Dino Menegin: Treneri “ubijaju” centre

Sedam puta je tokom 28 profesionalnih sezona bio prvak Evrope.

Najveće uspjehe ostvario je s Varezeom, s kojim je podigao čak pet trofeja Kupa šampiona i tokom 14 godina igranja za klub (1966 – 1980) osvojio sedam titula prvaka Italije.

“Igrao sam sa sjajnim saigračima i radio s vrhunskim trenerima poput Aleksandra Nikolića i Sandra Gambe, koji je bio i trener italijanske reprezentacije. Klub je bio savršeno organizovan i za nas je bilo lako da radimo. Bila je to grupa ljudi u kojoj igranje nije bilo posao nego uživanje, svakog dana smo u sali radili jako naporno. Kada vidite rezultat shvatite da je to sve bilo uigrano kao kad naspete gorivo u auto. Nije bilo šansi da ne napravimo uspjeh”, kaže Menegin.

S Nikolićem, kojeg većina košarkaških stručnjaka na ovim prostorima smatra ocem jugoslovenske košarke, Vareze je u periodu od 1969. do 1973 bio po tri puta prvak Italije i Evrope. Osvojena su i dva Kupa Italije.

“Aca Nikolić je došao kao veliko košarkaško ime sa slavom velikog učitelja, ličnosti i trenera. Naučio nas je kao sjajnu grupu mladih igrača kako da se dokazujemo svakog dana i težimo savršenstvu u igri. Bio je prvi trener koji je tražio fizičku pripremljenost pored tehničkih stvari u igri. Kada biste ušli u dvoranu na njegov trening mogli ste da zaboravite na šale i smijeh, morali ste da radite veoma naporno. Bio je vrhunski motivator, kada nas je on trenirao bili smo spremni da igramo i četiri do pet utakmica sedmično da je bilo potrebno. Naučio me da budem profesionalac tokom treninga i utakmica. Nakon njegovih lekcija postao sam mnogo bolji igrač nego što sam bio”, kazao je o popularnom Profesoru Menegin.

I nakon odlaska Nikolića Vareze je dominirao italijanskom i evropskom košarkom. U narednim godinnama osvojio je još dvije titule i igrao šest finala Kupa šampiona (ukupno deset uzastopno). Menegin smatra da su takva dostignuća danas neponovljiva.

“Radi se o jednom od najboljih evropskih timova svih vremena, samo je Real Madrid uspijevao da postigne takve uspjehe. Možete pobijediti jednom, ali je to teško ponoviti dva ili tri puta. Danas je nemoguće da igrate deset uzastopnih finala. Tokom godina mnogo je timova napredovalo u Španiji, Grčkoj, Rusiji, Izraelu i konkurencija je danas mnogo veća nego nekada. Sada imamo osam do deset timova koji mogu da osvoje Evroligu, takmičenje je veoma jako”, smatra Menegin.

Nakon igranja u Varezeu otišao je u Olimpiju iz Milana (današnji Armani), gdje je igrao u periodu od 1980. do 1990. godine. U tom periodu osvojio je dvije titule šampiona Evrope i pet domaćih prvenstava. Naredna stanica bio je Stefanel, u kojem je sa četrdeset godina igrao protiv svog sina Andree, koji je počinjao karijeru.

“U trenutku kada sam ga vidio kako izlazi na teren osjećao sam se veoma staro. Rekao sam sebi: Dino, možda je vrijeme da završiš s košarkom. Bio sam veoma ponosan gledati ga u prvom timu s tako malo godina kako šutira i skače po terenu”, kaže dugovječni centar, koji je završio karijeru 1994. sa 44 godine.

Najveći utisak od jugoslovenskih visokih igrača sa kojima je vodio bitke pod obručem na njega je ostavio Krešimir Ćosić.

“Bio je moj omiljeni igrač i idol. Mogao je igrati na svih pet pozicija, čak i kao plejmejker se dobro snalazio. Nije bio mnogo snažan, ali bio je igrač budućnosti. Kada bi se pojavio u današnje vrijeme opet bio bio jedan od najboljih igrača Evrope. I ostali jugoslovenski visoki igrači poput Trajka Rajkovića i Ratka Radovanovića bili su zaista dobri i bilo je veoma teško igrati protiv njih”, zaključio je Menegin.

Trenutno radi u italijanskom savezu. Reprezentacija od Olimpijskih igara u Atini 2004. godine, kada je osvojeno srebro, nije ostvarila značajan uspjeh na velikim takmičenjima. Prethodne godine je na mjesto direktora svih selekcija doveden legendarni trener sarajevske Bosne Bogdan Tanjević. Menegin smatra da on može da donese promjene.

“On ima mnogo iskustva, sjajna je osoba i poznaje košarku. Trenirao je mnoge rprezentacije i može da vidi u svakom mladom igraču koliki potencijal ima. Boša Tanjević može mnogo da unaprijedi našu košarku”, smatra Menegin.

Za razliku od prethodnog vijeka, kada su italijanski klubovi žarili i palili Evropom, situacija se znatno promijenila. Posljednji klub koji je osvojio Evroligu bio je Kinder u sezoni 2000/2001.

“Imali smo sjajne i talentovane igrače. Prvi problem je što danas u prvoj ligi Italije ima previše stranaca. Naši igrači nemaju način da steknu potrebno iskustvo da unaprijede svoju igru. Drugi problem je što naši najbolji mladi igrači poput Luiđija Datomea, Nikola Melija i Marija Belinelija igraju u inostranstvu, gdje imaju unosne ugovore. To je priča današnje profesionalne košarke”, kaže Menegin,koji nije pristalica sistema Evrolige u kojoj igra 16 timova i u kojoj pravo direktnog učešća ima 11 ekipa s velikim finansijskim sredstvima bez obzira na plasman u nacionalnim šampionatima.

“Ja sam stara škola, ako pobjeđuješ moraš igrati najjače takmičenje. Danas ako imaš novca možeš da igraš šta hoćeš. Ukoliko nemaš, ne možeš bez obzira na uspjeh. Ja sam za slobodno takmičenje”, zaključuje Menegin.

Za razliku od starih vremena, kada su centri dominirali elegancijom i gracioznim potezima pod košem, puneći koševe rivala, danas je broj dominantnih igrača na ovoj poziciji minimalan. Dino Menegin smatra da za to snose odgovornost ljudi koji stoje uz autlinije.

“Mnogo zavisi od toga šta treneri hoće od njih. Gotovo svi igraju licem prema košu, treneri ih tjeraju da igraju dosta vani kako bi pravili blokove i pozicije za niže igrače da šutiraju. Stalno se vrti pikenrol u nedogled. Ne volim to. Ako imam velikog momka, želim da ga stavim pod koš, gdje će da radi sve stvari tipične za centra, kao što su horozi, skok šutevi, driblinzi i finte. Ćosić je to mogao, kao i Radovanović i Petar Skansi. Današnji igrači nemaju te stvari, imaju samo vrhunske fizičke predispozicije”, kazao je Menegin.

foto:Olimpia Milano