svlačionici, samo plačemo. Ma koji trening. Međutim, bolje da smo se uključili odmah, da smo otišli na taj turnir. Na neki način kroz igru smo se lakše nosili s tragedijom. Dražen je bio sportski luđak. Ne samo za košarku, za sve sportove. Tada nije bilo interneta i on bi me zvao na telefon da mu čitam rezultate. Ali ne samo Hajduka, Dinama, Šibenika, Cibone, nego iz svih sportova. Pitao bi me kako su igrali Val iz Omiša protiv Jadrana i Kaštela, kako su igrali vaterpolisti, vaterpolistice, ragbijaši. Svi. Pola sata bih mu čitao rezultate. Sad ću ti reći nešto o Draženu, što sigurno nisi imao pojma, samo da ti dokažem o kakvom se karakteru radilo. Na Igrama u Barseloni 1992. igramo s Angolom. Skansi prije utakmice kaže meni, Toniju, Komazecu i Draženu da se ne moramo skidati, da će mi danas odmaramo. Jer, lako ćemo s njima. Dražen je bio protiv, ali Skansi je bio uporan. Počela je utakmica, a ono, Angolci poveli 15 razlike. Skansi u panici kaže nama četvorici da se zagrijemo i da ulazimo spašavati stvari. Dražen ga mirno pogleda i kaže: ‘Nisi želio da igram, e sad, ko te jebe, neću igrati.’ I stvarno nije. Ipak, ušli smo nas trojica, ja sam se nešto i ozlijedio, ali na kraju smo ipak na klasu i kvalitetu pobijedili. Takav je Dražen bio. Karakter i vođa kakav se jednom rodi.”

Za kraj Rađa je izdvojio najvažniji detalj u karijeri.

”Dva su. Prva titula prvaka Evrope s Jugoplastikom u Minhenu i Igre u Barseloni. Drag mi je Bormio, pa prva titula prvaka Jugoslavije protiv Partizana, ali ove dvije priče su najviše obilježile moj život. U Minhenu smo sebi i svima dokazali ko smo i koliko vrijedimo, a u Barseloni smo u dresu Hrvatske igrali finale protiv Džordana, Birda, Medžika, ljudi za koje nisam bio siguran ni da su stvarni”; završio je Rađa.

foto:nba.com

Comments

comments